Jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, u svoje vrijeme neprihvaćen i nerijetko protivnik građanskih konvencija Tin Ujević, šezdeset godina nakon smrti uživa istaknuto mjesto u hrvatskoj povijesti.

Ujević se rodio 5. srpnja 1891. u Vrgorcu, a umro 12. studenoga 1955. u Zagrebu. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju i živio u Nadbiskupskom sjemeništu, ali se nije zaredio nego odlazi u Zagreb gdje studira hrvatski jezik i književnosti, klasičnu filologiju, filozofiju i estetiku.

U mladosti je bio gorljivi politički borac, najprije protiv Austrougarske, a potom se zauzimao za ujedinjenje Hrvatske i Srbije. Nakon osnivanja Kraljevine Jugoslavije razočarao se (‘kad već su guske da su barem sa Kaptola’) i potpuno se odrekao političkog djelovanja, te se do kraja života posvetio samo poeziji.

Domagoj Vidović nam je ukazao na malu poveznicu Tina Ujevića sa Metkovićem (osim njegovih stihova na spomeniku na našem Trgu) koju je pronašao u diplomskom radu Ene Krpo
“Augustin Tin Ujević (kao) pjesnik svojih ishodišta:

27. svibnja 1919. Tin Ujević uplovljava u dubrovačku luku. U Dubrovniku se
zadržava tek nekoliko sati, kupuje kartu za vlak do Zagreba zajedno sa
nekoliko putnika iz
Pariza, no do Zagreba ne dolazi. Zastaje u Metkoviću, te do Splita dolazi
brodom kamo se
zadržava dva do tri dana. U gradu kojem se školovao primjećuje lijepe
žene, a želja da vidi
brata ne biva mu uslišena jer su mu i brat i otac umrli. Tih dana piše
pjesmu Oplakani za svog
brata dok oca ne spominje. Majku i sestre smatra mrtvima.”

Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat po brojnim zgodama i anegdotama. Ovdje navodimo samo neke:

– Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. “Ma ne morate mi se ispričavati”, rekao je Tin, “iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara”, aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.

– Tin nije volio sudjelovati u razgovorima, za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: “Kako hoćete da vas obrijem?”. – “Bez riječi” – odgovori mu mirno Tin.

– Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. “Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju” – odgovori im Ujević.

– Kako je Tin bio iznimno domišljat i lucidan dobro prikazuje sljedeća anegdota. Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: “Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer.” Tin ga i ne pogleda i već mu preko ramena dobaci: “Ne, prijatelju, rekao si dva!”. Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće.