Malo je široj javnosti poznato da su u sva četiri najveća uspjeha hrvatskoga nogometa u povijesti samo tri hrvatska nogometna kluba imala svoje predstavnike, to su Dinamo, Hajduk i Neretva.
Zlato na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. osvojio je Andrija Anković. Igor Štimac se kao junior 1987. okitio zlatom na juniorskom Svjetskom prvenstvu u Čileu te 1998. broncom u Francuskoj. I zadnji, za sada najveći uspjeh hrvatskoga nogometa, srebro na SP 2018. u Rusiji osvojio je Nikša Martinac, ne kao igrač već kao član logističkog stožera reprezentacije i NK Neretve.
Nikša, svjetsko srebro iz Rusije je povijesni uspjeh hrvatskoga nogometa, puno emocija je izliveno na ruskim travnjacima i na hrvatskim ulicama, jesu li se slegli dojmovi?
Ja mislim da mi još nismo do kraja svjesni onoga što smo učinili u Rusiji i da će nam trebati još neko vrijeme da shvatimo veličinu našega uspjeha na svjetskog nogometnoj sceni, ali i šire od toga.
Kakva je bila atmosfera unutar naše nogometne ekspedicije tih mjesec i pol dana u Rusiji?
Evo otkako sam u Metkoviću na to pitanje odgovaram svakodnevno. Doslovno me svakih sto metara netko zaustavi s tim pitanjem. Ja nemam pravih riječi i jednostavno se moram poslužiti onom pjesmom Neopisivo. Koliko je god to ovisilo o malom detalju, jednoj obrani penala, ta jedna energija, zajedništvo… Jel’ to Božja providnost koja nas je nagradila jer smo bili super klapa. Jel’ nas dodatno homogenizirao slučaj s Nikolom Kalinićem koji se nije trebao dogoditi, ali što je tu je, vjerojatno jest. Jel’ to nekekav prisniji odnos ovog Dalićevog stožera s igračima koji se u mojim očima više zasniva na psihologiji i razgovorima, nego na bilo čemu drugom.
O kakvom odnosu se radi i koliko je momčad stavljena ispred svih pojedinih ega, najbolje pokazuju nekoliko možda neprimjetnih, a jako bitnih detalja: niti jedan igrač na ovom prvenstvu nije sjedio na klupi radi ozljede, niti jedan igrač na ovom Prvenstvu nije sjedio na klupi radi kartona i niti jedan igrač na ovom prvenstvu nema više od jedne asistencije. To je Momčad, s velikim “M”.
I još nešto! Svi naši navijači u domovini ili bilo gdje po svijetu su nekako bili zavidni što nisu bili na našem mjestu, u našem kampu, a mi smo bili zavidni što ne možemo do kraja osjetiti tu predivnu atmosferu na našim ulicama, biti s njima. I onda se to dogodi na onom veličanstvenom dočeku u Zagrebu. I nebrojenim dočecima u mnogim našim gradovima.
Dočeku u domovinu ćemo se vratiti, ali prije toga, možeš li izdvojiti neki trenutak sa SP-a koji te se posebno dojmio?
Teško mi je izdvojiti nešto pozitivno jer je toga tako puno bilo. Ali ima jedna stvar zbog koje sam pomalo tužan. Kao osoba koja je bila zadužena izravno kontaktirati sa svim našim navijačima koji su tražili ulaznice, na svaki upit koji mi je stizao putem e-maila, SMS-a, Vibera, Messengera… odgovarao sam unutar 24 sata. Znao sam odgovarati do 5 sati ujutro i nikoga nisam želio ostaviti bez odgovora. I onda se dogodi veličanstevna pobjeda u polufinalu protiv Engleza i tada to više fizički nisam mogao.
Možete li vjerovati da sam pred finale zaspao u 4 sata ujutro i probudio se u 8 sati. U ta 4 sata mi je stiglo 1200 mailova i nekoliko stotina poruka naših navijača. Premda sam imao i automatizirane odgovore, bilo mi je teško, žao što osobno nisam mogao svakome od njih napisati bar riječ, pa makar i onu Nema! Ipak, sve potrebne informacije smo žurno objavljivali na našoj službenoj stranici.
Biti na moskovskom stadionu Lužnjiki na dvije utakmice, vrhunac svjetske nogometne scene… kako je to bilo?
Nakon pobjede protiv Engleske bilo je neopisivo slavlje, svi smo se radovali kao mala djeca, netko bi sa strane rekao: Dječji vrtić! I nakon dva dana dolazi finale, znamo ishod… na travnjaku se tada plakalo ali i smijalo jer je s tribina dolazila nevjerojatna energija koja te doslovno nosi… svijet je tada bio na našoj strani i puno više su slavili naši, nego Francuzi koji su pobijedili… svi su navijali za nas!
Naravno, postojala je i neka tuga jer smo bili blizu zlata i svi su nam govorili da smo bili bolji, pa sudac… na kraju nas je oprala kiša, moje odijelo je završilo u smeću… Ali ta tuga je trajala doslovno do ulaska u svlačionicu…
Naši nogometaši samo što su sjeli, prolomio se ogroman pljesak i pjesma, nastalo je neopisivo veselje i svijest da su učinili nešto veliko. Njih je nakon poraza podigao impuls koji je stizao s tribina, a istovremeno i poruke koje su im stizale na mobitele iz domovine i sa svih strana svijeta i koje su tada mogli vidjeli.
Svijet se u tom trenutku poklonio Hrvatskoj!
Tako je! Kao osoba zadužena za ulaznice, već godinama kontaktiram s velikim brojem ljudi iz cijeloga svijeta, meni je tih dana stigla ogromna hrpa čestitki u kojima se odaje priznanje uspjehu naše reprezentacije! Zadivljujuće nešto! Stvarno je točno da su Francuzi osvojili prvenstvo, a Hrvati srce svijeta!
I još nešto! Kod nas je ponašanje naše Predsjednice djelomično bilo kritizirano kao neozbiljno, a svijet je to vidio sasvim drugim očima. Oni su se divili njezinoj neposrednosti i spremnosti pokazati osjećaje.
Mi smo kupili svijet s tom nekom emocijom i jednostavnošću bez bahatosti.
I onda dolazi povratak u domovinu!
Mi smo utakmicu igrali u 18 sati dan ranije… doživjeli poraz… slijedi erupcija slavlj… pridružuju nam se članovi obitelji… u hotelu se slavi do pet-šest sati ujutro, a već u sedam se ustajemo i pripremamo se za odlazak na aerodrom. Tu razinu umora je teško opisati: emotivno i fizički ispražnjeni!
I onda dođemo na zagrebački aerodrom i najednom kao da je netko izbrisao svu tu iscrpljenost! Putujemo šest sati od Velike Gorice do Trga, oko autobusa je u svakom trenutku nekoliko stotina oduševljenih ljudi koji plaču, pjevaju, vesele se… I to se stalno izmjenjuju od Velike Gorice do Trga… ma kakvi 550 tisuća ljudi, bilo ih je na ulicama i 700 tisuća… Adrenalin na vrhuncu! Mi smo u tom trenutku potpuno zaboravili na sebe. Onda dođemo na Trg, pada kiša… nitko ne odlazi… Veličanstvena snaga zajedništva kojoj nisu mogli naštetiti ni neki medijski natpisi.
Na sv. Iliju Metković spontano dočekuje svog zeta Domagoja Vidu…
To je baš bilo iznenadno i spontano! Bio sam na putu prema Metkoviću i zove me Darko Zeljić i Petar Talajić i kažu: Evo mi u Metkoviću samo radi tebe pečemo 300 janjaca! U tom me trenutku zove Vida i pita: Di si?… – U Splitu, vozim za Metković! – Evo i mene, tri sam sata iza tebe, vidimo se na kavi! I da ovi moji tada nisu spominjali janjce, ne bih se ni sjetio dočeka… I tada se na brzinu organizirao doček kod Neretvina igrališta koji je bio lijep i iskren.
Ti si krivac što je sretna Neretvina zastavica obišla sve ruske stadione gdje je igrala Hrvatska!
E, to je veteranska priča! Zafrkancija: kao mi nemamo para pa se ti slikaj, pošalji slike, to je kao da smo i mi bili! I meni slučajno u torbi ostala odnekud Neretvina zastavica koju sam slikao prije prve utakmici… krenulo nas, mi dobili… pa druga, treća i sada više nema povratka, idemo do kraja.
I onda na polufinalu nastane problem s ulaznicama jedne velike grupe naših navijača i ja sam to morao rješavati tako da nisam pratio prvih 25 minuta utakmice. Kada su krenule poruke: Di je zastavica, šta čekaš, izgubit ćemo zbog tebe! Hitno slikaj zastavicu! Uspio sam je uslikati, pobijedili smo Engleze! Na kraju finala sam s njom napravio kratki video na centru Lužnjikija.
Nikša, ti si s veteranskom ekipom NK Neretve prvak Hrvatske i dogodine, u veljači nas očekuje Veteransko nogometno prvenstvo Hrvatske u Metkoviću.
To je najveći uspjeh neke Neretvine sekcije i jedan od najvećih uspjeha metkovskog sporta općenito. Koliko god to nekome zvučalo čudo, veteransko prvenstvo Hrvatske nije baš mala stvar jer tu igraju ljudi koji su po 10-12 puta osvajali Kutiju šibica. Mi smo prije nekoliko godina došli na prvenstvo putem pozivnice jer u našoj županiji nema tog natjecanja. I ove godine Neretva je osvojila titulu prvaka Hrvatske što je za Klub bilo u pravom trenutku.
Na prijemu kod gradonačelnika Milana, pitao sam ga može li se u gradu osigurati smještaj u hotelima pod jednakim uvjetima za 250 sportaša i da li će Grad stati iza toga projekta. Uspjelo se to riješiti i jedan vikend u veljači iduće godine grad će živnuti, Sportska će biti puna sportaša, a izvansezonska popunjenost hotelskih smještaja će biti stopostotna.
Dugo si u Hrvatskom nogometnom savezu, još od vremena odvajanja od Fudbalskog saveza Jugoslavije (FSJ) 1991. godine.
Točno, ja sam u HNS-u od samih početaka. Još kao student sam volontirao i radio sve što je bilo potrebno. Zatim sam, kao grafički dizajner, bio zadužen za grafičko uređenje svih publikacija koja je Savez izdavao te uz to radio i druge stvari.
Reprezentaciju pratiš od SP-a u Japanu 2002. Koja je tvoja uloga reprezentativnom timu Vatrenih?
FIFA je 2002. godine donijela nova pravila prema kojima su se ulaznice za utakmice rezervirale i kupovale putem interneta i za to je unutra Saveza morao biti imenovan ticketing manager i ta je dužnost dopala mene. Tako da me ljudi više poznaju kao osobu zaduženu za ulaznice, a manje kao grafičkog dizajnera koji je primjerice opremio publikaciju o hrvatskoj reprezentaciji koja se dijelila medijima tijekom ovoga SP-a.
Unutar reprezentacije postoji logistički tim, nas desetak, Iva, Tomo, Helena, Nika, Kori, Miro, Zoran, Tiho i Mislav koji smo zaduženi za organizaciju svega što prati jednu reprezentativnu ekspediciju, a nije posao stručnog stožera. Svatko od nas je bio zadužen za svoja područja, ali je posla toliko puno da samo često uskakali jedni drugima u pomoć i teško je opisati koliko i koje smo sve obveze imali.
Za kraj našega razgovora spomenut ću tvoju objavu na Instagramu u kojoj svoju srebrenu medalju iz Rusije posvećuješ svom pokojnom ocu Anti.
Kao dijete zbog zdravstvenih problema nisam se smio baviti sportom, premda sam kriomice s ekipom igrao nogomet. Moj otac je mene vezao uz Neretvu. On je bio dugogodišnji tajnik i mnogo toga još, a ja sam se vrtio oko kluba i radio sve što je trebalo.
Evo jedna zanimljiva priča! Moj otac krajem 80-tih bio predsjednik nogometne regije Dalmacije i kao takav član petoročlanog tima u tadašnjem republičkom Nogometnom savezu Hrvatske (NSH). U lipnju 1991. sam završavao prvu godinu studija i moj je otac tada sa službenim autom Razvitka, vozačem i još jednim zaposlenikom došao u Zagreb na izvanredni sastanak NSH-a kojemu je tada predsjednik bio Mladen Vedriš. Namjeravao sam se s njima vratiti u Metković, ali je naš povratak bio preko Beograda gdje je hitno sazvana sjednica FSJ-a na zahtjev hrvatskog i slovenskog saveza. Iz Zagreba su krenuli samo Vedriš i moj otac i tada je u Beograd stigla vjerodajnica da smo vozač i ja imenovani zamjenskim zastupnicima umjesto onih koji su spriječeni doći. Na toj sjednici je pokrenuto razdruživanje FSJ-a i osamostaljenje republičkih nogometnih Saveza, a na njoj su od pet Hrvata bila četiri Metkovca: moj otac, službeni vozač, ja i tadašnji glavni tajnik Fudbalskog saveza Jugoslavije Ante Pavlović. Moj otac i Ante Pavlović će nakon toga raditi na uspostavi Hrvatskog nogometnog saveza.
I još jedan detalj! Tada je iz Beograda izvještavao samo jedan Hrvat, dopisnik Vjesnika Metkovac Pero Gabrić.
