Terra marique gloriosus / Na kopnu i moru slavan

Danas slavimo spomendan sv. Nikole, biskupa, jednog od najomiljenijih svetaca Crkve, čiji dan s posebnim uzbuđenjem očekuju naši najmlađi. Tko je uistinu bio sv. Nikola? Donosimo nekoliko kritičkih redaka o sv. Nikoli koje je napisao don Anton Belan, svećenik kotorske biskupije.

Ime svetoga Nikole predstavlja složenicu od dvije grčke riječi νίκα – pobjeda i λαος – puk. Grčki Νικόλαος, latinski Nicolaus. U prijevodu označava čovjeka pobjedonosnog među pukom.

Ubraja se u najpoznatije srednjovjekovne svece, kako na Istoku tako i na Zapadu. Na poseban je način zaštitnik djece i svih onih koji s morem i od mora žive. Pod njegovom su zaštitom države poput Grčke i Rusije, kao i gradovi Amsterdam a posebno Bari u južnoj Italiji, gdje mu od 1087. godine sveti ostaci počivaju.

Bio je biskup u Liciji, današnje Demre (Myra) u Maloj Aziji u IV. stoljeću. Nekritička hagiografija bilježi njegovu prisutnost na I. Nicejskom saboru 325. godine, premda se njegovo ime ne nalazi u aktima toga sabora, kojega je sazvao i njime predsjedao Konstantin Flavije Veliki (+ 337.).

Sukob sv. Nikole s Arijem i sudjelovanje na prvom ekumenskom saboru kritička je hagiografija odbacila. I pored toga ova legenda je ostala snažno prisutna u tradiciji historiografiji i hagiografiji. Stoga i nije čudno da znameniti barokni slikar Carlo Rosa iz Bitonta, oslikavajući grandiozni strop bazilike sv. Nikole u Bariju u periodu od 1661. do 1673. godine, slika i prizor kako biskup Nikola na saboru šamara Arija. Po odluci Konstantina Velikog biskup je bio stavljen u tamnicu u kojoj su mu zatvorenici zapalili bradu. Ta priča sa stropa njegove bazilike i danas dopire do brojnih posjetilaca ovog bisera apulijske romanike, mnogo više i jače od svih kritičkih hagiografija.

Pogledajmo što nam one u osnovnim crtama o ovom, tako popularnom, svecu danas donose.

Hagiografija sv. Nikole, koju danas poznajemo, predstavlja kontaminaciju dva životopisa, dvije osobe istoga imena koje su živjele u razmaku od dva stoljeća. Prvi je Nikola, biskup Myre iz prve polovice IV. stoljeća, a drugi je opat Nikola sa Siona, koji je živio u VI. stoljeću.

Kult sv. Nikole na Zapadu javlja se već u prvoj polovici VII. stoljeća. Nešto ranije imperator Justinijan (527. – 565.) dao je u Carigradu sagraditi prvu crkvu u čast sv. Nikole. U Rimu se to dogodilo u IX. stoljeću.

U vrijeme pontifikata pape Pavla I. (757. – 767.) u rimskoj crkvi Santa Maria Antiqua prvi put se na Zapadu javlja lik ovoga sveca u freskopisu. To je vrijeme ikonoklastičkih borba u kojoj je iskazano jedinstvo Crkve Istoka i Zapada u obrani svetih slika. Na Istoku se lik ovoga sveca susreće na jednom triptihu iz VII.-VIII. stoljeća, a čuva se u samostanu sv. Katarine na Sionu. U Maloj Aziji njegov se lik nalazio na nekim novcima u širokom vremenskom rasponu od IV. do IX. stoljeća. Najstariji literarni spomen sv. Nikole nalazi se u djelu Praxis de stratelatis. Isti je datiran u VI. stoljeće. U isto stoljeće je datiran životopis Nikole sa Siona Vita Nicolai Sionitae.

Legenda Aurea Jacopa de Varazze (1230. – 1298.) donosi i najpoznatiji događaj iz života ovoga sveca. U njoj čitamo kako je jedan susjed biskupa Nikole zapao u tešku materijalnu bijedu, koja je bila uzrokom da se bavio mišlju da svoje tri kćeri prepusti bludničkom životu. Saznavši to Nikola je stavio kesu sa nešto zlatnika na prozor nesretnog susjeda. To je radio dok ih otac sve tri nije uspio udati. Te su kese, u različitim formama, postale najčešći ikonografski atribut ovoga sveca.

Jedan, veći dio njegovih relikvija prenijet je iz Myre u Bari 1087. godine, nakon što je Bari poslije bizantske uprave 1071. godine došao pod franačku odnosno normansku vlast. Ostali dio relikvija je oko godine 1100. od strane Mlečana prenesen u grad na lagunama.