Krsna slava je običaj slavljenja obiteljskog sveca zaštitnika. U narodu se kaže da pojedina obitelj sveca slavi, drži ili služi. Iako je krsna slava uvrštena u UNESCO-ovu baštinu kao nematerijalna baština Srbije već je Ćiro Truhelka početkom dvadesetog stoljeća pisao kako se krsna slava ne može nazivati isključivo srpskim i pravoslavnim običajem.

Pravoslavni narodi poput Grka, Rusa, Bugara i drugih ne slave slavu. Hrvati, rimokatolici u dolini Neretve, Makarskom primorju, Vrgorcu, južnoj Hercegovini, Konavlima i Boki kotorskoj slave ili su slavili krsnu slavu. Slave ju pojedina katolička plemena u sjevernoj Albaniji. Riječ je dakle o katoličko-pravoslavnom i albansko-hrvatsko-srpskom običaju.

Sam pojam krsne slave različit je u Srbiji i hrvatskim krajevima. Dok u Srbiji postoje krsne slave sela, gradova pa čak i institucija u dijelovima Hrvatske gdje je raširen ovaj običaj taj se naziv koristi isključivo za sveca zaštitnika obitelji. Tako se kaže da je krsna slava grada Beograda Spasovdan, a u Hrvatskoj je zaštitnik grada Metkovića Sv. Ilija.

U Makarskom primorju  običaj se u većini obitelji zadržao do polovice 20. stoljeća, ali je poslije nestao. U dolini Neretve se krsna slava slavi i danas. Za razliku od proslave u Srbiji gdje postoje standardni slavski rekviziti i običaji (zdravica, slavski kruh, koljivo itd.), kod hrvatskih rimokatolika u Neretvi običaji se razlikuju od mjesta do mjesta. Odlazak u crkvu i suzdržavanje od teškog rada (poljoprivrednih djelatnosti) je uobičajeno u svim mjestima u Neretvi.  Nakon mise odlazi se na ručak u obiteljski dom na koji su pozvani kumovi, rodbina i prijatelji. Prije ručka je obavezna molitva, a u nekim mjestima i nakon.

Svijeća u čaši pšenice, čaša vina i kruh.

U Opuzenu, Dobranjama i Vidonjama na kraju ručka kruh se umoči u vino i s njim se izgasi svijeća koja je za vrijeme ručka gorila učvršćena u čaši pšenice. Za razliku od srpskog obreda prigodom kojeg svećenik posjećuje kuću slavljeničke obitelji i blagoslivlja slavski kruh u katolika svećenik nema nikakvu ulogu.

Poslije Božića i Uskrsa, krsna slava je najvažniji vjerski obiteljski blagdan u katoličkih obitelji koje je slave. Svetac zaštitnik obitelji je obiteljsko nasljeđe koje se prenosi s koljena na koljeno po muškoj liniji stoga u mjestu može biti više obitelji istog prezimena, ali ako su srodstveno povezani u pravilu svi imaju istog sveca zaštitnika.

Mijenjanje slave je moguće jedino ako se mladić priženio u ženinu kuću i prihvatio slavljenje sveca zaštitnika njezine obitelji. Obitelji u dolini Neretve koje bi doselile, a nisu imale svoju slavu obično bi slavila Sve Svete (1. studenog). Sveci koji se časte su iz prvih stoljeća kršćanstva.

Na neretvanskom području najpopularniji sveci koji su izabrani za obiteljske zaštitnike su: Sv. Nikola biskup, Sv. Ivan apostol, Sv. Jure, Sv. Martin, Bogojavljenje, Svi Sveti, Sv. Mihovil, Sv. Petar, Sv. Toma, Sv. Lucijan, Sv. Luka, Sv. Stjepan i Sv. Andrija apostol. Za razliku od Srba, nemaju svi Hrvati katolici u dolini Neretve svoje slave. Doseljenici iz drugih dijelova Hrvatske ili BiH, koji nisu prihvatili slavljenje neke slave ili Svih Svetih ovaj običaj uopće ne poznaju.

Popis neretvanskih obitelji i njihovih slava izradio je 1941. don Radovan Jerković. Rezultate njegovih istraživanja citiraju i današnji autori koji pišu znanstvene članke ili knjige o pojedinim neretvanskim župama. Jerkovićeva istraživanja su napravljena prije više desetljeća te je njihova aktualnost upitna. Dogodile su se mnoge promjene (selidba stanovništva iz brdskih u dolinska sela, te iz okolnih sela u Metković) te je potrebno novo terensko istraživanje koje bi utvrdilo trenutno stanje tog običaja, koji je u nekim krajevima potpuno iščeznuo. Krsna slava je nekakva vrsta nasljednog sveca zaštitnika kojem se članovi obitelji utječu u doba nevolje, te kojemu svake godine u čast pripravljaju ručak. Slavljenje krsne slave je hrvatski i katolički običaj koji bi valjalo sačuvati.

Piše: Ivo Mišur