Zašto se (opet) podigla bura oko jednog vjerskog svjedočenja mlade sportašice i je li trebala šutjeti o nečem duboko intimnom jer je ‘vjera privatna stvar’? Upravo zato što je to svjedočenje o identitetu, a živimo u doba opsjednuto identitetima, kaže tportalov komentator Boris Beck analizirajući katolički identitet danas…

Prije dva tjedna hrvatska atletičarka Blanka Vlašić – svjetska prvakinja u skoku uvis i osvajačica olimpijske medalje u Rio De Janeiru – govorila pred nekoliko stotina ljudi, okupljenih tog kišnog dana u Međugorju. Mediji su njen istup prenijeli s ironičnim naslovom, sugerirajući da je Boga pronašla na parkiralištu, čime su samo potakli lavinu uvredljivih i ponižavajućih komentara.

Njezin govor daje uvid u veliku tjeskobu kroz koju je prolazila: svoju karijeru, ispunjenu svjetskim uspjesima, uspoređuje s boravkom u zatvorenoj kutiji; u svlačionici gdje vrijedi samo uspjeh, ozljeda ju je shrvala – bez mogućnosti da trenira, izgubila je volju za životom; poremećaj sna, anksioznost i napadi gušenja bili su njeni pratioci na Olimpijadi 2016. kada je, usprkos objektivno slabom rezultatu, osvojila brončanu medalju. Tada ju je darovala svetištu Majke Božje Bistričke i pritom rekla okupljenima više-manje isto što i ovih dana – da ne bi mogla uspjeti da nije vjerovala u Boga, što je također izazvalo neviđen broj javnih uvreda, toliki da je 53 njezinih kolega bilo stalo u njenu obranu otvorenim pismom, od Gorana Ivaniševića i Ivane Brkljačić do Tamare Boroš i Dubravka Šimenca.

Je li trebala šutjeti o nečem tako duboko intimnom i poštedjeti se najgorih vulgarnosti? Biblija bi je svakako ohrabrila u tome, upozorenjem da svoje bisere ne trebate bacati pred svinje, jer će ih pogaziti nogama, a potom vas još i napasti i rastrgati. Mnogi komentatori, s uvredama i bez njih, ističu upravo to: da je vjera privatna stvar i da bi Blanka Vlašić morala ostati u kutiji, tj. ormaru, gdje je i bila. Donijela je medalje, ogrtala se zastavom, hvala joj, zašto sada gnjavi.

Opsjednuti identitetima

Jim Caviezel, glumac atipičan za Hollywood po tome što je glasan i aktivan katolik, podržao bi Blanku Vlašić. Njegovim riječima: ‘Isus živi za nas u Bibliji. Koliko ga često ignoriramo? Moramo potresti tu ravnodušnost. Samo nas vjera i mudrost Crkve mogu spasiti, ali za to se traže muškarci i žene, ratnici spremni žrtvovati svoj ugled, čak i svoje živote, da posvjedoče za istinu.’ Po mnogim komentarima na hrvatskim portalima vidi se da je Blanka Vlašić stekla svojim svjedočenjem brojne poštovatelje, a video s njezinim govorom dosad je na YouTubeu pogledalo čak 40.000 ljudi.

Nije Blanka Vlašić jedina koja se moli prije natjecanja. Američka klizačka šampionka Tara Lipinski tvrdila je da na ledu osjeća zaštitu sv. Tereze iz Lisieuxa, zlatna olimpijska gimnastičarka Dominique Margaux Dawes nalazila je snagu u biblijskom navodu u kojem stoji da čovjek sve može postići kada ga Bog jača, a Usain Bolt, rekorder u sprintu na 100 metara, nosi oko vrata medaljicu sv. Catherine Labouré i križa se prije utrke. Kao i kod Blanke Vlašić, nema u tim činovima ni politike, ni proračunatosti, ni spektakla, već samo ljudsko biće koje pokušava nadmašiti samo sebe.

Zašto onda tolika zbrka oko jednog jednostavnog i običnog svjedočenja mlade sportašice? Upravo zato što je to svjedočenje o identitetu, a živimo u doba opsjednuto identitetima. Građansko društvo, koje nestaje naočigled, poput polarne kape, sastojalo se od jednakih ljudi – oni su dijelili svoj život na privatni i javni, s tim da bi različitost čuvali za najintimniji krug. Naš vrli novi svijet postupa obratno: dok smo privatno identični kao da smo izašli iz tvornice, standardizirani i čipizirani, na van mašemo identitetima i silno se želimo pokazati osebujnima. Građansko društvo težilo je jednakosti i konsenzusu, a mi nabijamo jedni drugima na nos svoje različitosti i težimo grupiranju, sektašenju i razdorima. Nekad su svi bili jednaki pred zakonom, a danas svako želi progurati zakon prilagođen svojoj kliki. Nekad su poroci bili skriveni, a vrline javne – danas je obratno. Nekad smo branili svoju privatnost, danas nam treba zaštita od privatnosti drugih. Nekad smo bili licemjerni, danas smo i previše iskreni. Nekad je postojao bon-ton, danas se nadmećemo u uvredama. Nekad smo htjeli biti većina, danas je svatko od nas manjina.

Katolički identitet također se drugačije percipira. Dok je nekad neodređeno lebdio u zraku, prožimajući sve bez posebnog isticanja, danas je postao poput objave rata. Vjerojatno nitko živ ne zna da su Salvador Dali, Andy Warhol, Frank Capra, John Ford, Alfred Hitchcock ili J. R. R. Tolkien išli svake nedjelje na misu – i to je bilo dobro. Ne samo zato što su ljude zanimala njihova djela, a ne vjera, nego zato što je vrijedan profesionalan rad upravo u srži katoličanstva: rad za katolika ne bi trebao biti samo izvor zarade, nego i mjesto posvećenja; to nije samo temelj materijalnog, nego i duhovnog života.

Blanka Vlašić barem je nešto postigla u životu, ali kod nas se često stvar postavlja naopako pa se baš lijenčine, prevaranti i nesposobnjakovići najradije busaju u katolička prsa. Dođe čovjeku da im šapne da budu manje katolici na televiziji, a više kad se radi i plaća porez.

To ipak ne znači da katolici nemaju ništa pametno reći ni o obitelji ni o državi. Jedna kći u brojnoj obitelji Charlesa de Gaullea, francuskog generala i predsjednika, bila je oboljela od Downova sindroma. O maloj Anne skrbio se s puno ljubavi i pažnje, a jednom je o njoj rekao ove dirljive riječi: ‘Pomaže mi da ostanem skroman i svjestan ograničenja i nepotpunosti ljudskog života. Pomaže mi da ostanem u sigurnosti poslušnosti Božjoj volji, da vjerujem u vječni smisao i svrhu naših života u Očevoj kući, tamo gdje će moja Anne biti naposljetku istinski sretna i istinski svoja.’

Trebao bi nam Adenauer

Kada god razmislim o tome kakav bi nam katolik trebao u Hrvatskoj, dođem do samo jednog imena, Konrada Adenauera, poratnog njemačkog kancelara. Mogao je on biti kancelar i prije rata, ali nije htio, a pred Hitlerom se bio uzalud sklonio u samostan, odakle je bio odveden u logor. Srećom, Fuehrer ga nije stigao ubiti pa je dobio priliku obnoviti svoju zemlju po svojim kršćanskim i humanističkim načelima. Na prvom mu je mjestu bila skrb da država nikad više ne nadvlada pojedinca. Božansko obožavanje države, kakvo je vladalo u nacizmu i komunizmu, i koja je svoja prava širila nauštrb svih građana, bilo je za njega istočni grijeh koji uništava svu individualnost, slobodu i vlasništvo. I još više, najveću je opasnost za demokraciju vidio u prevladavajućem materijalizmu. ‘Moderni tehnički svijet u kojem živimo, s filmovima, radijom i televizijom, olakšava kretanje prema masovnom društvu, a čovjek mase uvijek će naginjati materijalizmu’, zaključio je Adenauer, vjerujući da je nužno ‘politički, društveni i gospodarski život ispuniti kršćanskim duhom jer samo on može stvoriti nužne uvjete za postojanje individue.’

A što bi tek danas rekao na masovnu internetsku mržnju? Da se Biblija piše danas, pisalo bi u njoj ‘ne daj teksta svojega da trolovi komentiraju jer će se okrenuti protiv tebe i rastrgati te’.

Ljubi hejtera svoga, nema druge.

Piše: Boris Beck/tportal.hr