{"id":177216,"date":"2026-07-30T16:36:06","date_gmt":"2026-07-30T14:36:06","guid":{"rendered":"https:\/\/likemetkovic.hr\/portal\/?p=177216"},"modified":"2026-07-30T16:36:06","modified_gmt":"2026-07-30T14:36:06","slug":"domagoj-vidovic-u-spomen-na-crkvenoga-povjesnicara-don-milu-vidovic-1935-2026","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/likemetkovic.hr\/portal\/domagoj-vidovic-u-spomen-na-crkvenoga-povjesnicara-don-milu-vidovic-1935-2026\/","title":{"rendered":"Domagoj Vidovi\u0107: U spomen na crkvenoga povjesni\u010dara don Milu Vidovi\u0107 (1935. \u2013 2026.)"},"content":{"rendered":"

Gdje je moja ku\u0107a u ovoj sti\u0161anosti? Tko u njoj spava u ovaj ganutljiv \u010das? <\/em><\/strong>(V. Pavlovi\u0107)<\/strong><\/p>\n

Moje su djetinjstvo i po maj\u010dinoj i po o\u010devoj strani uvelike obilje\u017eili sve\u0107enici. Kako sam najranije djetinjstvo proveo u Pu\u010di\u0161\u0107ima na otoku Bra\u010du, ve\u0107 sam se od malih nogu vezao za don Petra Eterovi\u0107a (1921.\u00a0 \u2013 2015.)<\/strong>, maj\u010dina strica, koji se slu\u017ebeno umirovio 1980., no jo\u0161 je vi\u0161e od tri desetlje\u0107a \u017eivio svoje sve\u0107eni\u010dko poslanje u rodnim Pu\u010di\u0161\u0107ima i okolnim mjestima (Pra\u017enicama i Gornjemu Humcu), ali i dosta dalekoj Milni te potkraj \u017eivota u Supetru. Uz lelujavu lu\u010d vo\u0161tanice potiho bi se u u\u017eemu dru\u0161tvu u na\u0161oj ku\u0107i nerijetko prisje\u0107ao olovnih vremena nakon Drugoga svjetskog rata kad je svaki odlazak u udaljenija i zaba\u010denija naselja bio izrazito rizi\u010dan. Ipak, malo svojim diplomatskim umije\u0107em, malo povjerenjem koje je zadobio ne samo od svojih \u017eupljana, nego i od svih Bra\u010dana, uklju\u010duju\u0107i i mnoge koji su bili dijelom \u201enarodne\u201c vlasti ili su joj bili bliski, don Petar je do\u010dekao bolje dane proro\u010danski ustvrdiv\u0161i koncem 80-ih kako \u0107e Crkvi nakon pada komunizma biti znatno te\u017ee nego tijekom komunisti\u010dke strahovlade jer su granice izme\u0111u dobra i zla u te\u0161kim razdobljima jasne, a u slobodi ih je te\u0161ko prepoznati. Tek nakon 1990. po\u010delo se na Bra\u010du o pora\u0107u malo glasnije govoriti, pa sam tako doznao da je don Petra iz vlaka za Dravograd izvukao ro\u0111eni brat Stipe spasiv\u0161i mu time \u017eivot, a da se moj nono Toni iskrao iz \u010detveroreda dok je prolazio pored ku\u0107e svojega brata Mikice nedaleko od Vinogradske bolnice u Zagrebu. \u201eZamisli, nikor ni ni slova reko, a da je, tebe ne bi bilo\u201c, prenosila nam je mati nonotove rije\u010di. Sva se krivnja don Petra sastojala u tome \u0161to je izabrao biti sve\u0107enikom, a mojega nonota u tome \u0161to je kao postolar bio unova\u010den u domobrane te je izra\u0111ivao cipele u \u010cakovcu. Budu\u0107i da je pritom \u010davle dr\u017eao me\u0111u zubima, pretpostavljam da se netko pobojao da bi, kad ih ispljune, kojega druga<\/em> mogao ozlijediti. Drugi mu je grijeh bio to \u0161to je 70-ih \u010ditao Hrvatski tjednik<\/em>. Da je strah je i nakon 1990. bio prisutan, znao sam po noni Pla\u010didi koja je \u0161otovo\u0107e<\/em> govorila susjedu Moti da \u0107e glasovati za \u201eTujmana, jerbo je uon za Hrvosku, ma mu\u010d o temu\u201c.<\/p>\n

Ista je na\u0161a krv i sudbina, sretan je onaj tko Hrvatsku ima<\/em><\/strong> (M. Samard\u017ei\u0107)<\/strong><\/p>\n

Sve\u0107enik s o\u010deve strane, o\u010dev ujak don Mile Vidovi\u0107<\/strong> (D\u017eeletin, 1. listopada 1935. \u2013 Split, 5. srpnja 2026.), \u017eivio je u Splitu. Da se sprema njegov dolazak u obiteljsku ku\u0107u Vidovi\u0107a Gali\u0107a na metkovskome Pojstru\u017eju, znali smo po u\u017eurbanosti njegove sestre, moje bake An\u0111e, koja se vazda trudila da mu u svemu ugodi. Budu\u0107i da je don Petar oduvijek bio pje\u0161ak, bilo mi je neobi\u010dno \u0161to sve\u0107enik vozi, a jo\u0161 neobi\u010dnije \u0161to se hvali koliko je brzo do\u0161ao iz Splita. \u201eMora biti da je don Mile netko va\u017ean\u201c, mislio sam u svojoj maloj glavi slu\u0161aju\u0107i ozbiljan i sve\u010dan ton oca Marina dok je s don Milom raspravljao o povijesti i sada\u0161njosti. Don Mile je ujedno bio prvi pisac kojega sam upoznao. Naime, gotovo uvijek kad bi do\u0161ao donio bi knjige, a kad sam se opismenio, spoznao sam da je mnogima od njih upravo on bio autorom. Iako je i u na\u0161emu metkovskom domu vladao oprez jer bismo svako malo doznali da je milicija<\/em> pozvala na razgovor kojega od na\u0161ih \u201eusta\u0161a\u201c \u00a0ro\u0111enih 1941., 1943., 1947. ili 1958., i o te\u0161kim se temama razgovaralo znatno glasnije nego na Bra\u010du. Tako sam jo\u0161 od bake \u010duo da joj je brat Jozo stradao kod Bjelovara gdje su partizani tenkovima prelazili preko zarobljenika ukopanih u zemlju, a od oca kako mu je prva uspomena na partizane bilo ubojstvo susjeda Martina \u0106erleka iznad na\u0161ih ku\u0107a u D\u017eeletinu u \u017eupi Vidonje, prapostojbini svih isto\u010dnoneretvanskih Vidovi\u0107a. Tek sam nedavno doznao da mi se i djed Pavo 1945. skrivao negdje u mo\u010dvari kako ga, kao kulaka, \u201eosloboditelji\u201c ne bi oslobodili od \u017eivota. Upravo sam od don Mile prvi put \u010duo za rije\u010d Bleiburg, debelo prije 1990.<\/p>\n

\"\"<\/em><\/strong><\/p>\n

Budno je doba, tu ste mrvi moji druzi, baklje gore stradanje zemno, a sveto za mene je samo u oslobo\u0111enju<\/em><\/strong> (N. Marti\u0107)<\/strong><\/p>\n

Koliko god druk\u010diji \u017eivot bio na otoku od \u017eivota na rubu plodne Neretvanske doline, povijesno-narodnosne okolnosti (Bra\u010d je bio izlo\u017eeniji talijanskomu teroru, a Vidonje bli\u017ee podru\u010dju djelovanja \u010detnika), koliko god bili druk\u010diji govor, obi\u010daji i me\u0111uljudski odnosi, sudbina je pu\u010di\u0161kih Eterovi\u0107a i za\u017eapskih Vidovi\u0107a bila samo naizgled za\u010du\u0111uju\u0107e sli\u010dna. Takva je bila upravo zato \u0161to su pripadnici obiju obitelji bili uvjereni katolici te gorljivi Hrvati. Stoga mi danas poprili\u010dno naivno izgleda moj prvi do\u017eivljaj razlika izme\u0111u don Petra i don Mile prije nego \u0161to sam potonjega temeljitije upoznao. Don Petra sam, naime, romanti\u010darski do\u017eivljavao kao popa glagolja\u0161a: sve\u0107enika iz male \u017eupe koji dijeli sudbinu vlastita stada \u2013 gladan je kad su i oni gladni, sit je kad su i oni siti, sa \u017eupljanima se raduje i tuguje, a mjesnu svakodnevicu bilje\u017ei krasopisom u sve\u0161\u010di\u0107ima koje pomno \u010duva i skriva na sigurno mjesto kako mu \u017eupljani, kad njega jednom ne bude, ne bi zaboravili tko su i \u0161to su. Lik latina\u0161a utjelovljivao mi je don Mile: izrazito u\u010den \u010dovjek \u010dije knjige \u010ditaju svi, od jedva pismenih seljaka do kardinala. Ipak, ta mi se pojednostavnjena slika po\u010dela naru\u0161avati vrlo brzo. Don Petrova osobna knji\u017enica nije bila bogata samo brojem primjeraka knjiga, u njoj su se nalazila izdanja iz svih podru\u010dja ljudskih znanosti, a i svako malo su ga zvali iz splitskoga kazali\u0161ta da im u\u0111e u pjeva\u010dke ansamble. Don Mile, pak, nije \u017eivio samo u svijetu znanosti, on je itekako radio za hrvatsku stvar, kontaktirao s na\u0161im iseljenicima, pomagao onima koji su ostali u\u00a0 selu.\u00a0 Usto, obojica su imali za mene kao klapca neuobi\u010dajen zahtjev: nisu voljeli da ih se oslovljava s don<\/em> nego je don Petru najdra\u017ee bilo kad ga se zvalo barba Petre<\/em>, a don Milu kad ga se zvalo ujko Mile<\/em>.<\/p>\n

Sanjao sam svoju banovinu, zemlju zebnje<\/em><\/strong> (V. Pavlovi\u0107)<\/strong><\/p>\n

Don Milu sam po\u010deo ozbiljnije upoznavati kao srednjo\u0161kolac jer se on zainteresirao za svojega prane\u0107aka \u201eod kojega bi moglo ne\u0161to biti\u201c. Upravo su tih godina po\u010dele izlaziti monografije o za\u017eapskim \u017eupama Vidonje i Dobranje, koje su razgrabljene netom nakon objave. \u201eHvala Bogu da ga imamo\u201c, govorio je otac. \u201eNe bi nikad nitko o nama pisao da njega nema. Kad god se pi\u0161e o Neretvi, nas samo presko\u010de jer smo Hrvati.\u201c Kad sam po\u010deo objavljivati znanstvene \u010dlanke, molio je da mu svaki po\u0161aljem. Kad je prvi put citirao jedan moj rad, bio sam najsretniji \u010dovjek. Jo\u0161 smo se vi\u0161e povezali nakon smrti moje bake An\u0111e i nakon \u0161to mi se otac ozbiljnije razbolio potkraj 2005. Prvi put smo zajedni\u010dki radili 2016. na znanstvenome skupu i zborniku Proslava 400. obljetnice crkve sv. Ivana Krstitelja u Vidonjama<\/em> objavljenom 2017. te smo otad do 2024. sudjelovali u nekoliko projekata: od proslave 600. obljetnice prvoga spomena Metkovi\u0107a 2022. do rada na Segetskome zborniku<\/em> koji jo\u0161 nije objavljen, a do kojega mu je bilo osobito stalo jer je upravo u Segetu 1961. otpo\u010deo svoju sve\u0107eni\u010dku slu\u017ebu.<\/p>\n

I kad smo dobro, nevolje kad nas biju vidonjski te narod uvijek moli: ovaj kraj \u010duvaj\u00a0 i svu djecu ovu, molimo se tebi i dragome Bogu<\/em><\/strong> (R. Mati\u0107)<\/strong><\/p>\n

Don Mile Vidovi\u0107 ro\u0111en je 1. listopada 1935. u ve\u0107 pedesetak godina napu\u0161tenomu zaseoku D\u017eeletin u \u017eupi Vidonje, zaseoku u koji se jedan ogranak Vidovi\u0107a prije dvjestotinjak godina doselio iz samih Vidonja. Krsno mu je ime bilo Mihovil \u0161to je pre\u017eitak starijega stanja od prije tristotinjak godina kad je, zbog odredaba Tridentskoga sabora (1545. \u2013 1563.) po kojima su se narodna imena morala promijeniti u kr\u0161\u0107anska, svaki Mile postojao Mihovilom. Sve\u0107enika ro\u0111enjem ili podrijetlom iz Vidonja bilo je i u XVIII. i XIX. stolje\u0107u, no don Milino je re\u0111enje, izravno ili neizravno, potaknulo val duhovnih zvanja u vidonjskoj \u017eupi, kako je tijekom govora na sprovodu odr\u017eanomu na Mlini\u0161tu 7. srpnja 2026. istaknuo umirovljeni nadbiskup splitsko-makarski Marin Bari\u0161i\u0107<\/strong>, ro\u0111en u nedalekome vidonjskom zaseoku Podine. Jo\u0161 dok je don Mile bio gimnazijalac, u vidonjskoj su se \u017eupi doga\u0111ali neki sudbonosni doga\u0111aji. Naime, 1953. komunisti\u010dke su vlasti pripremale neugodan do\u010dek tada\u0161njega pomo\u0107nog splitsko-makarskoga biskupa Frane Frani\u0107a. Doma\u0107i je puk stao u obranu biskupa te je don Mile, prepri\u010davaju\u0107i mi ta doga\u0111anja opisana u knjizi \u017dupa Vidonje<\/em>, ocijenio: \u201eMi smo ionako bili predodre\u0111eni da budemo rezervat: zaposliti se nije mogao gotovo nitko, le\u017eali smo na vodi, a vodu smo dobili posljednji, o struji i telefonu mogli smo sanjati, do 60-ih godina ve\u0107 nas je vi\u0161e bilo u Australiji nego u \u017eupi, ali je ono \u0161to je ostalo dolje i sve ono \u0161to je oti\u0161lo u svijet, ostalo vjerno i Crkvi i hrvatstvu.\u201c Don Mile je zare\u0111en na blagdan svetoga Petra i Pavla 1961. u Splitu, a re\u0111enje je proslavio na vidonjskim Gomilama na blagdan svetoga Liberana, 23. srpnja iste godine. Nevrijeme koje se spremalo uo\u010di mladomisni\u010dkoga slavlja, \u017eivo je prepri\u010davao mons. Marin Bari\u0161i\u0107, \u010dudesno je zaobi\u0161lo mjesto mladomisni\u010dkoga slavlja.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

Od borbene pono\u0107ke do naslova monsinjora<\/strong><\/p>\n

Godine 1961. upu\u0107en je u \u017eupu Seget iz koje je potjecao fra Petar \u0160pika, kojega su 1943. ubili mjesni komunisti. Te je godine uspio odr\u017eati bo\u017ei\u0107nu pono\u0107ku iako mu se otvoreno prijetilo likvidacijom. Godine 1968. postao je \u017eupnikom u Makarskoj, jo\u0161 jednoj sredini u kojoj su komunisti imali jak utjecaj, te je u suradnji s drugim sve\u0107enicima uspio o\u017eivjeti duhovni \u017eivot u tome srednjodalmatinskom gradi\u0107u. Tad mu je, za papinstva Pavla VI. 1970., udijeljen \u00a0naslov monsinjora, a 1981. papa Ivan Pavao II. udijelio mu je naslov po\u010dasnoga prelata. Od 1981. do 1989. bio je generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije, a od 2001. do umirovljenja 2010. bio je ravnateljem Nadbiskupijske klasi\u010dne gimnazije \u201eDon Frane Buli\u0107\u201c u Splitu.<\/p>\n

Je li tamo ostao neki dimnjak u koji se nisam peo?<\/em><\/strong> (A. Vuleti\u0107)<\/strong><\/p>\n

Don Milino se djelovanje mo\u017ee podijeliti na sve\u0107eni\u010dki, pedago\u0161ki i znanstveni rad. Spomenuh ve\u0107 rijeku duhovnih zvanja koja je potekla nakon don Milina re\u0111enja. Meni je u osobnome sje\u0107anju ostalo mladomisni\u010dko slavlje ro\u0111aka don Ranka i Radojka Vidovi\u0107a u srpnju 1986. na kojemu je nazo\u010dio i sluga Bo\u017eji otac Ante Gabri\u0107. Pripovijedao je tad otac Ante kako je prvi put u \u017eivotu gotovo opsovao kad mu je mati, nakon vi\u0161edesetljetnoga boravka u Bengalu, skuhala tele\u0107i ri\u017eot: \u201ePamtila je majka dobro \u0161to ja najvi\u0161e volim jesti, ali je u me\u0111uvremenu zaboravila da ja dvadeset godina tamo jedem samo ri\u017eu.\u201c Don Ranko je 2021. postao hvarskim biskupom, biskupom mojega zavi\u010daja s maj\u010dine strane, a upravo je don Radojko, prepozit Kanonskoga zbora Splitsko-makarske nadbiskupije, kako je istaknuo biskup Ranko, \u201eispratio strica iz ovozemaljskoga \u010distili\u0161ta i bio mu supatnikom tijekom bolesti\u201c.<\/p>\n

Pedago\u0161ki rad don Mile Vidovi\u0107a nije se odrazio samo na sve\u0107enstvo nego i na mnoge budu\u0107e stru\u010dnjake od povjesni\u010dara Ivana Armande, povjesni\u010dara umjetnosti i arheologa Marinka Tomasovi\u0107a do mojega bra\u010dkog ro\u0111aka i prijatelja odvjetnika Stjepana Eterovi\u0107a Sori\u0107a.<\/p>\n

Tko je komu zemlja u tolikoj tmici: zar biljka korijenu ili korijen biljci<\/em><\/strong> (S. Vu\u010di\u0107evi\u0107)<\/strong><\/p>\n

Na poticaj tajnice KBF-a u Zagrebu \u010dasne sestre Klare Dugi\u0107 don Mile se po\u010deo baviti znanstvenim radom 70-ih godina pro\u0161loga stolje\u0107a. Magistrirao je 1977., a magistrirao 1979. obraniv\u0161i doktorsku radnju Nikola Bijankovi\u0107, biskup makarski 1695. \u2013 1730. <\/em>Dopunjenu je doktorsku radnju objavio 1981. Njegov bi se znanstveni opus mogao razlo\u017eiti na u\u017eu i \u0161iru zavi\u010dajnu te nacionalnu sastavnicu. U u\u017ei bi zavi\u010dajni opus spadale monografije o za\u017eapskim \u017eupama Vidonje i Dobranje, svim neretvanskim \u017eupama, sve\u0107enicima, redovnicima i sakralnim zdanjima iz Neretvanske krajine te knjiga o don Radovanu Jerkovi\u0107u, prvomu neretvanskomu povjesni\u010daru koji je sastavio monografski prikaz povijesti Neretvanske krajine. U velikome je dijelu rije\u010d o pionirskim djelima utemeljenim na vlastitu istra\u017eivanju koja su postala nezaobilaznima za budu\u0107a istra\u017eivanja znanstvenika iz razli\u010ditih struka, tako da se razdoblje prou\u010davanja crkvene povijesti (i ne samo nje) neretvanskih \u017eupa mo\u017ee podijeliti na razdoblje prije i nakon don Mile. \u0160iremu zavi\u010dajnomu opusu pripadaju monografije o makarskome biskupu Nikoli Bijankovi\u0107u te o \u017eupama i ustanovama Splitsko-makarske nadbiskupije. Rije\u010d je o kapitalnim djelima u kojima je, velikosrpskim mitovima unato\u010d, dokumentirano, me\u0111u ostalim, kako je na ozemlju povijesne Makarske biskupije prisutnost prvih pravoslavaca zabilje\u017eena tek polovicom XVII. stolje\u0107u. Od nacionalne su va\u017enosti knjige o biskupima koje su progonile komunisti\u010dke vlasti poput Kvirina Klementa Bonefa\u010di\u0107a i \u0106irila Bani\u0107a (napisao je don Mile i \u010dlanak o biskupu Josipu Mariji Carevi\u0107u te vi\u0161e \u010dlanaka o mu\u010deniku don Radovanu Jerkovi\u0107u) te monografija Povijest Crkve u Hrvata<\/em> prvotno namijenjena studentima teologije u Splitu, Zagrebu i \u0110akovu, ali ubrzo prihva\u0107ena od \u0161ire javnosti. Kanio je don Mile jo\u0161 izraditi knjigu Sve\u0107enici splitsko-makarske nadbiskupije \u017ertve II. svjetskog rata i pora\u0107a<\/em> te monografiju o vrhbosanskome biskupu Josipu Stadleru, ali bolest ga je u tome zaustavila.<\/p>\n

Dakako da su se sva tri dijela njegova opusa isprepletala. Tako je u propovijedi odr\u017eanoj 23. lipnja 2016. na Mlini\u0161tu u povodu 400. obljetnice gradnje crkve svetoga Ivana Krstitelja na Vidonjama don Mile istaknuo neraskidivu vezu izme\u0111u hrvatstva i katoli\u0161tva napomenuv\u0161i kako su na povijesnome podru\u010dju Trebinjsko-mrkanske biskupije Hrvati koji su postali pravoslavcima te kr\u0161\u0107ani i krstjani koji su prelazili na islam postupno otpadali i od hrvatske nacije: jedni su s vremenom postali Srbima, a drugi Bo\u0161njacima. Govoriti sad o hrvatskim korijenima Vojislava \u0160e\u0161elja ili Muhameda Filipovi\u0107a mo\u017ee biti zgodno za kavanske prepirke, ali ne mijenja \u010dinjenicu da nijedan od navedene dvojice ne samo \u0161to ne pripada hrvatskomu narodnom bi\u0107u, nego su obojica, neupitnom hrvatskom podrijetlu unato\u010d, postali smrtnim neprijateljima hrvatstva. Nadalje, pri\u010da o mu\u010deni\u0161tvu dalmatinskih sve\u0107enika uklapa se u op\u0107i hrvatski martirologij, a don Mile je u svaku nacionalnu monografiju ugra\u0111ivao i neku pou\u010dnu pri\u010du iz u\u017eega ili \u0161irega zavi\u010daja. Vezu sa zavi\u010dajem njegovao je i institucijski. Tridesetak je godina sura\u0111ivao s Ogrankom Matice hrvatske u Metkovi\u0107u i njegovim glavnim operativcem Ratkom Krsti\u010devi\u0107em uz fotografsku pomo\u0107 Ive Veraje. Plod je te suradnje vi\u0161e povelja Matice hrvatske za metkovski ogranak, od kojih je posljednja stigla 2021. za zbornik \u0160to vama ka\u017eem, svima ka\u017eem!<\/em> pod uredni\u0161tvom Ivana Armande u povodu 85. don Milina ro\u0111endana. Don Mile je ujedno dobitnik, me\u0111u ostalim, nagrada za \u017eivotno djelo Splitsko-dalmatinske (2016.) i Dubrova\u010dko-neretvanske \u017eupanije (2017.).<\/p>\n

Don Mile je imao specifi\u010dan smisao za humor. Budu\u0107i da je volio neretvanske specijalitete, zamolio me je prije nekoliko godina da ga odvedem u Prud na brujet od jegulja i \u017eaba. Tijekom objeda do\u0161ao nam se javiti i moj ro\u0111ak Igor iznenadiv\u0161i nas time \u0161to je podmirio ra\u010dun. \u201eIgore, kad si opet ovdje?\u201c, upita ga don Mile. \u201eNisam siguran. Za\u0161to?\u201c \u201ePa da ponovno do\u0111emo ovamo da nas mo\u017ee\u0161 po\u010dastiti\u201c, veselo \u0107e don Mile uz smijeh sa susjednih stolova. Kad bi se moji roditelji preselili na Bra\u010d po\u010detkom ljeta, svako bi me malo zvao da upita za o\u010devo zdravlje. \u201eKako je \u0107a\u0107a?\u201c, pitao bi. \u201eA kako \u0107e biti kad je na \u017eeninu\u201c, s nokta bih mu odvra\u0107ao.<\/p>\n

O plavi\u010dasti zvonici s jadranskih bre\u017euljaka koji gorite u ve\u010dernji \u010das <\/em><\/strong>(V. Pavlovi\u0107)<\/strong><\/p>\n

Iza don Mile ne ostaju samo knjige i nagrade, nego i duhovno i fizi\u010dko potomstvo. \u201eZna\u0161, s vi\u0161e strana \u010dujem kako si postao ime u svojoj struci\u201c, \u010desto bi mi natuknuo. Obi\u010dno bih slegnuo ramenima i odgovorio: \u201eLako je meni kad je staza vidljiva i utrta. Netko ju je prije morao probiti.\u201c \u201ePusti ti to, mali, bilo je i na tvom putu dra\u010de!\u201c, morala je njegova biti posljednja. Uz mnogobrojne sve\u0107enike i \u010dasne sestre don Milina su popudbina i njegovi ne\u0107aci, prane\u0107aci, praprane\u0107aci koji su se ponosno poredali poput odane vojske u crkvi srca Isusova i srca Marijina na njegovu opro\u0161taju na Mlini\u0161tu u rodnoj mu vidonjskoj \u017eupi dokazuju\u0107i da, kako je u homiliji izrekao splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Kri\u017ei\u0107, p\u0161eni\u010dno zrno umiru\u0107i donosi plod. Dok smo se u povorci penjali prema groblju svetoga Josipa, gledao sam ro\u0111ake, znance i neznance i pomislio kako je u svakoga od njih, izravno ili neizravno, ugra\u0111ena jedna mala slika don Milina poslanja: u sveta\u010dkoj sli\u010dici, u krunici, knjizi ili spomenu na don Milin zvonki glas. I o\u010di mi, kad bijasmo nad otvorenim grobom zasuzi\u0161e. Dakako, od vjetra jer suza je slana, a sol pe\u010de. Zato mu\u0161karci u krajevima u kojima prebiva narod tvrde \u0161ije ne pla\u010du. I tad mi sinu da su u don Milinoj sjeni mnogi, pa i me\u0111u njima jedan jezikoslovac, uistinu mogli rasti te da su moja dva zavi\u010daja (a tako i onaj tre\u0107i, koji tijekom \u017eivota stekoh) znatno bli\u017ea nego \u0161to mi se tijekom \u010ditava \u017eivota \u010dinilo i postavio si ono arsenovsko pitanje: \u201eZar je srcu sve to trebalo da shvati?\u201c<\/p>\n\r\n