{"id":178792,"date":"2026-09-16T08:05:32","date_gmt":"2026-09-16T06:05:32","guid":{"rendered":"https:\/\/likemetkovic.hr\/portal\/?p=178792"},"modified":"2026-09-16T08:05:32","modified_gmt":"2026-09-16T06:05:32","slug":"velebit-iz-prve-ruke-devet-planinara-kamena-galerija-i-njegovo-visocanstvo-crnostrig","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/likemetkovic.hr\/portal\/velebit-iz-prve-ruke-devet-planinara-kamena-galerija-i-njegovo-visocanstvo-crnostrig\/","title":{"rendered":"Velebit iz prve ruke: Devet planinara, Kamena galerija i njegovo viso\u010danstvo crnostrig"},"content":{"rendered":"

\u010clanovi HPD-a Grabovica<\/strong> su 5. rujna 2026. krenuli u novu velebitsku avanturu. Njih devetero pro\u0161lo je preko Velikog Rujna i Kamene galerije<\/strong>, osvojilo Bojin kuk<\/strong>, a na putu ih nisu zaobi\u0161li ni susreti s velebitskim konjima i \u2013 crnostrigom.<\/p>\n

Kako je izlet izgledao iz perspektive jedne od sudionica, najbolje do\u010darava Anja Grgi\u0107 u svom izvje\u0161taju<\/strong>.<\/p>\n

Subota. \u0160est sati ujutro. Dok su Plo\u010de jo\u0161 polako otvarale o\u010di, na\u0161a mala ekspedicija ve\u0107 je bila spremna za polazak.<\/em><\/p>\n

Nas \u010detvero krenulo je iz Plo\u010da, a pridru\u017eili su nam se Stipe Prce i Javorka iz Metkovi\u0107a. Istovremeno je iz Zagreba prema Velebitu krenuo Frane s Marijetom i Jelom. Zahvaljuju\u0107i dobroti Stipe Prce i ekipe iz Metkovi\u0107a, imali smo rije\u0161en prijevoz kombijem pa je avantura mogla po\u010deti.<\/em><\/p>\n

Putem se malo pri\u010dalo, malo kunjalo, a oko 9:30 stigli smo na Veliko Rujno.<\/em><\/p>\n

Prvotni plan bio je odmah krenuti na stazu, ali kako je bio predzadnji dan Highlandera i o\u010dekivao se velik broj planinara, donijeli smo odluku da najprije postavimo \u0161atore. Tada nam se to \u010dinilo samo prakti\u010dnim. Nave\u010der \u0107emo shvatiti da je to bila jedna od mudrijih odluka toga dana.<\/em><\/p>\n

I tako smo krenuli.\u017e<\/em><\/p>\n

\"\"<\/strong><\/em><\/p>\n

Devet veli\u010danstvenih preko velebitske visoravni.<\/strong> Nedostajala nam je samo filmska glazba u pozadini. Pred nama pet kilometara goleti i naizgled pitome ravnice, a iznad nas sunce koje o\u010dito nije dobilo informaciju da je rujan. Pr\u017eilo je neumoljivo.<\/em><\/p>\n

Znoj je tekao u potocima, a svaki da\u0161ak vjetra do\u010dekivali smo kao osobni dar s neba. Posebna pri\u010da bile su pauze. Kad bismo nai\u0161li na kakvo jadno stabalce koje je nudilo kvadrat hlada, svih devetero poku\u0161alo bi ugurati barem glavu pod njega. Glava u hladu \u2013 ostatak tijela neka se snalazi.<\/em><\/p>\n

Ubrzo smo po\u010deli susretati Highlandere. Oni svi u jednom smjeru, mi, naravno, u kontra. Neki br\u017ei, neki sporiji, neki jo\u0161 svje\u017ei, neki malo manje svje\u017ei. Obitelji, djeca, psi\u2026 svakakvih profila, ali svi s istim ciljem \u2013 samo smo mi, barem zasad, tvrdoglavo i\u0161li protiv struje.<\/em><\/p>\n

A onda \u2013 \u0161uma.<\/em><\/p>\n

Duboka, gotovo mitska bukova \u0161uma. Nakon sati sunca i kamena, ulazak me\u0111u bukve izgledao je kao prelazak u neki drugi svijet. Temperatura je pala, korak je postao lak\u0161i, a \u017eivot je odjednom ponovno imao smisla.<\/em><\/p>\n

No Velebit nam nije dugo dao da se opustimo.<\/em><\/p>\n

Iz \u0161ume smo iza\u0161li ravno me\u0111u eksponate njegove Kamene galerije<\/strong>. Zlatna vrata skrivena duboko u hladovini, kamene o\u0161trice na Terasi no\u017eeva, spu\u0161tanje prema ponoru Klin-klanca\u2026 Na ovoj galeriji nema \u201elak\u0161e i te\u017ee\u201c. Ima samo lak\u0161e i ljep\u0161e.<\/em><\/p>\n

Negdje usred svega toga na\u0161 Slavko je ipak procijenio situaciju i zaklju\u010dio:<\/em><\/p>\n

\u201ePa ne moramo ba\u0161 sve eksponate obi\u0107i danas!\u201c<\/em><\/p>\n

Ali jesmo.<\/em><\/p>\n

Kamenu galeriju uspje\u0161no smo savladali i odu\u0161evljenje je bilo potpuno\u2026 sve do trenutka kad smo shvatili jednu sitnicu \u2013 sad se treba i vratiti natrag.<\/em><\/p>\n

Barem smo se na povratku napokon \u201eukrcali\u201c u vlak Highlandera i krenuli u pravom smjeru.<\/em><\/p>\n

No\u0107 nas je, sasvim planski, sustigla na putu prema Velikom Rujnu. Naglavne lampe su se upalile, svijet se suzio na nekoliko metara staze ispred nas, a onda se negdje iz mraka za\u010dulo zvono.<\/em><\/p>\n

Okrenula sam lampu prema zvuku.<\/em><\/p>\n

Konji.<\/em><\/p>\n

Veliki, sna\u017eni, gotovo nestvarni no\u0107ni konji stajali su u mraku, a o\u010di su im pod svjetlom na\u0161ih lampi sjale kao da i oni imaju svoje naglavne lampe.<\/em><\/p>\n

Mi smo nastavili svojim putem, a oni svojim.<\/em><\/p>\n

Barem sam ja tako mislila.<\/em><\/p>\n

Nedugo zatim napravili smo pauzu. Popili smo posljednje ostatke ve\u0107 poprili\u010dno mlake vode, sjeli na livadu, ugasili lampe i nekoliko trenutaka samo gledali nevjerojatno zvjezdano nebo iznad Velebita.<\/em><\/p>\n

Ti\u0161ina. Mrak. Zvijezde.<\/em><\/p>\n

A onda smo ponovno upalili lampe.<\/em><\/p>\n

Desetak konja stajalo je tik do nas.<\/strong><\/em><\/p>\n

Nikad se br\u017ee nisam ustala!<\/em><\/p>\n

Na Veliko Rujno stigli smo ne\u0161to prije 21 sat, a tamo nas je do\u010dekao prizor koji nismo o\u010dekivali \u2013 vi\u0161e od 200 \u0161atora razasutih po cijeloj \u010distini. Highlander je napravio pravi mali velebitski grad.<\/em><\/p>\n

Tad smo se jo\u0161 jednom zahvalili jutarnjoj verziji sebe \u0161to je imala dovoljno pameti postaviti \u0161atore odmah po dolasku. I to, naravno, na najboljem mjestu.<\/em><\/p>\n

A zahvaljuju\u0107i Highlanderima moglo se do\u0107i \u010dak i do poluhladne pive.<\/em><\/p>\n

Nikad lip\u0161a nije bila.<\/strong><\/em><\/p>\n

Malo smo \u0107akulali ispred \u0161atora, prepri\u010davali dan i u\u017eivali u ve\u010deri, ali krevet \u2013 odnosno vre\u0107a za spavanje \u2013 brzo je pobijedio. Sutradan nas je \u010dekao novi izazov.<\/em><\/p>\n