Sje\u0107am se i sjetih se…\u00a0 \u00a0 Sje\u0107am se da mi je toga toploga rujanskog jutra, dok su se sun\u010deve zrake probijale do zidova starih kamenih ku\u0107a u Krnjesavcu, moja majka obukla mi u\u0161tirkanu haljinu na cvjeti\u0107e, a pletenice ukrasila rozim fjokima. Uzela me za ruku, a ja skaku\u0107u\u0107i spustila niz skale do jedne bijele ku\u0107ice koja je ponosno stajala u centru mog grada. Sa jedne strane se uzdizala tete Mare baraka koja je mamila svojim mirisom germe, roga\u010da, \u0161upljih kola\u010da, a sa druge strane teta Ivka nasmijana pekarica. I tako u\u0161tirkana sa pletenicama koje su igrale hip hop do\u0161la do bijele ku\u0107ice s velikim zelenim \u0161kurama. Prvi pogled bio je na prelijepu tetu koja me uzela za ruku, a majka ka\u017ee – “do\u0107i \u0107u ja ili baka”. Suznih o\u010diju otpratila sam majku, a \u0161kripavi parket…\u00a0ne boj se ja i ja sam tu! Prolazili su dani i dalje sam sa mojom majkom tr\u010dala do prelijepe ku\u0107e sa zelenim \u0161kurama. Kroz ogradu sam \u010dekala
\nmoju majku, a osmijeh na licu davao je barba Ljubo glazbom, glazbom koja mi je slala poruku – tu sam – tu sam – mama \u0107e brzo do\u0107i.<\/p>\n
I tako prolazili su dani, mjeseci i godine. Odrasla sam. Desilo se \u010dudo, do\u0161li veliki strojevi i odnijeli mi ku\u0107icu – ku\u0107icu moga djetinjstva . Napravili novu ve\u0107u , a vrti\u0107a nema -za\u0161to ? I tako se neki dosjetili da mome gradu treba vrti\u0107 . Napravi\u0161e veliku ku\u0107u u koju dolaze djeca ozarenih lica. Ja sam jo\u0161 tu. Mojoj djeci dajem osmjeh na licu kakav je meni davao barba Ljubo sa svojom glazbom i \u0161kripavi parket iz male ku\u0107ice. I danas kada pro\u0111em sjetim se male ku\u0107ice sa zelenim \u0161kurama, sjetim se moga djetinjstva oslu\u0161kujem glazbu i \u0161kripanje parketa. Sjetim se maj\u010dine ruke, sjetim se sigurne ruke i zagrljaja tete Marije – sjetim se moga djetinjstva…. a ja? ja sam i dalje u velikoj ku\u0107i sa svojom djecom i ka\u017eem im: “nikada nemojte zaboraviti vrti\u0107 u va\u0161em srcu, uvijek nek’ ima svoj kuti\u0107” !<\/p>\n
Napisala Ne\u0111a Vuica odgojiteljica u dje\u010djem \u00a0vrti\u0107u. Sje\u0107am se i sjetih se…\u00a0 \u00a0 Sje\u0107am se da mi je toga toploga rujanskog jutra, dok su se sun\u010deve zrake probijale do zidova starih kamenih ku\u0107a u Krnjesavcu, moja majka obukla mi u\u0161tirkanu haljinu na cvjeti\u0107e, a pletenice ukrasila rozim fjokima. Uzela me za ruku, a ja skaku\u0107u\u0107i spustila niz skale do jedne bijele ku\u0107ice […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":6250,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[11],"tags":[],"class_list":{"0":"post-6244","1":"post","2":"type-post","3":"status-publish","4":"format-standard","5":"has-post-thumbnail","7":"category-metkovic-dolina"},"yoast_head":"\n
\n<\/em><\/p>\n
\n<\/em>P.S. inspirirano svojim \u017eivotnim iskustvom<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"