Dijete je puno pouzdanja, prostodušnosti i neusiljenosti. Ono se ne boji. Za nj ne postoje prepreke i granice. Njemu je sve moguće. Dijete se slobodno obraća srcu koje ne može drugačije nego biti otvoreno za susret. Taj susret Dijeteta i svijeta se dogodio u jednoj špilji u Betlehemu, susret u kojem je nebo dotaklo zemlju. To nevino Dijete bijaše položeno u jasle gdje ga je probadala slamica. Nastala je velika radost, čak su i neki ljudi pošli sa istoka prateći zvijezdu da se poklone tome Kralju. Mudraci koji se dolaze pokloniti tako označavaju jedan novi početak. Oni ne samo da donose darove već započinju povorku koja će se klanjati tome Dijetetu kroz čitavu povijest. Ne prestavljaju samo ljude koji su pronašli put spasenja . Oni prestavljaju ono i naše unutarnje duhovno išćekivanje i klanjanje jednom malom Dijetetu u štalici.
Kao od nikuda u svoj toj radosti ponovno se pojavljuje anđeo. Ali sada ne stavlja u prvi plan dijete, mudrace, štalicu… U prvi plan gura Josipa kojemu izdaje nalog : “Ustani,uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi” (Mt 2,13). Herodu nije bilo do slavlja on razmišlja samo o moći, vlasti. Vijest o djetetu koji je pretendent na prijestolje, primio je od mudraca te ga je ona duboko zabrinula, a s obzirom na njegovu čud odmah je bilo za pretpostaviti da ne će prezati ni pred čim. Čemu toliki strah od jednoga djeteta pitamo se? Čemu tolika ubojstva djece koja se vrlo često pojavljuju u ovome svijetu bilo pobačajima, ratovima…. Svakako se opet postavlja pitanje borbe između dobra i zla, smisla i besmisla. Nehumanost počinje tamo gdje je čovjek nevažan. Gdje se iz nečijega djela ne zapaža čovjeka, gdje se iza umjetničkog djela ne pita umjetnika, gdje se iza dječijeg crteža ne pita za vapaj djeteta za ljubavlju. Nehumanost nastaje kada ljudi misle samo na svoju moć baš kao i Herod. Valja nam se onda svatko za sebe upitati:“ ako se Bog udostojio postati čovjekom, krajnje je vrijeme da i čovjek postane čovjek“, čovječe gdje si? Valja doviknuti: „Čovječe vrati se sebi dok još imaš kome!“ Mi ljudi smo ranjivi ali tako isto možemo raniti i drugoga. Uvijek vidimo kod drugih slabe točke, tako u svojoj ranjenosti dolazimo u napast da i drugima naudimo. Herod ne samo da je postao krvavi kralj već je izgubio i svoje ljudsko dostojanstvo. Koga je htio ubiti? Dijete koje nikome ništa nije krivo bilo.
Sve češće u novije vrijeme pooštravaju se zakoni o prometu. Valja još bolje pripaziti na pješačke prijelaze, na crveno svjetlo, na prednost drugih sudionika u prometu, na znakove zabrana. Sve je to po ljudskom dogovoru ozakonjeno na način kako to ljudi obično čine. Moraju ga se držati i oni koji su ga izglasali. Čovjek više ne može hodati kako hoće, prelaziti cestu gdje hoće. Crveno ga svjetlo zaustavi i mora čekati dok mu se ne pojavi zeleni znak. Ako prekrši propis u opasnosti je da plati globu. Očito čovjek shvaća da je i to u službi života, da je to za njegovo dobro. Takva ograničenja omogućuju mu u današnjem ritmu života sigurnije kretanje i sigurniji život. Svaka majka po svome majčinskom instiktu i ljubavi prema djetetu na vrijeme će iz djetetove ruke uzeti nož ili bilo koji drugi predmet koji bi mu mogao naškoditi. Možda će i dijete plakati zbog toga, ali majka mu zbog toga neće vratiti takav predmet. To je jednostavno zbog zaštite života. Nitko ne će optužiti majku da time ugrožava slobodu djeteta. Jer sloboda mora biti u službi života. Pa svaki čovjek ipak razumije ovakvu logiku. Čovjek tako prihvaća vlastito ograničavanje prostora sloboda kada su one u službi života. No vidimo da Herod mogli bismo reći „ uzima stvar u svoje ruke“ pa čini pokolj Nevine dječice, a sve to radi kraljevstva, moći i vlasti. Tako ta djeca postaju mučenici Herodove hlapljive zatvorenosti u sebe. Kolike su majke i očevi, koliki političari, koliko današnje čovječanstvo gubi tu humanost i koliko je častohlepno poput Heroda? Kako se osloboditi te grižnje savjesti kada znamo da su takvi zakoni još i danas na snazi. Boli li duša one koji to rade, koji to žele učiniti? Muči li ih svijest barem malo?
Nikakva vlast ne smije dopustiti ubijanje čovjeka, nikoga se ne smije bez obrane osuditi na smrt. Stoga zamolimo Isusa da nam dade snage nama i svim ostalim ljudima da zavolimo život bez ikakvih častohlepnih namisli.
fra Ivo Rastočić
