Jedina objektivna i prava istina koja danas postoji – čini se – je istina znanosti. Ova istina se može dokazati, opipati i provjeriti. Plodovi i napredak znanosti govore za sebe. Čuda više ne postoje, sve se može racionalno i znanstveno objasniti. Što je spasenje i kako se čovjek spašava? Jesu li sve religije putevi spasenja koji vode istom cilju? Postoji samo jedna zajednička istina, tj. kako kaže Ratzinger: „Postoji jedna Božja misao o čovjeku i naša je zadaća da toj misli odgovorimo.“ Posljedice napretka i socijalne anarhije nekako izbacuju neke nove pojmove, a posljedice toga su što se: „pitanje o spasenju izbacuje iz razgovora“, a „istina se nadomješta dobrom nakanom“ i „religija subjektivizira“. No tu se ne govori o istini, nego o praksi, o ovladavanju stvarima u našu korist.
Kako može čovjek činiti dobro, ako ne zna što je dobro? Kako može ići pravim putem, ako ne zna cilj? Zaključak je tako jasan, zato su i propali „oslobađajuća“ obećanja marksizma, nacionalsocijalizma i liberalizma. Nema, dakle, drugog puta i izlaza, nego da se pitamo je li „nebo započinje na zemlji“? Za sve religije vrijedi, dakle, isti objektivni kriterij spasenja.
Ako kršćanstvo želi opstati u današnjem čovječanstvu, kako bi u njemu i dalje bilo svjetlilo, onda mora nužno kroz ljubav i milosrđe spoznati i oprostiti sebi i drugima. Milosrđe i ljubav ne mogu biti samo neki slučaj, ni nešto drugo nepoznato i neosobno kao osnova našega svijeta i života, nego vječna mudrost i ljubav Božja. Stoga nam se valja upitati jedno bitno pitanje: „Što je zapravo istina?“
Jer nije sve crno, nije sve jedno i nije sve samo interpretacija! Uspjeh u odgovaranju gore postavljenom pitanju nam daje objektivne kriterije, po kojima se može mjeriti prava vjera. Moramo tražiti i nalaziti istinu, jer samo ona oslobađa, milosrđe mora biti, naš kršćanski, znak današnje kulture, ljubav nam treba pri razlikovanju dobroga od zla. Tako nam Istina, Ljubav i Milosrđe davaju dobre odgovore na aktualne izazove i pokazuje konkretne, doduše izgradnje potrebne, puteve koji zaista vode dalje. Odgovor je zato tako originalan! Nije jedan od najmanjih učinaka vjere, zato možda milosrđe kao nikada do sada može rehabilitirati vjeru i religioznost današnjeg čovjeka, proširivajući mu „Dužinu i Širinu i Visinu i Dubinu“ uma, duha i srca (Ef 3,18). Možda je samo kod nas kršćana još „čisti i nevini“ pojam milosrđa baš ono što daje zapadnom svijetu fascinaciju o duhovnosti, tako da taj pojam može služiti ne samo kao most između modernog kršćanina i čovječanstva, nego kao novi i tako stari put u zajedničku i mirnu budućnost! Sada je, dakle, na nama da mudro i hrabro nastavimo vječnu, „avanturu s istinom, u ljubavi, puni milosrđa kojega dijelimo“, koja kako se čini – tek sada počinje…
fra Ivo Rastočić
