Zanimljivo da trebinjski biskup Ante Primi u svom izvještaju Svetoj Stolici 1684. uopće ne spominje poveće selo Metković (kao da mu nije pripadalo), iako poslanstvo kršćana koje dolazi Pietru Valieru u Opuzen iste godine tvrdi da u Metkoviću ima 50 kršćanskih i 13 turskih kuća. Razlog, ako mu je već pripadalo, treba tražiti u tome što su popisana samo sela koja su imala svoju vlastitu crkvu.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Inače, sva su sela, Metković, Dračevo i Doljani, upravno-teritorijalno, nakon 1694. pripadala Čitluku. Najbliža crkva Metkovcima sada je bila upravo franjevačka crkva sv. Stjepana u Čitluku.

Stanovništvo iz istočne Hercegovine naseljava Metković i okolicu

Kako se u Metković, Dračevo i Doljane 1694. i 1695. naseljava mnoštvo novoga stanovništva iz istočne Hercegovine, Mlečani njihovu pastiru don Juri Sentiću dodjeljuju u listopadu 1695. crkvu sv. Stjepana u Čitluku, koja postaje opatska, a on opat. Naime, u pregovorima don Jure Sentića na ime Nonkovića 1686. u Zadru ulazi klauzula da župnicima budu imenovani oni koji dovode narod s osmanskog teritorija.Crkva sv. Stjepana je na jedan način izdvojena iz župe Čitluk, iako se nalazila u gradu,te postaje župna crkva sela Metković, Dračevo i Doljani. Takvo čudno rješenje treba promatrati u kontekstu nedostatka crkve na lijevoj obali Neretve, a opet kao potvrda tradicije da su spomenuta sela bila dio nekadašnje župe Čitluk. Nakon oslobađanja župna crkva Čitluka postaje crkva sv. Ante.

Metković ulazi u sastav Makarske biskupije

Trebinjski biskup Ante Primi još za vrijeme rata upravlja molbu generalnom providuru Danijelu Dolfinuda da mu dozvoli za 8-10 dana posjetiti biskupiju, koju nije posjetio od 1684. U pismu izražava svoju radost jer je njegova biskupija došla pod kršćansku vlast. No biskupu Primiju Mlečani kao biskupu biskupije koja svoje sjedište ima na neprijateljskom turskom teritoriju zabranjuju ulaz u oslobođene teritorije Trebinjske biskupije (sada je tu doselilo i mnoštvo stanovništva iz istočne Hercegovine). Pismo zabrane napisano je na galiji u vodama Metkovića, 20. travnja. Dolfino odgovara da mu ne može dopustiti jer je dozvola rezervirana senatu. Otezanja su bila planska imajući u vidu pripojenje tog teritorija lijeve strane Neretve Makarskoj biskupiji koja je nakon smrti biskupa fra Marijana Lišnjića 1686. ostala ispražnjena.

Novi biskup Nikola Bijanković imenovan je za makarskoga biskupa 5. ožujka 1695. godine na osnovi Prava patronata iz 1690. godine kojim je Venecija dobila pravo imenovanja biskupa. Sv. Stolica će ga potvrditi tek 1698., a sljedeće godine, 21. prosinca, preuzima biskupiju. Pitanje kojoj biskupiji pripada mletački teritorij lijeve obale Neretve, ostat će neriješeno sve do te 1699. kada je Bijanković sporazumno s mletačkim vlastima odcijepio lijevu obalu Neretve i priključio je Makarskoj biskupiji.

Biskup Nikola Bjanković posjetio sela u Zažablju

Biskup Primi se nije mirio te je u pismu Kongregaciji 24. listopada 1703. protestirao kako je pisao župniku u Slivnu o namjeravanoj vizitaciji, ali mu je kavalir Nonković odgovorio da se obrati providuru u Čitluk. Ovaj ga je pak odbio navodeći kao razlog duždevu odluku. Biskup moli Kongregaciju da ga zaštiti jer time gubi trećinu katolika i glavna mjesta biskupije. Ostalo je onako kako je Rim odlučio.

Sada je i sami Bijanković primio u Veneciji nalog da posjeti sela Zažablja, te nakon što se vratio iz Venecije, obilazio jetijekom četrdeset dana sela Klek, Slivno, Vidonje, Dobranje, Glušce i Kolojan. Zanimljivo je da do tada nije posjetio ovaj lijevi dio oslobođene Neretve (Zažablje), bar se sela ne spominju,  dok je redovito vizitirao Čitluk.

U nastavku o prvoj župnoj kući u kuli Mustafe Kusića, braći Sentićima koji su kulu htjeli za sebe, te o najstarijem stanovništvu Metkovića prema Čitlučkim maticama s kraja 17. i početka 18. stoljeća.

OGLAS