Čitajući portal kampus.hr, jer je zanimljiv za naše studente, naišli smo na zanimljiv članakkoji potpisuje naša Metkovka Petra Petrušić, kći Vlatka i Ivanke Petrušić..

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Petrin članak prenosimo u cijelosti:

“Kada dobiješ zeleno svjetlo od stranog sveučilišta, s odsjekom čije kolegije želiš “razmijeniti”, svakako treba usuglasiti bodove i pomiriti “jačinu” kolegija, kako bi se netom prije povratka kolegiji upisani u Learning agreement mogli priznati u Recognition sheet.

Na ovom koraku kreću potencijalne “frke i panike” i pokazatelji stvarnih razlika domaćih i stranih obrazovnih sustava. Dobro prouči program i ako ga ne razumiješ (zbog drugačijeg modela studiranja ili zato jer se razina kolegija koje želiš upisati čini prejaka u odnosu na tvoj studij) nazovi strano osoblje. Imaj na umu da rješenje o primitku na Erasmus od stranog fakulteta možeš dobiti netom prije kolektivnih godišnjih odmora, a ako od stranog koordinatora istovremeno ne dobiješ detaljnije informacije o kolegijima koje želiš upisati, sigurno nešto nije u redu.

Troubles, troubles, here I come

U rujnu 2013. godine, dva mjeseca nakon provedenog natječaja na Sveučilištu u Dubrovniku, zelenog svjetla Sveučilišta u Antwerpenu, uplaćene stipendije, unajmljenog smještaja, kupljene avionske karte i dva tjedna prije pročetka programa stigao je dugo očekivani e-mail stranog koordinatora u kojem je pisalo da oni uopće ne znaju tko sam ja te da nikada nisu zaprimili moju aplikaciju od sveučilišta. Ubrzo sam saznala da je strani Odjel za restauraciju zbog promjene kurikuluma izričito dao uputu Sveučilištu u Antwerpenu da im te akademske godine ne šalju strane studente, na što se Sveučilište oglušilo i ipak provelo natječaj. Moj natječaj.

S obzirom na to da sam prethodno napravila grešku slanja e-mailova u vrijeme kolektivnih godišnjih odmora, odlučila sam telefonski kontaktirati voditelja mog glavnog predmeta u Antwerpenu – praktične nastave, i iznijeti mu problem. Slučaj je htio da on u tom trenutku, u jednoj od brojnih stručnih suradnji s Hrvatima, bude na otoku Lopudu kod Dubrovnika. Sastali smo se u Dubrovniku nekoliko sati prije njegovog povratnog leta gdje sam mu objasnila što se dogodilo. Kada je “prespavao” problem i ispipao situaciju na svom odsjeku, poslao mi je e-mail britkog sadržaja:

“… I am not happy. I have never seen your application nor your portfolio. We are still in the midst of change and we still (officially) do not perform programs in English. Probably our secretary did not transmit this information to your school. BUT, I spoke with your professors in Dubrovnik and they told me nice things about you. Come to Antwerp, we are a very nice bunch and we will think of something for you…

p.s. Do not ever be late.”

Ideš van i to je bitno (ne brini za priznavanje ispita)

Osim što Odjel restauracije u Antwerpenu nije izvodio program na engleskom jeziku, za program tog odjela nije postojala nijedna informacija na istom jeziku, dok je flamanska online inačica prikazivala kolegije koje nisam mogla usporediti ni sa čime sa svoje razine studija pa ih tako nisam ni znala upisati u Learning agreement. Dodatno, koordinator mi nije poslao ni natruhe svojeg novog nepoznatog kurikuluma kojeg odsjek planira izvoditi. Tjedan dana pred odlazak, moj praktični pročelnik Odsjeka vrlo je brzo riješio problem riječima: “Upiši to što vidiš na njihovoj stranici, idi van, sve im uzmi, sve nauči, vrati se pa nauči i nas. Ne brini se za priznavanje. Ideš van.” Tako smo nekoliko dana prije mog odlaska potpisali fantomski Learning agreement i odlučili rješavati moguće prepreke u hodu.

Mijenjati Learning agreement dozvoljeno je do 30 dana od dolaska na strano sveučilište. Svaka promjena predmeta zahtijeva dosta vremena jer uključuje komunikaciju i usuglašavanje odabira kod oba koordinatora. Do izmjena u mom Learning agreementu došlo je nekoliko puta, prvenstveno zbog potpuno drugačijeg modela studiranja u kojem su se kolegiji grupirali u tematske module.

Ni prvi dan na fakultetu nije prošao glatko jer ni do tada nisam dobila raspored predavanja, a u školu nisam mogla ući bez posebnog ključa. Naime, moji strani kolege se od prvog dana uče restauraciji na vrijednim umjetninama i zbog toga je čitava škola pod alarmnim sustavom. U školu me pustila čistačica i ušla sam u atelje svog mentora, voditelja praktične nastave, najvažnije na studiju ove vrste.

“Upozorio sam te na kašnjenje.”

Trideset zbunjenih očiju gledalo je u mene.

“Nažalost, još ni danas nisam dobila nijednu povratnu informaciju s vašeg odjela, nijedan odgovor od tajnice, koordinatorice, ništa. Erasmus inicijalni dani na Sveučilištu su završili te sam pretpostavila da bi odjeli danas mogli započeti s radom.”

Sjeo me u prvu klupu, među kolege koji su, osim bilježnica na klupi, već imali spremne uzorke za mikroskopsku analizu materijala,

“Ovo je Petra, naš Erasmus student iz Hrvatske. Ove godine odlučili smo ne primati Eramusovce, ali Petra je nekako upala u administrativni nesporazum između dvaju sveučilišta. Ne govori flamanski, ali naučit će ga do sutra.”

Stoga svojim iskustvom želim pripremiti sve koji se pripremaju na avanturu preseljenja u stranu zemlju i korak po korak, ukazati na zavrzlame za koje mediji i osoblje u uredu za mobilnost ne znaju, a koje nipošto nisu razlog da i ti ne iskoristiš sve ljepote ovog oblika modernog studiranja. Tamo negdje u stranoj zemlji događa se nešto čudesno i važno za osobni i profesionalni razvoj.”

Petra Petrušić