Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan koji si je svijet rada izabrao kao svoj praznik.

Godine 1889. takozvana Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva, borbe za prava radnika i sindikalnih udruživanja. Kapitalisti (kako arhaično odzvanja u ušima!) s jedne, a radnici s druge strane iste medalje vodili su i vode borbu za ostvarenje svojih ciljeva.

Iste te godine papa Lav XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries te u njoj radnike i sve ljude skromnih životnih prilika upućuje na sv. Josipa kao uzor i primjer za nasljedovanje. A potom i socijalnu encikliku Rerum novarum (1891.) s podnaslovom O pravima i obavezama rada i kapitala. Enciklika načelno podržava treći put: pravo radnika na organiziranje svojih udruženja (sindikati), ali odbacuje socijalizam (ukidanje privatnog vlasništva, borba za radnička prava štrajkovima) kao i kapitalizam bez ikakvih ograničenja, ali čvrsto potvrđuje pravo na privatno vlasništvo. Spominje papa tzv. obiteljsku plaću, dohodak koji bi bio dostatan za pristojan život jedne obitelji.

I gdje smo danas? Imamo osjećaj da se kolo povijesti vrti i da će opet biti neka revolucija jer je svako stoljeće imalo neku svoju borbu za dostojanstvo pojedinca i zajednice… U međuvremenu karanfili, fažolijade, roštiljade, sindikalni skupovi i slično što je uobičajeni dio prvomajskog folklora, već odavno je poprilično pomelo novo, globalizirano doba. A na današnji dan i ovaj nevidljivi neprijatelj koji nas je bacio na koljena.

Nije sve propalo. Nacionalni stožer nam je dopustio malo roštiljanja, ali samo do 10 osoba i uz poštivanje odmaka: taman za janjca! U prekograničnom susjedstvu situacija za radnika je povoljnija: kod njih je dozvoljeno okupljanje do 5 osoba na jednog pečenog janjca.