Hrvatski nogometni klub „Hajduk“ Split osnovali su splitski studenti koji su studirali u Pragu, u jednoj kultnoj praškoj pivnici, a kao dan osnivanja uzima se nadnevak 13. veljače 1911. kada je Carsko namjesništvo u Zadru izdalo i službeno odobrenje za rad kluba.
Prema povijesnim izvorima koji su dostupni, HNK Hajduk je dobio ime koje je predložio Josip Barać, profesor klasičnih jezika u splitskoj gimnaziji. Nekoliko studenata koji su studirali u Pragu, jednog dana 1910. banuli su u školsku zbornicu, nenajavljeno i bez kucanja, tražeći pomoć prof. Baraća u izboru imena budućeg nogometnog kluba, na što im on reče: Upali ste mi nepozvani, bez kucanja, baš poput pravih hajduka. Stoga evo vam imena HAJDUK. I kao što znate, kao što smo vas u školi učili, ta riječ simbolizira sve najljepše u našem narodu, junaštvo, čojstvo, drugarstvo, ljubav za slobodom, prkos nemoćnoga, zaštita slabome. Budite dostojni tog velikog imena!
Jedan od osnivača hajduka Vjekoslav Ivanišević dizajnirao je prvi Hajdukov grb i to s povijesnim hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem, i kroz povijest se taj grb više puta mijenjao, a za Titove diktature Hajdukov grb je imao ili samo crvenu petokraku ili grb u kombinaciji petokrake i povijesnog hrvatskog grba.
Tema ovog članka nije HNK Hajduk, već o hajducima i njihovom legendarnom vođi Andriji Šimiću, u narodu od milja zvanim Andrijica, po kojima je HNK Hajduk dobio ime. Hajduk Andrija Šimić je Robin Hood hrvatskog naroda, ali očito ne postoje interesi u Hrvatskoj niti u BiH da se njega, kao istinsku legendu, stavi na filmsko platno, kao što su to često radili Englezi za fiktivnog Robina Hooda, junaka iz srednjovjekovnih engleskih balada.
U posjedu sam Pučkog lista iz 1902., koji je izlazio u Splitu, a kojeg sam pronašao u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu još iz arhive nekadašnje Kraljevske sveučilišne biblioteke u Zagrebu, gdje je objavljen intervju s njim, a iz kojeg nepobitno proizlazi da je legendarni Andrija Šimić jedno vrijeme živio i radio u Vidu.
Andrija Šimić je rođen 1833. u zaseoku Alagovac, današnja župa Ružići, koja se nalazi između Gruda i Ljubuškog, a umro je 1905. u Runovićima kod Imotskog, gdje se tog trenutka zatekao i gdje je i pokopan.
Imao je pet sestara i jednog brata Jakova, a Wikipedija navedi da su bivši Dinamovi nogometaši Dario Šimić i njegov brat Josip praunuci Andrijinog brata Jakova.
Odlaskom u hajduke postao je kralj planinskih vrleti gdje je noću sa svojim hajducima spavao, a po danu je uredovao napadajući turske karavane, trgovce i konjske robne prijevoznike (kiridžije) s obje strane tadašnje umjetne granice između austrougarskog i osmanlijskog carstava, a napadao je najčešće na potezu Imotski – Vrlika, a znao je zalaziti i do, Duvna, Kupresa, Mostara pa čak Travnika i Sarajeva. Na planini Kamešnici koja je smještena između Dalmacije i Hercegovine i u Vučipolju kod Posušja i danas postoje Šimića pećine.
Nakon što je njegova družina dugo uspijevala umicati i turskim i austrijskim vlastima, svi članovi družine, dana 11. siječnja 1871., uhićeni su u kući Jakova Prodana, u mjestu Prodani kod Zagvozda, a Šimić je uspio pobjeći te su ga uhitili tri dana poslije (14. siječnja 1871.) u kući obitelji Ante Garca u mjestu Podosoju kod Runovića, u Imotskoj krajini, koji ga je zapravo izdao, a što Šimić opisuje i u svom intervjuu.
Suđenje Andriji Šimiću i njegovoj družini održano je u Splitu tijekom mjeseca srpnja i kolovoza 1872. i to je bila prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji, a onodobni suci većinom nisu poznavali hrvatski jezik. Svi uhićeni članovi družine su osuđeni, a Andrija je bio osuđen na doživotni zatvor. Tamnovao je u zatvoru u Kopru (u današnjoj R. Sloveniji).
Pomilovan od austrougarskog kralja, nakon 31 godinu uzništva, dana 17. prosinca 1901., Andrija Šimić dolazi brodom u Split gdje ga na rivi čeka masa oduševljenog svijeta. Prema nekim procjenama dočekalo ga je oko 100.000 ljudi iz svih krajeva Dalmacije i Hercegovine (znanja radi Split je tada imao približno 20.000 stanovnika). Svatko je želio vidjeti živu legendu. Doplovio je u tamničarskom odijelu, a na rukama ga je svjetina nosila od splitske Rive pa sve do splitskog brda Marjan.
Šimić nakon toga obilazi hrvatski puk po cijeloj Dalmaciji te po Bosni i Hercegovini. Hrvati ga oduševljeno dočekuju, časte i dive se narodnom junaku. Tako je bio i u Metkoviću nešto prije svoje smrti te se zadržao nekoliko dana u gostionici koja se kasnije zvala „Lovački rog“. Pričali su neki stariji Metkovci da su ga neki zezali da više ne može, kao nekad, preskočiti magarca s mjesta, pa tako izazvan, iako je tada imao više od 70 godina, u gostionici gdje se našao skočio je s mjesta na stol. (Izvor: Iz članka objavljenog u listu ISKRA, župnom listu Sv. Ilije Metković, u br. 1., za 1972. godinu).
Nedvojbeno je, dakle, da je Andrija Šimić pola godine (kako on kaže: pò godine), živio i radio u Vidu, odnosno kao izučeni kovač radio u jednoj vidonjskoj kovačnici, najvjerojatnije tih 6 mjeseci je proveo u Vidu u razdoblju od 1855. do 1857. godine, kako to proizlazi iz njegovog intervjua objavljenog u „Pučkom listu“, kao i iz do sada dostupnih podataka iz njegovog života, istraženih od strane raznih autora koji su o njemu pisali.
Prema usmenoj predaji u Vidu jedini kovači bili iz obitelji Talajić, koji su živjeli na Novim Selima, a u Vidu imali u vlasništvu dvije kuće koje postoje i danas, u u jednoj od njih bila je kovačnica a kuće se nalaze u Ulici Tade Suton.
Zamolio sam Marija Talajića iz Zagreba da ispita je li netko od njegove loze imao kovačnicu u Vidu. On mi je potvrdio da mu je otac rekao (i još neki vremešni Talajići) da je polovicom XIX stoljeća, u vrijeme kada je Šimić radio u Vidu, kovač bio Mate Talajić (nadimkom Mate Kovač), a Matini nasljednici danas žive u Metkoviću.
Dakle, legendarni hajduk Andrija Šimić radio je u Vidu u kovačnici obitelji Talajić pa je najvjerojatnije i živio na katu u jednoj od Talajićevih kuća jer u to vrijeme nije bilo javnog prijevoza niti drugih prometala da bi svakog dana Andrija iz Ružića došao u Vid na posao i da bi se poslije posla vraćao kući u Ružiće.
Kao Vidonjac predlažem da se odvojak ulice koja se veže na Ulicu Tade Suton, koju sam gore opisao, imenuje ulicom hajduka Andrije Šimića, hrvatskog Robin Hooda i da se na kuću stavi ploča s njegovim imenom i vremenom boravka u Vidu. On je zaslužio da ga novi naraštaji u Vidu i dolini Neretve slave i da se oni hvale njime, iako jedna starorimska izreka (koja se možda rabila i u Naroni) kaže: Tanto nomini nullum par elogium! (Tolikom imenu nije ravna ni jedna pohvala).
Slijedi dio teksta iz intervjua objavljenog u splitskom dvotjedniku Pučki list u br. 1., od 2. siječnja 1902., i dio teksta iz intervjua objavljenog u br. 2., od 16. siječnja 1902., te ga prenosim s tiskarskim i gramatičkim pogreškama i u ondašnjem izvornom govoru, kako bi danas, s odmakom od 122 godine, vidjeli kako i na koji način se pisalo i govorilo u to vrijeme, s obje strane tadašnje umjetne austro-ugarske i osmanlijske granice (a kako ima dosta riječi koje su se rabile početkom XX. stoljeća i više nisu toliko u javnoj uporabi ili nisu u duhu hrvatskog standardnog jezika, na kraju teksta je naveden rječnik manje poznatih riječi).
Autor intervjua je Juraj Kopić, hrvatski pučki pisac i publicist, koji je bio urednikom Pučkog lista za godinu 1901. i 1902. te se trudio napisati tekst jezikom kojim je tada govorio Andrija Šimić.
Razgovor s hajdukom Andrijom Šimićem
Kad se je bilo pročulo, da je kralj pomilovao hajduka Šimića te da on ima stignuti poda Split, za tri dana zasebice mnoštvo naroda, na svaki sat, i po danu i po noći, čekalo je dojednu lađu, što je stizala iz Trsta, misleći da je u njoj Šimić! Po gradu se je na sve strane govorilo: Dolazi Šimić! Od velikih kiša po splitskoj obali bilo je gliba za nazuvak, ali to svjetina nije gledala, već kao začarana, srćala je, da vidi hajduka Šimića. On je stigao u Split u četvrtak dne 17. prošlog mjeseca i nastanio se kod Mije Gotovca Lećevičanina. Odma u petak ujutro svjetina je bila opkolila Gotovčevu krčmu željna da vidi Šimića. Redari su neprestano stražili i odalečivali puk. Pošto je hajduk Šimić glasan po cieloj Dalmaciji, ja sam kao urednik „Pučkog lista“ promislio, da bi mojim čitaocima bilo ugodno štogod o njem čuti, pa sam ga pohodio u subotu popodne na svetog Tomu. Našao sam Šimića gdje sjedi na krevetu u Gotovčevoj kući. Mijo Gotovac kaza mu tko sam. On se diže na noge i skine kapu. Ja mu rekoh: sjedi, starče, a on se tad spusti na krevet. Pa kakav je Šimić? Oniska stasa, širokih pleća, male glave, okošt u licu; kratkobrk. Na njemu je još tamničarsko odijelo. Dva oka igraju mu u glavi. Lak je na besjedi. Bistar je sasvim u pameti. Govori sputno. Ponudih mu cigaru, sjedoh kraj njega na stolicu pa ga stadoh pitati:
Ja: Koliko ti je godina Andrija?
On: Ravnih 67.
Ja: Koliko si vremena tamnovao?
On: Na proljeće bi bilo uprav 31 godina da me ne bude kralj pomilovao – Bog mu dao zdravlje!
Ja: Gdje si se rodio?
On: U komšiluku Alagovcu, župi Grudama, blizu Posušja u Ljubuškom kotaru.
Ja: Koga si imao na domu?
On: Oca, majku, brata i pet sestara. Sve su mi se sestre razudale.
Ja: Što si radio u djetinjstvu?
On: Išao sam za blagom. Od 14 godina pitao me u oca i poveo sa sobom u Mostar naš aga Muhamed Tikvina. Mi niesmo imali ni kuće, ni pedlja zemlje svoje, već je sve bilo age gospodara. Kod njega sam pazio djecu – i valja reći po istini – liepo me je gledao. Kad sam bio uhvatio osamnaestu godinu, stavio me aga na zanat, pa sam naučio kovati puške, nože i drugo oružje. Poručio mi brat, da se vratim kući, jer on sam da nemože obrađivati polje. Ja tad ostavih Mostar i vratih se u svoje selo. Čisto ti kažem bijah se priviknuo slatku kusu u gradu, pa niesam sad mogao gucati domaću prosenicu. Nije mi se ni u polje dalo, kò što se ne bijaše naučila krava orati. S jednim rođakom namjestih nešto krčme.
Dogonio sam vino iz Imotskog i Vrgorca. Sviet meni grnuo kao ovce na sò. Bilo dobitka, ali rođak me varao. Rastavih se s njime. Odoh u Vid u Neretvu i tu sam radio kod jednog kovača pò godine. Vratih se opet kući, i namjestih krčmu, ali ne više u društvu s rođakom, već s jednim drugim čovjekom.
Ja: Je li te i taj varao?
On: Nije koliko rođak, ali i ovaj mi ne davaše pravi dio.
Ja: Pa što si onda?
On: Ostavih se krčmarenja i prihvatih se mašklina, nu držalo mi se izmicalo iz ruku. Čuj sada dalje što od mene bijaše. Onomu momu rođaku, koji je sa mnom krčmario, otjerali jedne noći najboljeg vola. On na me da sam mu ga ja ukro. Lako bi bio za to, ali zaletila me druga. Nestalo jednog Turčina u našem selu. Ja od mog vragoluka bio uhvatio kokoš, pa je nekog dana živu bacio u jamu, što se nahodi u stienama nedaleko našeg komšiluka. Htio sam viditi hoće li kokoš moći izletiti na dvor, no ona se više ne vrati. Valje dakle, da je ona jama bezdanka. To sam kazivao, a sviet onda na me, da sam ja ubio Turčina i uvalio ga u onu jamu. Što bi mi bilo sada reći, ali niesam tako mi svetog Andrije. Rieč je hodalica, pa od usta do usta prosuo se glas na daleko i na široko, da nitko nije smaknuo Turčina nego ja. Uzeli me tada Turci na ozub, te sam morao noćevati u gori. To me je pognalo u hajduke. Kod kuće sam danjivao, a u planini sam spavao. Otjeram jednom u Livno jednog konja na prodaju. Spazili me Turci, pa na me, da sam ukro onog paripa. Dozvali me pred kadiju, koji sudio, da budem poveden u Travnik na veliki sud.
Ja: Nu ti tu jada!
On: Vezaše mi ruke naopako i predadoše me jednom Turčinu da me goni u Travnik, do kojeg ima dva konaka hoda. Zaputismo se sami. Sve ja putem smišljam kako ću se osloboditi. Stigosmo u mrak u jednom mog znanaca težaka. On nas pošteno pogosti. Obnoć Turčin bacio na mene bukagije, da mu ne bi pobiegnuo. Jutrom poranismo. O ručnim dobama prispjesmo na Kupres i odpočinemo kod jednog krčmara pa rečem mehandžiji da nam spremi mastan ručak. Imao sam ja pri sebi novca. Nahranili smo se baš junački i još bolje napojili. Još kupim punu plosku rakije. Odosmo. Po podne zapadnemo u guste jele. Sad je zgoda! – pomislim sam u sebi. Kažem Turčunu: Evo Mujo rakije u mene, ovlaži usta pa molim te mrvu mi olakšaj ruke dok napunim lulu. Turčin je bio dobro vinetan te mi toliko popusti konop da sam mogao slobodno rukama mahati. Onda ja ne bud’ lien zgrabih jednom rukom Turčina za vrat, a drugom istrgoh mu nož iz svilaja, prerezah konop, te pobjegoh niza stranu, a Turčin osta kukajući.
Ja: Baš si ga mudro prevario!
On: Što ću sada? Više mi nije kući vraćanja. Znadem da će me tražiti. Odabrah šumu za mater, ali što će čovjek bez oružja u šumi. Odciepih komad kljenove grane, naspem džep suhe smrvljene zemlje pa iziđoh na drum. Eto ti balinče jaše na konju, odjeveno kao svat. Ja njemu: Daj Turčine iskresi iskru da pripalim lulu. On stade izvadi ognjilo, pristavi trûd uz kremen, pa da će zakresati, a ja tad bržebolje zgrabih šaku zemlje iz džepa, pa mu je zasuh u oči. Turčin se prismete, a ja tada đisih k njemu, oteh mu pušku s ramena, dvije mu male i nož bjelosapac istrgoh iz svilaja, i pobjegoh gorom pjevajući. Bio sam više puta uhićen, jednom sam proveo u splitskom zatvoru 20 mjeseci, a kako nisu imali nikakve dokaze otpustili su me. Splitska me je straža dopratila do bosanske međe pa me pustili na slobodu.
Ja: Čemu se tada niesi povratio kući i mirovao?
On: Nije mi vrag dao – prosti mi Bože. Zalazio sam u Turke i činio im kvara. Hvatali su me više putā, a ja im sveđer mudro uticao. Pridružili su nam se Sokolović iz Prološca, Meštrović i Nosić sa Studenaca i Lončar s Vinjana. Mi sastavimo pravu hajdučku četu. Mene su imenovali arambašom. Jedno vrieme nam se pridružio i Jovo Kadijević iz Imotskoga, ali je on stradao, ubili ga Turci u Aržanovu. Zimi bi iskopali jamu, dosta široku, a malo duboku, prikrili bi je drvljem, pa bi smo se u nju zbili ili bismo se sklonili u kakvu gorsku pećinu. Dognao bi nam prijatelj pod jesen i kruha i mesa i vina i rakije za zimnicu. Kada bi ukijao snieg, ne bismo katkad za tri mieseca izišli iz logora.
Ja: Je li vam bilo hladno?
On: Pokrivača i haljina imalo smo koliko ti duša želi, pa se niesmo bojali ni sniega ni mraza. Kad bi osvanuo Đurđev danak, te sniegovi okopnili, a gora zazelenila listom, tada bi smo mi u šićar. Znaš i sam da se veli: Đurđev danak, hajdučki sastanak.
Ja: Kako biste hajdukovali?
On: Najviše bismo zasjeli uz drumove, kuda prolazi sviet. Što bi god izašli pred nas od zore pa do podneva, sve bismo svrćali u kakav dolac blizu puta. Naredili bismo tad da svak skida sa sebe što imade: nože, puške, jačerme sa pucima i novce. Naziđala bi se katkad velika ‘rpa, sve samih talirā i dukatā. Bilo je i ženskih glava, ali ja kao arambaša niesam nikada dao njih premetati. Pače, svakoj ženskoj bi darovao po dvie plete, a gdje bi vidio koju da je baš ubožna, udielio bih joj i talir. I siromaha težaka bih pomagao. Samo su plaćali Turci i bogati naši trgovci.
Ja: Jesi li silazio, Andrija, sa svojom družinom u primorje?
On: Niesam! Po primorju je sve sami krš, gdje narod mučeći se svu godinu mašklinom i motikom, jedva prežive. Ne ima tu šićara za hajduka. Jedan cigli put sam izišao na vrh Biokova, tek da se nazirim na more.
Ja: Čuj, Andrija! Kazivali su da si bio junak, dočim, ne buditi žao, ali, gledajući tvoj stas, ne bi se reklo; gdje ne ima grma ne ima ni hlada – kaže poslovica.
On: Ali i jedna druga poslovica veli; ne mjere se ljudi aršinom! Uistinu, niesam bio visok, kao što niesam ni danas, pa ni velika snopa ne biah, ali sam ti bio oganj živi (Kad to reče škrinu zubima, a oči mu zaigraše u glavi). Brz sam bio kao srna. Kad sam išao činilo mi se da letim kao vihar. Mogao sam konja s miesta priskočiti. Srčen sam pak bio preko vraga. Često bi Turčin nagnao na mene konja, da me potare, a ja đipni u sedlo, naleti na gol nož, izbij ga Turčinu iz ruke, pa ga zbaci s konja na ledinu i skoči mu koljenima na prsi.
Ja: A bi li bi ga pogubio?
On: Ne bih po duši! Nikada niesam ubio čovjeka nego samo jednom i to pri glavi. Kazat ću ti po istini. Bilo je u Zagvozdu. Došao ja s družinom u Prodana na noćište. Družinu smjestih u pojatu, da mrvu opočinu, a ja ostadoh u ognjenici da kuham večeru. U neke mahe stao odveć srdito lajati pas na oboru. Ja rastvorih vrata; kad što vidim? U mraku se svietle puške; eto kolone na me. Bržebolje zatvorim opet vrata. Već su oni pred kućom. Zove me jedan od njih tanko glasovito: Šimiću predaj se na liepe, bolje ti je; inače ode ti glava u ledinu. Ja se na to smijem i pitam: koliko vas je? Onaj isti odgovori: imade nas tri stotine. Da vas je dvaput toliko, Šimić se vama ne predaje u ruke, dok je njemu na ramenu glava! Tad jedan odbi vratnicu i rupi u ognjenicu, a ja jednocjevu na oko, potegoh, a on pade na zemlju. Vidjevši to družina, uzmaknu natrag, a ja pobjegoh u selo Runoviće i pokucam na vrata Garca. Sami su u kući muž i žena. Je li vjera? Jest! Tu mi naložili vatru, pa se raspokojih. Založih, napih se i zaspah kao zaklan na Garčevoj slamnici. Probudih se pa ću skočiti, ali, što vide jadne oči moje? Imade ih dvadeset oko mene pa me drže za ruke za noge i za trup. Tako propade Šimić na tvrdoj vjeri! Bio sam vezan i odveden u Split, gdje sam bio suđen na doživotno tamnovanje.
Ja: Prije nego se rastanemo, kaži mi pravo, Andrija, jesi li imao Boga na pameti, dok si hajdukovao?
On: Jesam, svakog dana izmolio bi moje obične molitve. Bio sam griešnik, ali niesam odmetnik. Sirote nisam cvilio, siromaha sam pomagao, a žensku čast uviek sam cienio. Nijedan moj drug nije smio preda mnom ni pogledati nepošteno na žensku glavu. Imao sam i ja pet sestara, pa, kako mi je bila draga njihova čast, tako sam znao braniti i tuđu. Otimao sam onome tko ima i davao onome tko nema.
Ja: Je li ti bilo ugodno, kad si došao u tavnicu, za ustanak u Bosni i Hercegovini?
On: Sve su noge poda mnom igrale od veselja. Eh da mi se je bilo opet dohvatiti moje puške šarke i moga handžara, bio bih ti četovođom, ali mjesto četovati, ja sam morao tavnovati.
Ja: A kako ti je bilo u tavnici?
On: Ne mogu se baš tužiti. Bio sam pažen od stariešina, a tavničari su me ljubili. Kupili bi se oko mene kao pilići oko kvočke. Zvali su me Andrijom kapitanom.
Ja: E sad moj Šimiću, ostaj mi s Bogom. Sve ovo što sam od tebe čuo, ja ću metnuti u „Pučki list“.
On: A kud ide taj tvoj „Pučki list“?
Ja: Po svim našim hrvatskim zemljama, Pače, leti on čak i do Carigrada i Smirne, jer i tamo ima naših ljudi, koji ga primaju. Još ide jedno 300 komada u Novu Zelandu, a u Ameriku dva puta toliko.
On: Sveti Bože, hvala ti i slava! Svugdje će se dakle čuti za starca Andriju. Da sam još hajduk, svetoga mi Andrije, ne bi ti zaludu pisao (Nasmijao sam se i ja i on).
Ja: Zbogom Andrija! (dajem mu desnicu).
On: (stiskajući mi ruku) Bog ti bio u družbi, i dao ti što od njega želio!
Tada ja izađoh preko praga, a uđe k njemu desetorica novih pohodnika.
Drugi razgovor s hajdukom Andrijom Šimićem
Moj razgovor sa Šimićem u prošlom „Pučkom listu“ dragovoljno su pročitali i seljaci i naučnjaci. Vidio sam da je onaj razgovor pretiskala i „Hrvatska“ u Zagrebu i „Naša sloga“ iz Trsta. Međutim su mi mnogi sa raznih strana pisali da bi još željeli štogod čuti o hajduku Andriji, te, obazirući se na sve to, ja sam opet pohodio Šimića prošaste nedjelje, po podne dne 12. ovog mjeseca.
Pred Božić premjestili su ga iz Gotovčeve krčme u splitsku bolnicu, u kojoj on i danas boravi. Nađoh ga gdje se sunča u vrtu.
Ja: Hvaljen Isus! Evo me Andrija opet k tebi.
On: Vazda budi hvaljen Isus i Marija! (skida kapu), dobro došao, dragi prijatelju! Baš si liepo okitio ono što sam ti ja nekidan neslano kazao. Štio mi je ovdi jedan mali iz „Pučkog lista“. Cvala ti desnica, kad onako kiti!
Ja: Što radiš, Andrija, u bônici?
On: Zdrav bolujem! Zatvorili me ovdi kao da mi nije bilo dosta tamnovanja trideset i jednu godinu.
Ja: Ne bi te, čoeče, držali u bônici, da si sasvim zdrav.
On: Ne treba meni njihovih liekarija. Meni se hoće ovnovine i vina crvenike, a najviše zlatne slobode. Jer ću trunuti u hladu, kad me može sunce grijati? Reci mi, molitve ti, ako si mi prijatelj, neka me puste, pa ja idem kući na svoje ognjište.
Ja: Kako si božićevao, Andrija, ovdi u bônici?
On: Jadan ti mi bijaše Božić! Nit badnjaka, nit gusala, nit siela, nit razgovora; nit kruha brašenice, nit zaoblice s ražnja, nit kupusa na slanini, nit vina, nit rakije: sve sitno neveselo!
Ja: Čuj, Andrija, nešto ću te upitati, ali valja pravo da mi kažeš. Doznao sam da si imao gizdavu mladu. Koja je to bila, zdravlja ti?
On: To bijaše Brkanova Jela iz Glavine. Zor – djevojka – imena mi. Visoka a tanka, guste, crne, kovrčave kose; dvije joj obrve kao s mora pijavice, pogleda bijaše pomamna, a razgovorljiva i vesela – bies je odnio. Zapela mi bila za oko – što bih to krio? – ali od mene joj ne bijaše nikakve krivine, jer sam znao, da hajduk nije za ženidbu. Vjeruj mi držao sam je kao da mi je sestra, a ne mlada. Dođi ja k njoj višeput mokar kao voda, pa mi ona liepo osuši obuću, sašije, ako bi gdje na meni što puklo, opere mi košulje, iščešljaj me, propuljaj i spleti mi perčin. Ja bih joj za to darovao pregršt talirā, a katkad i dukatā. U derneku nije je bilo odjevenije nada nju. Zavidne joj drugarice, gledajući je svu u srebru i zlatu, šaptale bi jedna drugoj: lako ti je za Šimićevu Jelu.
Ja: Čuo sam, Šimiću, da je bivalo s tobom četnikā ne samo iz Imotske krajine već iz Sinja i Vrlike.
On: Jest istina! Jednom sam glavom bio pošao u Vrliku i doveo nekoliko srčanih drugova odanle i iz Sinja. Htjedoh tada s njima otisnuti se u Bosnu i sadirati Turke sve redom. Baš smo se spremali pohoditi Adži-Ali bega u Travniku, koji je imao na hambare dukatā, a sve do Stambula, na dvadeset konaka hoda svugdje je mogao i daniti i noćevati u svojoj kući. Doznali Turci za tu našu namisao, pa nas isčekali odma iza dalmatinske granice. Mi prolazimo jednim dolom, a oni sa okolnih glavica udru u nas iz pušaka. Vičem ja družini: rastrčite se i pucajte! Bili smo se debela tri sata. Rastjerasmo Turke, ali nam osta ranjen drug Krajina. Tad se moji četnici razbjegoše i povratiše svojim kućama, ne htijući nositi glavu u torbi, sami ostadoše sa mnom prvašnji drugovi: Sekulović, Meštrović i Nosić. Uhode me kolone; čak iz Beča, ištu rusu glavu moju.
Ja: Kada si bio ostao opet sam su ona tri stara drugara, što ste dalje činili?
On: Hajdukovali smo, a da što? Turci nisu znali da mi se razbjegla ostala družina, pa su drhtali od straha. Koliko bi kojeg ucienio poslao bi mi odma. Grnulo je dukatā kao žala. Poručivali su mi Turci, da ne izlazim pred nje na drumove, da im ne razbivam trgovine, da im ne nosim oružje – jer je najveća sramota Turčinu, kad mu digneš oružje – a da pitam blaga koliko mi drago.
Stiže mi glas da je došao jedan veliki kraljev čovjek u Imotski, i stavio veliku ucjenu na moju glavu, ili mrtvu ili živu. Čuo sam da je pitao: jesam li pijanac ili podan za ženama, pa, kad mu odgovoriše, da na meni nije ni jednog, ni drugog od tih betega, onda on da je rekao: teško ćega dakle biti uloviti, ali valja ipak uložiti sve sile, do potrebe dignut ćemo i vojsku protiv Šimića. Tužan Andrija, ružno ti se piše, ali družini nisam htio ništa kazivati.
Ja: Reci mi pravo: jesi li se bio barem tada prepao?
On: Čemu bih se plašio? Ta znao sam i sām da je sveđer hajdučka glava u torbi. Bilo je to pod jesen. Valjalo je tražiti skrovitiju pećinu za dojduću zimu. Obigrah svu planinu Kamešnicu, dok nađoh baš pri vrhu nje zgodan logor u jednom oberu, ispod kojeg nizala se je prodol puna bukava, jela, jasenja, grabovine i svakog drugog gorskog drveta. Prijatelj iz sela za mjesec dana vremena dogonio mi je hrane i džebane u moj novi logor. Smjestih Meštrovića i Sekulovića u dvije prijateljske kuće pod dna Kamešnice, da paze ima li tražbe te kad bi se ukazala da brže dojave meni i Nesiću, koji smo stanovali sami gore u pećini. Prispješe Svisvete. Ukijala mećava. Nesić bi se najeo i nalio, pa zahrče kao svinjac, a meni se ne da zaspati te izađi iz logora. Zaogrnuo bi se gunjcem, ali isto bi ujedala vedrina. Gladni vukovi vijali bi nemilo iz prodolja, kičeri, oberi, i vratolomine, pokriveni sniegom, bijelili su se na mjesečini, a tih vjetrić dizao bi pahuljice mećave i raznosio ih na oblake niza strane. Dan za danom prolazio, a ne bijaše ni Meštrovića, ni Sekulovića k nama u planinu. Ja i Nosić zametnili bi tlaku (prt) kroz mećavu pa bismo izišli na kakav kičer, ne bi li uzrili drugove. Jednog dana opazismo podaleč po dno jednog obera u umnini, gdje se netko vere kroz jele. Da ne bude vuk ili medvjed – reče Nosić, a mogla bi biti i tražba, – rekoh ja – jer sam noćas ružan san snio. Zaklonimo se obojica, svaki za svoj kamen, nategnusmo puške, te čekamo tko će proviriti iz jelika. Eto Meštrovića i Sekulovića! Strčasmo se preda nje. Što se doli kaže – upitam ja. Zlo i naopako – odgovori Sekulović. Odlučili su opkoliti svu Kamešnicu serdari i kolonaši. Šimiću, bježimo, dok smo još na vrijeme. Kud ćemo glavom bez obzira. Poslušat ću te Sekuloviću, ali mi se nešto zlovidno kaže. Odosmo u pećinu, uzesmo što mogosmo ponijeti te se rastadosmo sa našim logorom. Kad bijasmo po dno planine, okrenuh se ja prema njoj, te rekoh: s Bogom moja kitna Kamešnice, dosta si me puta sakrila i sahranila, al’ me više, bojim se, ne ćeš vidjeti. Pa zbilja, pogodio sam, što rekoh: dva dana nakon toga ja sam bio izdan u Runoviću, kako sam ti prošlog puta pripovijedao.
Ja: Možeš, Andrija, sada, kada se na zdravlju povratiš kući, poći pohoditi svoju staru Kamešnicu?
On: A tko bi me uza nju iznio? Klonule su ove noge, što su jednom letile kao na zemlju da nestaju, a kosti mi se jadne zgrbavile kao da mi je na uprtu torba rožina. Znaš što mi valja? Zavjetan sam Gospi u Sinju, nju mi je svakako pohoditi, kad krenem kući.
Ja: (Već je sunce bilo na zapadu, pa teke obadno, starac se počeo ježiti) Dosta smo razgovarali; hajde ti, Andrija, u kuću!
Ja: Čast ti, Andrija, što si imao sveđer Gospu na pameti!
On: Nisam ni petka nikada u životu primrsio. Bio sam griešnik, kako ti nekidan rekoh, ali niesam odmetnik. Bogu dragom hvala. Sada ću krunicu u ruke, dok ne zaklopim ove grješne oči.
On. (Skuplja ogrnjač oko sebe). Dobra ti je! Sve bih se ja htio još junačiti, ali mitila su kola plast. Niesam više hajduk Andrijica nego jadna stara potrebica. Ha! Ha! Ha!
Ja: Blago tebi Šimiću; nećeš nikada umrieti, kada si tako vesele ćudi.
On: Znaš, ne zaboravi, što sam ti rekao; neka me puštaju kući, jer (smije se) inače, reci im, da će se kapetan Andrija povratiti na dvadeset i pet godinā, pa će se opet pohajdučiti, a onda bit će trke po splitskoj bônici i onog starog ljekara pod naočalima i „sestricā“ skakat će Andrije mi, iz postelje i bolesnici, što od davna ovdi logom leže. Jesi li me čuo?
Ja: Jesam, Andrija! Dobra ti noć!
On: Bog ti bio u pomoć!
* * *
Rječnik manje poznatih riječi:
- (h)arambaša – hajdučki vođa
- aršin – jedinica za dužinu
- balinče – mladi Turčin
- betega – porok
- bônica – bolnica
- brašenica – kruh od pšeničnog brašna
- bukagije – okovi za noge
- cigli – samo, jedino
- dojduća – dolazeća
- drum – cesta
- džebane – naoružanja
- đihnuti – zaskočiti
- đipnuti – skočiti
- Đurđevo – Jurjevo
- gunjac – debeli pokrivač
- hajduk – odmetnik protiv osmanske vlasti
- hambar – žitnica
- handžar – nož s ukrašenom drškom
- ječerma – duži prsluk
- kadija – sudac
- kadiluk – teritorijalno područje
- kičer – šumica
- kolonaš – policajac
- komšiluk – susjedstvo
- konak hoda – dan hoda do prenoćišta
- kus – zalogaj
- logom leže – mjesto za ležanje
- mahe – trenutak
- međa – granica
- mehandžija – gostioničar
- mitila – prošla
- nahoditi – nalaziti
- naziriti – pogledati
- nazuvak – kratka pletena čarapa
- noćevati – spavati
- nož bjelosapac – nož s bijelom drškom
- o ručnim dobima – u vrijeme ručka
- ober – uzvišica
- obigrati – obići
- obnoć – noću
- obor – okućnica
- odalečivati – udaljavati
- ognjenica – prostorija s ognjištem
- ognjilo – kresivo
- ozub – uzeti na zub
- parip – konj
- perčin – pletenica
- plet – ženski ogrtač od pletene vune
- ploska – plosnata boca za rakiju
- pò – pola
- podaleč – na daleko
- podan – pohotan
- pognati – natjerati
- pohodnik – posjetitelj
- primrsiti – omrsiti
- prismesti – zbuniti
- prodol – dolina
- propuljati – očistiti
- prosenica -kruh od prosa i drugih žitarica
- prošasta – prošla
- prvašnji – prvi
- puca – dugme
- raspokojiti – umiriti
- razudale se – poudale se
- rožina – rogovi
- rupiti – navaliti
- rusa – crvena
- sadirati – guliti
- serdar – osmanski vojni zapovjednik
- sielo – seosko večernje druženje
- sò – sol
- sputno – spontano
- stražiti – stražariti
- sveđer – uvijek
- svilaj – držač noža
- šićar – korist
- štio – čitao
- talir – srebreni novac
- tavnica – tamnica
- tlaka – trag
- tražba – potraga
- ukijao – zapao
- uticati – bježati
- uzriti – opaziti
- valje – očito
- vihar – vjetar (vihor)
- vinetan – pijan
Uvodni tekst je napisao Srećko Ilić te priredio članke iz Pučkog lista za objavu.
