Svaki pohod na moćno Biokovo ostavlja dubok osjećaj strahopoštovanja prema prirodi i njezinu Stovritelju i budi divljenje prema ljudima koji su u kamenu isklesali putove kroz naoko neporohodne litice.

Jedan od mnogih putova iz primorja u biokovske vrleti vodi iz Velikoga Brda iznad Makarske.

Rano jutros kod crkvice sv. Mihovila u zaseoku Baškovići dočekala nas je bura i hladnoća primjerenija više veljači, nego svibnju. Navlačimo jakne, i s rusacima na leđima i štapovima u rukama krećemo prema napuštenim starim kućama Baškovića. Polazna točka je na oko 400 metara nadmorske visine, a cilj na 1467 (Veliki Šibenik) i potom nešto niži Mali Šibenik, pred nama je oko 5-6 kilometara uglavnom grdog uspona.

Za sat vremena smo stigli u prirodni amfiteatar okružen liticama od po nekoliko stotina metara – narod ga zove Žlib. I da već nekoliko puta nismo bili ovdje, pitali bismo se pa kako, kuda ćemo proći, pa oko nas su same vertikale. Dolazimo do Skalina, čuda ljudske upornosti. Sa sipara možete gledati u njih i treba ćete se potruditi da ih primjetite, tako su se sljubile s okolišem. Prolazeći ovim stepenicama uklesanim u stijene, gotovo okomito, vrlo brzo se svladava velika visinska razlika. Kažu da su seljaci ovdje teret skidali sa svojih magaraca i mazgi i spuštali ga na svojim leđima jer bi inače životinjama teret pao preko glava.

Na vrhu Skalina je prijevoj Miletin bor obrastao u šumu mediteranskog, crnog bora. Pravo mjesto za odmor nakon napornog uspona ili kako bi stari rekli “počivaljka”. Staza okreće na sjeveroistok u smjeru vrha Borovac kojega obilazimo s istočne strane. Izlazimo na biokovski plato, u daljini se vidi Sv. Jure. Nakon pola sata hoda na križanju za Motiku odvajamo se prema zapadu i ulazimo u borovu šumu u kojoj se nalazi naš prvi cilj – Veliki Šibenik (1467 m). Iza nas je oko 3 sata hoda. Ne zadržavamo se dugo jer šuma skriva vidike, pa produžujemo kroz šumu prema obližnjim liticama na kojima se nalazi Mali Šibenik (1388 m). E, ovdje treba zastati!

Pogled s Malog Šibenika je veličanstven i zastrašujući jer je riječ o nekoliko stotina metara visokoj litici iznad naselja Promajna i Krvavica. Pogled puca na Makarsku i Makarsko primorje, Brač se rasprosto koliko je dug i širok. Na sjevero-zapadu Brački kanal, u daljini se vidi splitski Marjan, a Omiška Dinara izgleda kao brdašce. Mosor se hvasta s Kozikom, Kablom i Ljubljanom, a na sjeveru Biokovo otkriva svoje moćno lice: duboki amfiteatar iznad Basta, okružuju ga moćni vrhovi, svi debelo iznad 1000 metara (Bukovac, Zec, Šćirovac, Sv. Ilija, Motika i Šibenik). Na istoku iznad borova sve promatra Sv. Jure, a na jugu pomirljivi Vošac bdije nad Makarskom.

Odlučili smo ne vraćati se istim putom, već slijediti ćurke što obilježavaju stazu po litici koja bi nas trebala dovesti do Miletina bora. Treba biti pažljiv i tražiti naslagane kamene biljege i paziti gdje noga straje, a oko stalno bježi nadesno, prema moru i vidicima od kojih zastaje dah.

Za pola sata ponovno smo na stazi iznad Miletina bora, spuštamo se niz Skaline, maleni među veličanstvenim liticama. Na mobitelu pregledavamo topografsku kartu. Ove kamene grdosije su visoke oko 200 metara, to je ustvari jedna stijena, a u njezinim pukotinama rastu planinski borovi.

Spuštanje Skalinama doziva u misli ljude koji su ovuda stoljećima prolazili. U litici na 50-tak metara visine velika je pećina, i do nje su napravili podzidani put. Na mjestima su uklesavali stepenice u živu stijenu ili su u stijeni probijali uski prolaz. Tu je i mala kapelica sv. Ante Padovanskog, zastajemo u kratkoj molitvi.

Silazimo na sipar koji će nas pratiti gotovo do samoga kraja puta i koji je šljunkom punio lijepe makarske plaže, nasreću, zarastao je u grabovu i borovu šumu. Bez puno priče spuštamo se prema Velikom Brdu. Sabiremo misli i doživljaje, strmina je velika, brzo svladavamo visinu, svako malo zastajemo radi gutljaja vode. Nadvisuju nas sivi oblaci, zapuhuje nas vlažni zapadnjak, moglo bi i zakišiti, ali mi ne žurimo. Nekako smo sigurni da ćemo navrijeme stići u Baškoviće, kod Sv. Mihovila u čijem šematoriju vjerojatno počivaju oni čijim smo putom, uklesanim u stijeni, danas prošli.