Nedavno je u Glasu Koncila objavljen članak Iseljene hrvatske Gospe u južnoj Italiji, Kataniji i Kalabriji, čiji se autor Darko Grden osvrće na hodočašće koje je predvodio profesor s Katoličko-bogoslovnoga fakulteta u Splitu don Josip Mužić. U članku se, među ostalim, piše o trima velikim valovima doseljavanja Hrvata u Italiju: jednoga tijekom borba sa Saracenima (tamo negdje od IX. stoljeća), drugoga tijekom vladavine Anžuvinaca (1292. – 1409.) i trećega izazvanog osmanlijskim osvajanjima (od XV. stoljeća).

Trag se tih naseljavanja nazire u svetištu Montevergine u Kampaniji (nedaleko od Napulja). Ondje se čuva slika Mamma Schiavona (Gospa Hrvatska; prisjetimo se kako je Peraštanin Julije Balović etnonim Slaven poistovjećivao s etnonimom Hrvat, a takvih je primjera more od srednjovjekovlja do najnovijega doba), za čije je otkriće zaslužan i hrvatski blaženik Alojzije Stepinac. O svemu se tome možete opširnije izvijestiti u knjizi Mamma Schiavona iliti Majka Božja hrvatska don Jurja Batelje ili na engleskoj i talijanskoj inačici Wikipedije (možete i na indonezijskome jeziku ako naiđete na nekoga tko tim jezikom govori, a sve je više govornika toga jezika po zagrebačkim ulicama i dalmatinskim gradilištima.

Ono što povezuje Boku kotorsku i Dalmaciju sa širim područjem u koje se doseljavalo hrvatsko stanovništvo jest kalabreški grad Catanzaro, za koji dio starijih povjesničara navodi da ga je osnovao bizantski general Nikefor Foka navodno ga naselivši stanovništvom iz Kotora i Zadra. Ime je Catanzaro, po toj predaji, nastalo srastanjem imena spomenutih dvaju gradova (što je ipak vjerojatno pučka etimologija jer postoje i druge predaje, a po jednoj je grad prozvan po dvama bizantskim vojnicima Cattaru i Zaru. Da je dio Kalabreza svjestan svojih slavenskih korijena, pokazuje i činjenica da talijanski autor Giancarlo Spadanuda povezuje svoje prezime s neretvanskim i hercegovačkim prezimenom Golemac. Doduše, tumačenje mu nije posve točno (svoje prezime izvodi od goli mač te ga povezuje s prezimenom Golemac, koje se ipak dovodi u svezu s pridjevom golem). Spadanudi ni raspoznavanje slavenskih naroda nije jača strana (njemu su Hrvati i Srbi, a u širemu smislu i Ukrajinci i Bugari jedno te isto), ali ipak zna na kojemu se ozemlju prostirala rimska provincija Dalmacija. Međutim, budući da je Nenad Veselić našao dokument iz 1654. iz kojega je vidljivo da je dio hrvatskih doseljenika u Kalabriji tad još govorio hrvatskim jezikom, a trebinjsko-mrkanski biskup Anselmo Katić (biskupovao 1760. – 1792.) svjedoči da su Obradovići s Brštanice u Hrasnu u neumskome zaleđu još u XVIII. stoljeću bili svjesni vlastita podrijetla te da su „zadržali materinski ilirski jezik“ čak trista godina nakon što su napustili domovinu, razvidno je da se mozaik spoznaja o hrvatskim kolonijama na talijanskoj strani Jadrana polako sastavlja. Da su se, pak, nekoliko stoljeća poslije Neretvani odužili Kalabrezima na gostoprimstvu, u svojemu je romansiranom životopisu pod naslovom Kismet pokazao Ivan Slamnig (navodno su metkovski Talijani umjesto Laku noć vazda govorili Dobra večer).

Na koncu mi valja zahvaliti imenjaku te zagrebačkomu povremenom susjedu, Metkovcu i mladome povjesničaru Domagoju Golemcu koji me je uputio na članak u Glasu Koncila. On je živ dokaz da su Golemci ipak prezime dobili po stasu, tj. da im se mač ne vuče po podu kao kod omalenih Puljiza. Na našoj je, pak, diplomaciji da Spadanudi objasni, da parafraziramo Dominika Mandića, kako su Hrvati i Srbi dva vrlo stara, ali različita naroda.

Foto: panorama  Unsplash