Proizvođači diljem Hrvatske razočarani i ljuti – na njivama ovih dana propadaju stotine tona dinja i lubenica, a trgovine i štandovi na tržnicama su puni. “Slobodno, bez ustručavanja dođite u Križnicu preko rijeke Drave, na kućni broj 53, gdje iste proizvode dijelimo”, samo je jedna od poruka odaslanih putem društvenih mreža kojom se građani pozivaju na besplatne dinje i lubenice. OPG Samira i Senke Čor svojih će 100 tona tako radije darovati nego da završe pod malčerom, piše Večernji list.

Uvozno uvijek bolje?

A uopće nije riječ o pohlepi i nerazumnim cijenama proizvođača. Do prije nekoliko dana otkupljivači su im za kilogram lubenice plaćali samo 17-20 centi, a onda ih je većina u potpunosti zavrnula pipu – našli su valjda i jeftinije, grčke i albanske, optužuju proizvođači. I sve to uz poslovičnu boljku hrvatske poljoprivrede – nijednog voća i povrća ne proizvodimo dovoljno, osim možda mandarina, a lani smo ga uvezli za više od 670 milijuna eura, od kojih dinja i lubenica za 12 milijuna.

– Dinje i lubenice slatke su kao med, ali je uvozno valjda bolje – pišu podravski OPG-ovci koje je više od 80% neprodanog uroda natjeralo na apel putem interneta. No tko misli da se takve slike viđaju samo na kontinentu, prevario se – i u Dolini Neretve očajavaju i pitaju se čije su lubenice u trgovačkim lancima i kod preprodavača na tržnicama ako nisu njihove. Prvi ih ovih dana imaju i na akciji i za 39 centi, a drugi nabijaju bezobrazna 2 eura u Zagrebu, u Splitu i 3 do 3,50 eura za kilogram, dok dinjama, prema podacima TISUP-a (Tržišno-informacijskog centra u poljoprivredi Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva), cijene skaču i na 4-5 eura/kg u Velikoj Gorici, Zagrebu, Splitu, Zadru, Dubrovniku, Slavonskom Brodu…

– Sina sam molio da se i on bavi poljoprivredom, kako sad da mu kažem da sam pogriješio – pita se voćar Neven Mataga, ističući kako su se mnogi u dolini Neretve okretali i kasnijim sortama kako bi izbjegli jeftinu uvoznu konkurenciju na vrhuncu sezone. No i s njima je ista stvar. Više će ih ostati na zemlji nego ih se pobrati, a u trgovačkim lancima se, optužuje, prodaje katastrofalna roba, škart, koju on ne bi uzeo ni besplatno. – Ništa ne valjaju! Nama takvu robu nitko ne bi otkupio pa odakle je onda ta? Mi lubenice u pravilu beremo kako pristižu narudžbe, da bi bi bile svježe i sočne. Kvaliteta je vrhunska, čak im je i suša pogodovala, naravno uz navodnjavanje, a sada će propasti na njivama jer za njih nema interesa i neće izdržati novi toplinski val. Lubenica koja je sazrela na suncu na 40 stupnjeva požuti u roku od dva dana – napominje Mataga. Već je i 20 centi/kg, koliko joj je bila posljednje cijena, čisti gubitak za proizvođače, dok se na početku berbe startalo s 30-35 centi, ovisno o sortama. Dinji ili pipunu otkupna je cijena pala na 30 centi, dok trgovci miješaju domaću i stranu robu po potrebi i prodaju je pod krinkom domaće, tvrdi Mataga. Nitko zato danas ne zna ni kolika nam je stvarna proizvodnja, a najveći gubitnici su proizvođači – i potrošači. Da priča bude apsurdnija, trgovci ne žele lubenice manje od 6 ni veće od 10 kila pa ih već u startu najmanje 30% propadne, ostane na polju.

Više možete pročitati na portalu Večernji list.