S kojih je bandi doplivao i koje je matere dite, pita je more i obale i otiša u đite

Ima sad nešto malo više od četrdeset godina otkad sam se iz Pojstružja preselio „u Metkoviće“, kako bi rekla moja pokojna baka Anđa, no kako vas djetinjstvo uvelike obilježi, ostale su mi iz toga najranijega razdoblja u sjećanju mnoge slike i ljudi. Spominjem se tako kopanja bunkera na zemlji iza kuće zbog kojih sam znao naljutiti oca jer bi on po navici, ne gledajući, išao u breskve te bi skoro upao u netom iskopan rov, dugih ljetnih popodneva koje mi je najdraže bilo kratiti (dakako, kad nisam išao na more) zalijevajući voćke i povrće (ostalo mi valjda od oca da volim vodu, a ne volim poplave, pa sam pozorno motrio hoće li voda prijeći rub kanalića iskopanoga motikom koji je trebao dopremiti i čuvati vodu), utrkivao se sa starijom sestrom (mlađa je tek trebala doći) po dvorištu i tražio oca među stablima ili, kad bi mi dopustili, jer mališanu je put od tristotinjak metara bio što pustolovu nekoliko stotina kilometara nepoznatoga dijela Afrike, u vinograd.

U kući i oko kuće vazda bi bilo živo. Ujutro bi nas budio stric Rajko koji nije trpio spavalice, a kad bi zagrmio, svi bi vrapci ili lastavice (ovisno o godišnjemu dobu) napustili matična stabla dok grmljavina ne prestane, a imao sam dojam da su se stakla tresla još nekoliko minuta nakon što bi otišao. Dočim bi svoje odgrmio, krenuo bi nas nasmijavati ili bi nešto zapjevao i uputio se za poslom. Stric se Slobodan malo kasnije budio, ali nas je zato vodio svuda: od luna-parka do kafića, a kad smo poodrasli, i na more. Do bake bismo se spuštali svako jutro, a tetu bismo Mariju katkad iz daleka pomiješali s majkom, koju bismo čekali da se vrati s posla. Kad bi prišla bliže, čuli bismo što se zbiva u gradu i mnogo se puta nasmijali zato što se ona smije, a ni ne doznavši zašto to čini. Od rođaka s kojima nas je dijelio zidić najzanimljiviji mi je bio stric Ivan koji je živio u Sarajevu i koji mi je nekoliko desetljeća poslije, kad se Vidovića pleme družilo tijekom korone kod pojate uz mandarinik, priznao kako nije znao što bi s mojim pitanjima te da bi se pokušao skriti da ga ne mučim, ali bih ga uvijek nekako pronašao. Eto, možda sam propustio karijeru detektiva.

Preko puta nas živjeli su Puljani, a među njima i kum mi Ivan, koji mi je ostao zaštitnikom i kad smo se preselili. Teti Ivanki sam znao zamjeriti što mi majci nudi cigarete, ali sam od nje naučio važnu životnu lekciju kad sam bio posve mali i htio prijaviti ocu da majka povremeno puši: „Mali, nitko normalan ne voli špijune.“ S druge su nam strane najbliži bili Gabrići. „Znaš, moji su se pisali s CH, a ne ć“, govorio bi Radovan mojemu ocu. „I moji na Vidonjama, ali ne zato što su bili plemstvo nego zato što Talijani nisu znali napisati ć“, odgovarao je otac tijekom vječite prepirke između metkovskoga dotepenstva i starosjedilaštva, koja se prekidala čašom vina, razgovorom o poljoprivredi ili usporedbom širine ramena.

Svijet se za mene tako malena završavao negdje kod kuća Bojbaša (danas su tu rodijaci Obšivači), Bukvića i Medaka na istoku i njiva Martuša na zapadu zbog kojih me i danas Tomislav Martić naziva susjedom, a i Anđelku i danas susjedom zovem i smatram.

(Ivan Gabrić prvi zdesna)

Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve i hropti, i smalaksava, i stenje, i onda stane. Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac

Negdje na rubu svijeta mojega djetinjstva, u razdoblju kad se spremala moja seoba, rodio se 1. veljače 1985. Ivan Gabrić. Iz toga ranoga razdoblja jako se dobro sjećam njegova djeda, a dakako i Stipe i Bože kojih je bila puna Klada. Stipe se jako dobro spominju i Pučišćani, stanovnici rodnoga mjesta moje majke, gdje je nerijetko prodavao neretvanske plodove.

Iako sam Ivana viđao i u ulici koja je nekoć nosila ime Stanka Marevića Prpića, a sad nosi ime Petra Krešimira IV., počeo sam ga bolje upoznavati tek na košarkaškome igralištu gdje je, poput nas tolikih, učinio prve košarkaške korake. Ondje je najčešće dolazio u pratnji rođaka mi Hrvoja, a prvi mi je dojam bio: „Kako dobro odgojen i pristojan momak!“ Ivanov je naraštaj možda i posljednji koji je prolazio staru, „romantičnu“, košarkašku školu, onu u kojoj prvo skačeš i dodaješ, onda smiješ gađati zicer, zatim te puste da koji put opališ po košu, pa polako postaješ prva violina, a onda, kako si stariji, više igraš za druge nego za sebe. Premda je Ivan rastom nadmašivao gotovo sve nas, strogo se držao metkovskoga košarkaškog običajnog prava, koje je uključivalo i druženje nakon igre s Julijom, Štihom, Jatanom, Bobom, Ogijem, Markicom, Brlom, Jovom, Tonijem, neizostavnim Medom u paru s Perlijem i mnogim drugima.

Bilo je mnogih zgoda iz svačijih, pa dakako i njegovih prvih početnih koraka. Izdvojit ću tek jednu. U jednoj sam mu partiji uspio, „na iskustvo“, ukrasti loptu u nekoliko napada zaredom. Kako se ne bih umislio, neki me je glas iz pozadine upozorio: „Vidoviću, dosta je bilo, ostat ćeš bez stipendije!“ Okrenuh se da vidim tko to moje prezime doziva, kad ugledah Stipu kako mi se smije, a za njim i svekoliko okupljeno općinstvo. Naravno, prve je košarkaške korake Ivan brzo svladao i krenuo u izgradnju vlastite igračke karijere prvo u Splitu, poslije u Zagrebu, ali se uvijek vraćao na igralište s kojega je ponikao.

I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen poso i podižu se kao kad se podižu od stola i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Upravo se s toga igrališta 2006. počela oko Ivana kao dobroga duha, a, nemamo se što lagati, iza kluba je stao njegov otac, okupljati momčad koja će oživjeti metkovsku klupsku košarku te koja će 12. veljače 2011. dovesti utakmicu najboljih igrača hrvatske košarkaške lige (All stars) u Metković, pa kad se Ivan i povukao iz kluba, uvijek je pitao što se ondje zbiva te je bio silno razočaran nakon što se klub ugasio. Meni je i danas nekako žao što se ta prva momčad sastavljena većinom od Metkovaca i pokojega Pločanina prebrzo raspala jer je uz nju mogao stasati i pomladak koji bi poslije popunjavao prvu momčad, no kako košarkaški klubovi u Metkoviću nikad nisu bili duga vijeka, čudo je da se i tih trinaestak godina održao.

Igra sudbine sastavila me s Ivanom i kad smo obojica ušli u veteranske vode na terminu zagrebačkog vodovoda. Bio je to svojevrstan povratak u prošlost i neizmjeran užitak za obojicu. Tijekom igre bismo podizali jedan drugoga kad ne ide, a iza termina se u opuštenome ozračju podsjećali metkovskih košarkaških i ostalih zgoda, od dana kad je objektivna šibenska publika vikala „Bolan, bolan, bolan“, jer su se u dvorani čuli samo Toni Repar i Ivan Pekić, tj. Veliki i Mali Bolan (Ne zvuči li vam to tipično metkovski?), do pretposljednje sezone kad su nas na Ugljanu uvrijedili time što se na nas nisu ni obazirali nakon što su shvatili da su sudci iz Šibenika te umjesto da viču na nas (i mene, da se pohvalim, koji sam zabio tridesetak koševa u debelim veteranskim godinama) kao nemile protivnike, cijelu su utakmicu sudce nazivali šibenskim ovim i onim, dakako ničim lijepim i pohvalnim. Kad bih preko ljeta uglavnom bio na Braču, pratio sam i komentirao njegove statuse na WhatsAppu jer mi se činilo da obojica radimo na sjeveru, a živimo na jugu i jednostavno uživajući u prijenosu dobre energije kojom su zračili Ivan i njegovo društvo.

I smrt će biti nešto sasma ljudsko… Mati će (…) kriknuti, otac zaćutati i buljiti nijemo cijelog dana

Onda je jednoga dana, dok sam letio prema Italiji uslijedio šok nakon poziva iz kojega sam doznao da je Ivan preminuo. U nevjerici sam nazvao još nekoliko ljudi kako bih provjerio je li tužna vijest istinita, javio se Stanki, s kojom jedinom od Ivanove obitelji imam kontakt, a nakon što je loša vijest potvrđena, uslijedili su dugi razgovori sa zajedničkim prijateljima i znancima te na koncu moj osobni muk jer si jednostavno dugo, jako dugo nisam mogao predočiti što se zbilo iako sam u istoj godini izgubio oca i nekoliko mjeseci nakon Ivanove smrti strica. Kad sam sletio, vraćale su mi se slike: od onih iz mladih dana kad sam ga viđao dok sam obilazio rodbinu u staroj kući, preko susreta na igralištu i u dvorani dok smo se skupa znojili u dresu danas blagopokojnoga Košarkaškog kluba „Metković“ do čestih susreta u kafićima na Knežiji i rekreativnog igranja u Zagrebu koji nam je bio neviđen užitak.

Uvijek sam za njega govorio kako je pravi momak kojega ništa i nitko nije mogao pokvariti, osoba iskrena do boli koja bi vam s nokta rekla nešto što se vi nikad ne biste usudili izreći javno, jedna fina, glasna i vesela neretvanska duša i u Neretvi i u Zagrebu, momčina koja bi se javila s kilometra i s kojim je razgovor vazda završavao osmijehom. Upravo je zbog toga bio omiljen u svakoj sredini u kojoj se pojavio i nekako bi bilo gluho, nepošteno da se o takvu čovjeku za oproštaj ne napiše kakva lijepa riječ, da ga se ne spomene u kojemu stvarnom ili virtualnom spomenaru metkovskoga športa kako bi ponajprije njegova supruga i djeca, roditelji i sestre dobili potvrdu za sve ono što i sami znaju – da je Ivan bio krasan čovjek, kojega se, a mogu to svjedočiti na osobnome primjeru, spominje nakon svakoga termina ili kad se u drugoj zgodi skupe oni kojih ga poznaju, da nam takvi ljudi služe kao podsjetnici na to da premalo vremena trošimo na dobro i lijepo. Ivan je ujedno pokazatelj i za to da u nama kao zajednici ipak ima ono nešto dobroga da na jedan dan, onaj dan kad bi svijet „morao stati i zadrhtati težinom tuge, dubinom bola“, zaboravimo na sve prijepore i neslaganja, grijehe i propuste, koje nitko ne prešućuje, kojih je uvijek bilo i bit će, s kojima živimo, kako bismo se dostojanstvo privremeno oprostili od djeteta, brata, prijatelja, susjeda, znanca, suigrača, sugrađanina…

Ivana se i danas tijekom svakoga mojeg zagrebačkog termina njegova ekipa sjeti, nazdravi barem jednom u njegovo ime, a kad se popnem na Svetoga Ivana i posjetim svoje najbliže, uvijek učinim još nekoliko koraka da pozdravim Juricu i onda se prošetam do susjeda koji počiva, nije li i to simbolično, u središtu metkovskoga groblja, baš kao što je tolike godine bio „centrom“ za okupljanje tolikih ljudi koji su ga voljeli. Nije li takav čovjek zaslužio da barem netko ispriča barem dijelak njegove životne priče?

Foto: Nikica Medak