Na utoku u Neretvu rječice Norin, koja svoje izvorište ima u blizini antičke Narone, smjestilo se naselje Kula Norinska, poznato po turskoj utvrdi iz 16. st. koja je branila upad mletačkim brodovima prema Gabeli. Upravo na tom mjestu gora, a za neke i planina, Rujnica uranja u Neretvu i tako prekida biokovski niz što izvire iz rijeke Cetine i lomi se s Omiškom Dinarom kod Zadvarja.

S rujničkih vrhova koji se protežu u nizu dugom oko 15 kilometara pružaju se prekrasni vidici: na vrhove Biokova i Vrgorskoga gorja, Zavelim, Kamešnicu, Vran, Čvrsnicu, Velež, Prenj, Žabu i slivanjska brda s Daskom, Pelješac, dio Mljeta, dio Korčule, Vis, dio Hvara te na cijelu Neretvansku dolinu, Ušće Neretve i Hercegovinu. Kao na dlanu stoje Metković, Opuzen i Ploče, a u daljini i Ljubuški.

Redom se nižu istaknuti vrhovi: Ilica (Sveti Ilija / Ilijica, 691 m), Ježevac (627 m), Babina gomila (735 m), Velika Rujnica (620 m) s Jerebinkom (610 m), Varda (518 m), Mala Rujnica (598 m), Kablina (450 m).

Prema mišljenju onomastičara Domagoja Vidovića Rujnica (naziva se i Runjica) je dobila ime po rujnoj, crvenkastoj boji kojom katkad bude obasjana pri zalasku sunca, no Vidović ne isključuje ni mogućnost da je odrazom štovanja Rujevita, slavenskoga boga rata.
Rujnica je i područje oko nje bremenito poviješću. Među svojim vrhovima krije kršku zaravan u kojoj je napušteno selo Rujnica iz kojega su potekli mnogi stanovnici neretvanskih sela. Posljednji su stanovnici selo napustili početkom 20. st., njihove su kuće danas ruševine, a jedino je crkva sv. Roka obnovljena i još je u uporabi.

Slobodan Čače i Radomir Jurić kao mladi su arheolozi 1975. objavili rad u časopisu Diadora (sv. 8.) o gomilama na vrhovima i padinama Rujnice. Iz njega je vidljivo da je to područje bilo naseljeno još u pretpovijesnom razdoblju i da su gomile na vrhovima uglavnom bile obredne. Na susjednoj Mitruši iz daljine su lako uočljivi kružni suhozidi koji su opasivali utvrdu. Pripadala je ilirskom plemenu Daorsa koji su bili u doticaju s grčkim doseljenicima i poslije s Rimljanima. U obližnjem naselju Vid i njegovu podnožju ostatci su Narone, važnoga rimskog grada na istočnoj strani Jadrana, nad čijim se nekadašnjim hramom (Augusteumom) danas nalazi Arheološki muzej Narona, prvi muzej u Hrvatskoj izgrađen in situ.

U srednjem je vijeku Deltom Neretve dominiralo naselje Driva (danas Gabela) u kojem je bilo važno trgovište u kojem su se susretali dubrovački i drugi primorski trgovci s ljudima iz Bosne.

Sve se mijenja krajem 17. i početkom 18. st., odnosno Požarevačkim mirom iz 1718. kad je povučena granična crta između novih mletačkih posjeda u Dalmaciji i Osmanskog Carstva. Od tada na važnosti dobiva malo naselje Metković koje će Austro-Ugarska učiniti drugim po važnosti lučkim gradom u Monarhiji ili glavnim ulazom u Bosnu. U tu će svrhu 1885. biti dovršena regulacija toka Neretve od Metkovića do Ušća te je od tada tok Neretve onakav kakav danas poznajemo. Dok se sve to nije zbilo, Mlečani su u 17. st. u današnjem Opuzenu izgradili važnu utvrdu nazvanu Fort Opus kojom su Osmanlijama zatvorili izlaz na more.

Uzbudljiva povijest neretvanskoga kraja ponovno se očitovala u Velikom, Prvom svjetskom ratu. Kad su se Talijani 1915. okrenuli silama Antante, Austro-Ugarska Monarhija očekivala je invaziju u Delti Neretve i počelo je užurbano utvrđivanje na brežuljcima i brdima oko naselja Komin. Pritom je velika važnost pridana Rujnici koja se pruža od polja Jezero prema Vrgorcu do Neretve na strateški važnom pravcu. Prema pamćenju ljudi i pokojem zapisu, zarobljenici s istočnoga fronta (nazvani ruski zarobljenici) gradili su mrežu putova koji su bili pogodni za mazge i izvlačenje topova te bunkere. Prema pisanju Lovre Manenice u monografiji Borovci prošlost i sadašnjost do invazije, nasreću, nije došlo i Ruski (Soldatski) put u vojne je svrhe upotrijebljen samo jednom, i to u ljeto 1942. kad su talijanske jedinice prošle putom iz Momića preko Rujnice do Pasičine i Pline, gdje su se nalazile partizanske baze. Danas se tim putom često prolazi do crkve sv. Roka.

Još jednom se pokazala važnost Rujnice u Domovinskom ratu: na vrhu je Mala Rujnica bila stacionirana postrojba protuzračne obrane. Na zaravni se u njezinu podnožju nalazila mala baraka, a na vrhu bunker ukopan u ilirsku gomilu.

Danas je Rujnica uspavana ljepotica koju, nažalost, nedovoljno poznaju i lokalci premda u nju svakodnevno gledaju, osobito u vrijeme čarobnih zalazaka sunca, kad oblaci nad njom reflektiraju crvenkasto-narančastu svjetlost.

Stare su brdske staze zaboravljene, a građeni putovi djelomično očuvani. Ipak, posljednjih desetak godina događaju se promjene popularizacijom planinarstva i radom lokalnih planinarskih društava iz Metkovića i Ploča. Najviši je vrh Babina gomila kontrolna točka HPS-ove planinarske obilaznice, pa planinari često prolaze planinarskim stazama iz sela Desne koje većim dijelom slijede stare građene putove. Prvu stazu do Babine gomile iz Šišina markirao je rano preminuli planinar Ljudevit Brečić Ljudo. Jednom godišnje HPD Gledavac organizira memorijalni uspon pod nazivom Ljudinim stazama.

Od ove je godine Rujnica bogatija za nove planinarske staze. Trasiran je, očišćen i markiran odvojak s puta za Babinu Gomilu do vrha Jerebinka s kojega se pruža možda najljepši pogled na Ušće Neretve i na kojem se nalaze ostatci kapelice sv. Marka iz 18. st.
HPD Gledavac u suradnji je s HPS-om formirao novu planinarsku stazu od crkve Gospe Karmelske na Bagaloviću do Male Rujnice s odvojkom za Kablinu i vidikovac Gnječeve stine. Ukupna dužina tih putova iznosi oko četiri kilometra, srednje su zahtijevni, a vrijeme potrebno za obilazak je 2 sata do Male Rujnice te 1 sat i 15 minuta do Kabline. Treba napomenuti da je 2024. otvorena i ferata Kablina, što daje dodatnu privlačnost vrhovima.

Velika je želja metkovskih planinara izići na Ilicu, pomalo osamljeni, drugi po visini vrh Rujnice koji je isturen na sjeverozapadnoj strani i bdije na poljem Jezero pod kojim u Crni vir ponire rječica Matica. Na vrhu su ostatci velike, djelomično devastirane ilirske gomile. U njegovu podnožju s istočne strane nalazi se staro selo Borovci i najstariji sakralni objekt u Neretvanskoj krajini koji je još u uporabi, crkva sv. Nikole (s kraja 14. st), stećci i utvrda Vratar, do kojega vodi staza iz zaseoka Rastočići. U podnožju je sa zapadne strane plinjanski kraj u kojem se ističe brdo Obličevac sa starom crkvom Velike Gospe iz 1700. i stećcima. Pod Ilicom su, a uz Ruski put, kameni ostatci manje građevine koju je narod prozvao Vojarna te zanimljiva stara građena staza do vidikovca pod vrhom Ježevac.

Osim lijepih pogleda i uživanja u prirodi te prepoznavanja prapovijesnih i povijesnih tragova svugdje po Rujnici svakako treba pridodati i ljepote same Delte Neretve i agroturističku ponudu, koja je iz godine u godinu raznovrsnija, te vožnju tradicionalnim neretvanskim lađama kroz rječice, jezera, pritoke i kanale.

Za one koji žele vidjeti Neretvansku dolinu s južne strane, tu je planinarska staza na Marin vijenac (507 m) iz naselja Mlinište, zadnjeg isturenog vrha planine Žaba. Ako vas zanima kako je vojska utvrđivala pločansku vojnu luku i akvatorij, prođite Stazama bunkera koje je osmislilo i održava HPD Grabovica iz Ploča.

Osim toga, vrijedno je posjetiti Prirodoslovni muzej u Metkoviću i njegovu poznatu ornitološku zbirku, koju je utemeljio Dragutin Rucner, te jedinstveni Arheološki muzej u Vidu.

Gledati predivno pješčano Ušće Neretve s vrhova Rujnice, a ne poželjeti njime prohodati i ostaviti tragove u pijesku, bio bi pravi propust. Posljednjih je godina ta lokacija diljem Europe poznata i kao raj za surfere koji ne propuštaju popodnevni maestral.

Ako vas zanimaju morske delicije ili kvalitetna vina, prijeđite preko Neretvanskog kanala Pelješkim mostom i posjetite Ston ili neko drugo pelješko mjesto, a prije toga ćete proći kroz najmlađe hrvatsko vinogorje, ono u Komarni.

Neretvanska dolina i brda sa starim naseljima koja ju okružuju imaju priču koja je isprepletena s dugom poviješću i tradicijom poput korijenja starih maslina kojima se znamo diviti i pitati se tko je sve s njih brao plodove i pio njihovo ulje. Stoga, vrijeme je za novo otkrivanje…

Piše: Krešimir Jurić (članak je objavljen u najnovijem broju Hrvatskog planinara, rujan/2025.)