“U srednjoj školi pojedini mladi već ulaze u ozbiljna patološka stanja. Imali smo slučajeve tinejdžera u KLOK-u (Klub ovisnika o kockanju) koji su bili treći ili četvrti razred srednje škole, a imali su različite poremećaje povezane s kockanjem: mentalne, kognitivne, psihološke, socijalne”, izjavio je u razgovoru za Bitno.net dr.sc. Luka Maršić, stručnjak za ovisnosti i predsjednik KLOK-a.
Reklame za kasina i kladionice su svuda oko nas. Ne samo na plakatima uz prometnice, nego i na dresovima omiljenih klubova, pa čak i u nazivima sportskih liga. Osim toga, i cijeli prostor interneta na kojem prosječna osoba provodi više sati svakoga dana preplavljen je reklamama vezanim uz kockanje. Nije stoga čudno što je ovisnost o kocki jedna od pošasti suvremenog doba, o kojoj se trenutno ne govori niti približno dovoljno.
Dr.sc. Luka Maršić čovjek je koji ima puno toga za reći na ovu temu. On je stručnjak za ovisnosti koji već desetljećima pomaže ljudima koji su upali u ovisnost o kocki, te predsjednik KLOK-a (Klub ovisnika o kockanju). S gospodinom Maršićem smo razgovarali o neugodnoj činjenici da brojne osobe koje upadaju u ovisnost pripadaju mlađim generacijama, ali i o pozadinskim razlozima širenja ovisnosti o kocki.
– Gospodine Maršić, koji su najčešći razlozi zbog kojih ljudi upadaju u ovisnost o kocki i koja je prosječna dob ovisnika?
Da bismo razumjeli zašto ljudi upadaju u ovisnost o kocki, moramo razumjeti vrijeme u kojem živimo. Danas živimo u vremenu postmodernizma. Postmodernizam je dekonstrukcija zbiljnosti, koja stvara marketinški obrađeni um koji u svojoj biti postaje neutralni um, brišući pri tome običajne memorije kako samog pojedinca, tako i cijeloga društva. Obrađeni marketinški um odraslu osobu svodi na razinu djeteta jer kroz iluziju čovjek umišlja da ima sve vrijeme ovog svijeta, da ima bezbroj mogućnost, da će netko drugi za njega odgovarati i da može u igri koja mu donosi snažan dopaminski ugođaj biti koliko hoće. To dovodi pojedinca do odluka koje ga dovode u suspektne odnose s realnošću gdje igra postaje temelj mogućnosti da odrasle osobe mogu doći do brze zarade, ugode i dokolice.
Čovjeku se mora omogućiti opuštanje i mogućnost da nešto dobije, ali iza onoga što se danas nudi krije se iluzija koja se pretvara u stvarnost kad iza kockara i kladioničara ostaju dugovi, gubitak unutrašnje slobode, a kasnije i određene psihičke bolesti. Umjesto slobode razvija se ropska svijest koja najčešće veže ljude u 20-im i 30-im godinama. Drugim riječima, u najproduktivnijem dobu za stvaranje osoba ulazi u paralelni svijet borbe sa sobom, ne može uspostaviti društveno odgovornu dinamiku prepoznavanja sebe u obitelji i u zajednici. Osoba u takvom stanju biološki više nije određena godinama nego se svaki kockar u igri u emotivnom smislu ponaša kao dijete igrajući se po svojim pravilima, gubeći logiku zdravog razuma i razumijevanja što mu ta igra znači. Kockar ulazi u igru kao dijete, ali ostaje u igri u kontekstu odrasle osobe i posljedica koje to donosi.
– Čini se da je problem ovisnosti sve veći i veći, koji je uzrok takvog porasta?
Uzroci porasta ovisnosti o kocki su višeslojni, no naglasio bih dva ključna elementa: živimo u epohi „homo ludensa“ – čovjeka koji se igra, u epohi površnosti, dostupnosti putem društvenih mreža tzv. “vizualizirane hrane” koja je vrlo podatna, slatka, koja u sebi nosi iluziju života, koja potencira brzinu i jednostavnost u stvaranju zarade. Živimo u prostoru odnosa koji se odvajaju od zbiljnosti i odgovornosti da se iz igre treba izaći, tako igra postaje ozbiljni mentalni, društveni, medicinski, pa i religiozni problem.
S druge strane, obrazovanje kasni, ne prepoznaje trendove koji dovode do patologije i devijacija. Same institucije gube svoje značenje, svoju korektivnu zadaću, a pošto one nestaju, nestaje i disciplina života u društvu, obitelji, a povećava se usmjerenost na uspjeh. Odrasli prebacuju na svoju djecu odgovornost da moraju biti uspješna. Doduše, njihova uspješnost na razini kognitivnih sposobnosti jest na visokoj razini jer mozak kao organ uživa u zadanosti kroz određenu igru, no um i društvena dinamika stagniraju jer osoba ne može odgovoriti na realne podražaje izvanjskog svijeta.
Osnovni problem koji tu nastaje je emotivno-biološki raskorak. Djeca i mladi kada ulaze u klađenje i kockanje ponašaju se kao stariji. Da bismo to razumjeli, pozvao bih se misao Josepha Ratzingera koju je napisao u knjizi Kršćanstvo i kriza kultura. Ratzinger kaže da svako životno razdoblje kod osobe treba pronaći svoju zrelost. Danas imamo problem što djeca prezriju kognitivno na stvari koje njihov mozak nije emotivno spreman iznijeti. Treba im vremena i društvenih uloga, treba im životne težine, treba im iskustva kako bi mogli odgovoriti na te ogromne podražaje.
– Što sve danas mladima olakšava da upadnu u problem s kockom?
Mlađa populacija je posebno izložena zbog dostupnosti i skrivenosti koje internet nudi. Mislili smo da je internet novi prostor tehnologije i mogućnosti koji će donijeti pluralizam i širinu, ali mislim da smo se prevarili i da tehnologija danas zauzima naše duhovne, emotivne, kognitivne i sve druge kapacitete tjerajući mozak da informacije koje je prije dvadesetak godina obrađivao na jedan način danas obrađuje sasvim drugačije, kroz veliku količinu pasivnosti i nekomunikacije sa stvarnošću.
Ali i mi odrasli prestajemo biti dobar uzor našoj djeci. Ne treba sve prebacivati na medije i druge utjecaje. Trebamo krenuti od sebe osobno, kapilarno, tako što ćemo se mi mijenjati, i tako mijenjati svoju djecu, svoje unuke, svoje prijatelje, pa će se onda mijenjati i institucije koje su zakazale i koje teško hvataju korak tehnologijom i s danas popularnom “proizvodnjom sreće i događaja”.
– Kad mladi najčešće dolaze u prvi kontakt s kockanjem?
Prvi kontakti nastaju već u osnovnoj školi, putem interneta koji je dostupan svima. Često i u obitelji imamo odnos prema kockanju sličan kao i kod alkohola i cigareta: djeca se ponašaju onako kako vide od roditelja. U srednjoj školi pojedini mladi već ulaze u ozbiljna patološka stanja. Imali smo slučajeve tinejdžera u KLOK-u (Klub ovisnika o kockanju) koji su bili treći ili četvrti razred srednje škole, a imali su različite poremećaje povezane s kockanjem: mentalne, kognitivne, psihološke, socijalne, drugim riječima poremećaje koji se vežu uz svaku ovisnost. U mnogim slučajevima dolazi i do molekularne ovisnosti, a na to se u većini slučajeva nadovezuje i želja za pojačavanjem same ugode ili rješavanjem psihičkih kriza pa se uzimaju i molekularna sredstva poput alkohola, a nažalost i droge.
Mladi najčešće u kockanje ulaze nesvjesno, a onda bombardirani reklamama i dostupnošću tih igara koje razvijaju pasivnost za realni svijet postaju otuđeni i izgubljeni u svijetu. Otuđenost vodi do toga da se bježi tamo gdje mislimo da igru možemo prekinuti kad hoćemo i kako hoćemo, ali to nažalost košta emotivno, materijalno, kognitivno i na sve druge načine.
– Postoji li neki ustaljeni obrazac razvoja ovisnosti kod mlade osobe?
Razvoj ovisnosti se događa u tri faze. Prva faza je kada se dijete ili tinejdžer, ili osoba koja se ponaša kao dijete, služi predmetom koji je visoko opasan za mentalno i fizičko zdravlje. Osoba je u početku otvorena, ne skriva se i još uvijek vlada sobom, u svojem je identitetu, premda ne vidi opasnost nego samo ugodu.
U drugom stupnju, kada stvari postaju ozbiljnije, osoba se počinje skrivati, mijenja svoje raspoloženje, mijenja svoje ponašanje, ima naglu promjenu odnosa prema onome što je dotad bila ili postaje introvert, ili postaje agresivna. Paradoksalnost ponašanja se sastoji u tome što osoba skriva stvari koje ne bi trebala skrivati, dok istovremeno gubi koncept stida na drugim područjima i njeno ponašanje postaje upadljivo snažno prema vani. U toj fazi osoba misli da je još u sebi stabilna, ali tu stabilnost gubi.
Nakon toga razdoblja kreću tzv. rješavanje problematičnog odnosa, kada osoba upada u osudu i stigmatiziranje okoline, a i ona sam sebi sudi jer se našla u bolesnom stanju. Život postaje igra koju više ne može kontrolirati. Više nije subjekt, nego postaje objekt i sredstvo ovisnosti zamjenjuje njezin identitet.
– Što kao društvo pogrešno činimo da je snažan porast ovisnosti o kocki postao moguć?
Danas jednostavno ne dajemo dovoljno prostora i vremena za razvijanje osobnosti, specifičnosti kod mladih što je plodno tlo za stvaranje neslobodnih ljudi. Onda ih mi kasnije nazivamo teškim riječima da su oni bolesni, i da su krivi za svoje stanje što nije točno. To su ljudi koji nesvjesno i nerazumno ulaze u krug ponude i potražnje. Govorimo o suvremenoj mogućnosti da mlada osoba postane roba odnosno rob ponude i potražnje prije nego što je psihički, fizički, pa i pravno sazre za borbu protiv takvih silnica. Danas gradimo osobe koje su slobodne društveno, ali su zarobljene iznutra, sklone su lako izgubiti unutrašnju slobodu, za razliku od grčkog roba koji je bio društveno okovan, ali slobodan u svojoj nutrini, mislima, željama i svojim žudnjama.
Treba razumjeti da je ovo tek početak epohe kojoj ćemo se trebati prilagoditi i naučiti njena pravila. Moramo se prilagoditi vremenu u kojem se proizvodnja događa na nama samima.Društvo se u zadnjih sto godina jako promijenilo. Razlika postmodernog društva i društva u kojem smo živjeli prije sto godina očituje se u izbacivanju procesa intelektualnog mišljenja, tako da čovjek uopće nema potrebe misliti nego postoje robom tehnologije koja misli za njega i radi za njega. To može imati dobre strane i mi moramo prihvatiti činjenicu da smo se promijenili, ali moramo stvoriti pravila, posebno za mlade i jasne algoritme koji će odgovoriti algoritmima koji uništavaju unutrašnju slobodu i kreaciju posebno onima koji su ušli u ovisnost.
– Koja bi trebala biti uloga države i institucija u borbi protiv ovisnosti o kockanju?
Mislim da država, ako se i dalje misli baviti slobodama, pravednošću, jednakošću treba shvatiti da živimo u doba tehnološkog uma koji je utemeljen u nadkulturalnom svjetskom kapitalu, u obliku monopolista i njihovih korporacija, a koji podriva koncept demokracije. Tehnologija je zamaglila demokraciju, razdijelila je pojedinca i njegovu kulturnu različitost. Jasno je da je tehnologija potrebna, da je pružila čovjeku u neslućene pogodnosti i dobrobiti u odnosu na prošla vremena, ali je izašla iz okvira ideje univerzalnog dobra pa sada država i društvo moraju raditi na pitanju što danas predstavlja univerzalno dobro za neko društvo, za neku kulturu.
Mora se priznati da su institucije zasad zakazale. One su utjecale na stvaranje čovjeka koji ulazi u odnose u kojima on nije gospodar vlastitih odluka, a time posljedično i sam pojam demokracije nema bitnog smisla ako čovjek nije slobodan iznutra, ako nije slobodan donositi odluke i zahtijevati potrebe koje su mu bitne. Državne institucije će morati kroz politiku početi kontrolirati one koji su počeli kontrolirati njih. Demokracija mora podrazumijevati zajednicu ljudi koji imaju pravo biti slobodni i biti drugačiji, tj. koristiti vlastiti um, potencirati različitosti i uživati običajne kulturološke momente pripadajućeg duha i jezika. Današnja tehnologija i moć korporacija koji su nevidljivi i nemaju opipljive proizvode, nego proizvode koji su imaginarni, ušli su i u političku sferu i zamagljuju prostore prave demokracije. Ljudski um je postao marginaliziran, postao je bespotreban, usporen, smušen i podložan. Upravo tu politika treba štititi one najslabije i stvarati nova pravila za nova ponašanja.
Izvor: Bitno.net / Ivo Džeba
