U ranim jutarnjim satima 30. 4. krenuli smo na izlet u Gorski kotar. Loša prognoza od nekoliko dana prije se, srećom, popravila. Umjesto najavljenog snijega ili kiše, dočekalo nas je sunčano vrijeme, ali s jakom burom koja je prema kraju vikenda trebala slabjeti.

U Fužine, krajnje odredište, odlučili smo doći s morske strane, preko Senja i Vinodola. Kako bismo iskoristili dan za kratko planinarenje, svratili smo u Grižane, zaseok Baretići, i prošli dio Staze kamenih stupi. Staza je nekoć služila za trgovinu vinodolskih mjesta sa zaleđem, slično kao u Dalmaciji podno Biokova. U prošlosti su stanovnici vinodolskih sela nosili grožđe, smokve i trešnje, u Drugom svjetskom ratu i sol, te ih na području Gorskog kotara mijenjali za žito, krumpir i grah. Staza koja počinje i završava u Grižanama ima 1300 stepenica i duga je deset kilometara, a mi smo prošli polovicu.

Nakon smještaja u Fužinama, neki su se odlučili za šetnju oko akumulacijskog jezera, neki za odmor u apartmanima, a neki su isprobali lokalne specijalitete: juhu od gljiva, gulaš od divljači ili jelenji biftek s kroketima.

Sutradan nas je čekao zahtjevan dan: uspon na čak dva vrha, Viševicu (1428 m n. v.) i Zagradski vrh (1187 m n. v.).

Jutro je osvanulo sunčano, ali burovito i hladno. Jutarnja temperatura u Fužinama bila je samo 4 stupnja. Nakon kratke vožnje preko Liča došli smo do početne točke uspona. Staza isprva vodi po dosta grubom i strmom šumarskom putu kroz gustu bukovu šumu, ali kasnije se vidici pomalo otvaraju. S vrha se pruža pogled na more, Krk, Cres, Rab, Učku i planine Gorskog kotara. Ipak, ne zadržavamo se koliko bismo htjeli jer je vjetar neumoljiv i lako se pothladiti.

Nakon silaska grupa se dijeli na “kavopije”, one koji žele prvo na kavu u obližnji restoran pa onda na uspon, i one koji žele odmah na Zagradski vrh pa tek tada odmoriti.

Srećom, dovoljno smo fleksibilno društvo pa je svatko mogao izabrati što mu odgovara.

Prva grupa bira uspon na Zagradski vrh kraćom, ali težom dionicom, a povratak lakšom, dok “kavopije” idu obrnutim redoslijedom.

Na kraju smo se svi našli u istom restoranu na ručku uz odličan grah s kiselom repom i kobasicama ili jotu. Naravno, “kavopije” su malo kasnile jer su se morale vraćati po Branka kojeg su “zaboravile”.

Navečer se išlo ranije spavati jer nas je treći dan čekao Bitoraj (1386 m n. v.).

Staza od Brestove Drage preko Bitorajskih bijelih stijena opisana je kao srednje teška. Isprva vodi po šumarskom putu gore-dolje bez većeg dobitka na visini, da bi pod Bijelim stijenama krenula oštro uzbrdo planinarskom stazom. Kruništa bijelih stijena izgledaju kao filigranski izrezbarena, a stijene su mjestimice visoke i do sto metara.

Nakon izlaska na grebensku stazu brzo dolazimo na vrh Burnog Bitoraja.

Dan je bio prekrasan, bura je prestala pa smo se dugo odmarali, ušuškani u mekano suho lišće.

Za povratak smo odabrali dužu kružnu stazu kako bismo izbjegli strmi spust preko Bijelih stijena. No taj dio staze rjeđe se koristi pa su oznake bile rijetke i neuočljive. Na kraju ipak nismo izbjegli strme i skliske dijelove, što je bilo prilično naporno za koljena.

Ipak, nakon tri dana planinarenja i četiri vrha, bili smo ponosni i sretni. Čak i oni koji su taj dan htjeli “eskivirati” u Rijeku i Opatiju. No naša Javorka, organizatorica puta, zaprijetila je da tko ne ispuni cijeli plan neće ići na Premužićevu stazu krajem mjeseca niti na Triglav krajem lipnja. Pošteno.

Nakon kasnog ručka u Lokvama, pao je dogovor da se navečer peku palačinke. Naša Jagoda to je majstorski odradila, a zanimljivo je kako dobro raspoloženje utječe na energiju. Nitko više nije bio umoran. Uz DJ-a Stipu moglo se još i zapjevati i zaplesati, kao da noge nisu bile umorne.

Zadnji dan bio je opušten: prvo kava u Fužinama uz jezero, zatim stajanje na autocesti i ručak u Šibeniku. U međuvremenu su naši Krešo i Drago iskoristili vrijeme za uspon na kolijevku hrvatskog planinarstva – Klek.

Odličan izlet. Javorka, hvala što si bila stroga. Možemo mi više nego što mislimo.

Hvala vozačima, vodičima i svima ostalima na dobrom društvu.

Piše: Darija Jeramaz / HPD Gledavac Metković