Prije dosta godina, dok još nismo imali autocestu pa se iz Dalmacije do Rijeke išlo magistralom uz more, mrzila sam one puste okuke podno Velebita. Nikako proći tu dugu planinu i dokopati se Senja! Zamišljala sam Velebit kao pustu, kamenu planinu na kojoj od bure ništa ne može rasti. Kako sam se samo prevarila!
Tri dana Premužićeve staze od Zavižana do Baških Oštarija prošli smo kao u nekom zanosu. Nisi znao gdje pogledati od ljepote! Prvi dio, od Zavižana do Alana, prolazi kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit u dužini od 16 kilometara. Bezbroj puta smo zahvalili inženjeru Anti Premužiću što je tako lijepo i kvalitetno trasirao stazu, remek-djelo graditeljstva izgrađeno u kamenu i suhozidu, koja prolazi najljepšim dijelovima sjevernog i srednjeg Velebita. Nema velike visinske razlike pa je pogodna i sigurna i za one koji nisu vični planinarenju. I nakon gotovo sto godina od završetka gradnje 1933. godine, staza je u vrlo dobrom stanju.
Prvu noć prespavali smo u planinarskoj kući Alan na 1340 metara nadmorske visine. Ugodni domaćini dočekali su nas ukusnim varivom i hladnim pivom.
Beskrajno smo zahvalni našem predsjedniku Stipi Prci, koji je žrtvovao svoje vrijeme kako bi na kraju svakog dana dovozio naše stvari do smještaja. Zahvaljujući tome mogli smo opušteno planinariti samo s jednodnevnim ruksakom i dovoljno vode.
Druga dionica, od Alana do Skorpovca, bila je najduža, oko 20 kilometara, s prekrasnim vidicima na more, otoke, ponajprije Pag, ali i obronke pune cvijeća. Predivnog proljetnog cvijeća! Većim dijelom prolazi kroz gustu šumu, što nam je dobro došlo za odmor tijekom najtoplijeg dijela dana i pauzu za ručak.
Poslijepodne smo stigli do skloništa Skorpovac, a potom nas je Stipe u dvije ture prevezao do Kugine kuće (1180 m/nm), gdje smo noćili. Kuća je malo izvan pravca našeg kretanja, ali nas je ponovno dočekao topli obrok, kao i cisterna (čatrnja) ispred kuće pa su se neki čak i okupali u ledenoj vodi. Jedva sam dočekala bilo kakvu vodu pa sam oprala i kosu, naravno, u zaklonu šume.
Spavali smo u ogromnoj spavaonici u potkrovlju, s madracima na podu i u vlastitim vrećama za spavanje. Svi smo bili prilično umorni nakon dva dana planinarenja pa više nitko nije komentirao tko je i kako hrkao te koliko je puta ustajao tijekom noći. WC je iza kuće, u kolibi u šumi, i nije baš ugodno po mraku ići tamo ako se baš ne mora.
Nakon doručka u vlastitoj režiji krećemo na treći dio staze, od Skorpovca do Baških Oštarija. Jedan dio društva odvaja se i obilazi obližnje vrhove i kukove, neki idu do Dabarske ceste gdje ih čeka kombi, a mi ostali želimo prijeći čistu Premužićevu stazu od početka do kraja.
Ljuti me slab internet ili potpuni nedostatak signala pa mi se podaci sa sata nisu mogli učitati u Garmin aplikaciju na mobitelu. Nije bilo lako pročitati: „Ovaj tjedan nemate aktivnosti.“ A po cijele dane hodali!
Ipak, dolaskom u Baške Oštarije sve tri dionice su se učitale. Zbrajam – ukupno smo prošli 53 kilometra. Čitam na internetu da je Premužićeva staza duga 57 kilometara. Ma gdje su nam nestala četiri kilometra? Međutim, tradicionalna Premužićeva staza kretala je od sela Oltari, a mi smo se dovezli automobilima od ulaza u park do parkirališta podno Zavižana, kao što danas rade gotovo svi. Ma nevažno, prešli smo je u cijelosti, a koji kilometar više ili manje nije bitan.
Svi smo sretni. U Oštarijama za nagradu jedemo štrudle i pijemo pivo, a ispraznili smo i obližnji OPG s domaćim sirom i jogurtom.
Vozimo se do Gospića i restorana te smještaja Prašina, gdje noćimo. I gdje dugo ispiremo prašinu s kože.
Vlasnik nas moli da ranije večeramo jer tu večer ima veliku svadbu. Naravno, nakon večere dočekujemo svatove, pjevamo i plešemo. Vidimo i neke ljude iz Metkovića! Veselju nema kraja, a onda u dobrom raspoloženju pravimo svoju feštu ispred smještaja. Ubrala sam poljskog cvijeća pa smo odglumili i hvatanje buketa. Ne biste vjerovali kako se žene i nakon tri dana Velebita bore za buket. Bilo ih je i po podu.
Najbolje su nenadane i spontane zabave!
Ipak, u deset navečer bio je razlaz. Rano ujutro vozači su otišli po preostala dva kombija na Zavižan, vratili se po nas 27, ukrcali stvari i sretno nas dovezli u Metković.
Hvala Ivici Obšivaču i Ankici Batinović, kao i Stipi na vožnji, a Javorki Medić na organizaciji ovog izuzetno složenog izleta koji je besprijekorno odrađen!
Prvu noć spavali smo u hotelu Degenija iznad Krasnog, a posjetili smo i azil za medvjede u Kuterevu. Tu večer i noć padala je kiša pa smo sa strepnjom pratili prognoze za iduća tri dana. Srećom, vrijeme nas je poslužilo, a nije bilo ni toliko vruće kao u ostatku zemlje.
Ma odličan, odličan izlet!
Hvala i Kruni koji je napravio bezbroj izvrsnih fotografija te je promoviran u petnaestog potpredsjednika Gledavaca, potpredsjednika za fotografiju i snimku. Teško je bilo odabrati među više stotina fotografija, njegovih i drugih članova.
Piše: Darija Jeremaz / HPD Gledavac
