Članovi HPD- Gledavac iz Metkovića su se uputili 18. lipnja u Sloveniju u osvajanje najvišega vrhau Sloveniji i Julijskih Alpa – Triglava (visok je 2864 metra). Darija Jeramaz o tome je napisala zanimljiv, kratki putopis:

Dobila sam težak zadatak – opisati putovanje članova HPD-a Gledavac u Sloveniju i njihov uspon na Triglav. Pisanje nije problem, takvi me zadaci često zapadnu. Problem je u tome što se ja na Triglav nisam penjala, a moram ga opisati.

Zaključila sam da bih s ozlijeđenim koljenom usporavala grupu i možda dodatno pogoršala stanje, osobito pri silasku. Zato sam odustala od uspona i umjesto toga uživala u obilasku prekrasnog Bleda. Istodobno sam s velikim zanimanjem pratila svaku objavu i fotografiju u zajedničkoj WhatsApp grupi.

Krenuli smo prema Sloveniji u četvrtak, 18. lipnja, usput prikupljajući naše članove i pridružene planinare iz drugih društava. Dužu pauzu za ručak napravili smo kod Vrbovskog, gdje smo obišli prekrasni kanjon Kamačnik. Poslijepodne smo stigli u smještaj pokraj Bleda. Sve je bilo besprijekorno uređeno – kuće, vrtovi i bujno zelenilo. Šarenilo cvijeća bilo je pravo osvježenje za oči. Ipak, i ovdje su nas dočekale visoke temperature i velika vlaga u zraku. Nakon kratkog popodnevnog pljuska, koji je očito uobičajen za ovo područje, prošetali smo do jezera. Sve je izgledalo kao s razglednice. Večer smo završili ranijim odlaskom na počinak jer su planinare čekala dva zahtjevna dana.

Uspon na Triglav započeo je oko šest sati ujutro s Pokljuke, stazom koja vodi preko Vodnikova doma do Kredarice, gdje je bilo predviđeno noćenje. Već poslijepodne počele su pristizati prve fotografije. Uspon je bio dug i naporan, mjestimice vrlo strm, no uz kraće i duže odmore svi su uspješno stigli do odredišta.

Na Kredarici su zatekli velik broj mladih planinara, dok je naša grupa po prosjeku godina bila među najstarijima. Dom je dobro opremljen, ali vode nema ni za osnovnu higijenu pa se sve mora kupovati. Pred sobom su gledali impresivnu kamenu masu Triglava i pitali se kako će je sutra savladati. Zoran nije mogao odoljeti pa se na vrh popeo već istoga dana.

Sljedeće jutro osvanulo je vedro i lijepo. Krenulo se rano jer je na stazi bilo mnogo ljudi. Za razliku od klasičnih ferrata, ovdje je bilo dosta mimoilaženja pa je napredovanje bilo sporije. Na grebenu između Malog i Velikog Triglava nije bilo vjetra te su, korak po korak, svi stigli do vrha.

Triglav je osvojen.

Fotografije su pristizale jedna za drugom. Zbog gužve nije bilo moguće zajedničko fotografiranje cijele grupe na vrhu pa su se planinari fotografirali u manjim skupinama. Promatrajući njihove objave, pomalo mi je bilo žao što nisam bila s njima. No znala sam da je uspon tek pola posla. Slijedio je silazak, koji je često teži i opasniji jer su noge već umorne, a koncentracija slabija.

Nakon povratka do Kredarice i kraćeg odmora, planinari su uzeli ruksake i nastavili spuštanje prema Pokljuki, gdje su bili parkirani kombiji.

U međuvremenu sam stigla u naš sljedeći zajednički smještaj u Lescu, nedaleko od Bleda, i čekala njihov povratak. U Lescu je počela oluja, a nebo prema Triglavu prekrili su tamni oblaci. Zabrinuto sam ih pokušavala nazvati, no nitko se nije javljao. Znala sam da na pojedinim dijelovima staze nema signala pa sam nastojala ostati strpljiva.

Tada se javila Dijana. Rekla je da pada kiša, da je staza mokra i skliska te da napreduju vrlo sporo. Nedugo zatim na WhatsAppu se pojavila fotografija noge u gipsu.

Naša mlađa i spretna planinarka, koja je cijelim putem pazila na druge i pomagala im, zaboravila je paziti na sebe. Proklizala je na siparu i slomila nogu. Srećom, prijelom nije bio težak i nije zahtijevao operaciju. Stavljen joj je gips, a pritom joj se ostvarila i dugogodišnja želja – vožnja helikopterom u pratnji pripadnika Gorske reševalne zveze Slovenije.

Ostatak grupe stigao je uvečer umoran i potresen događajem. Srećom, u blizini se nalazio odličan meksički restoran pa se raspoloženje nakon večere i nekoliko koktela ipak popravilo.

Sutradan nas je čekao opušteniji program – obilazak doline rijeke Soče, slapa Kozjak kod Kobarida i Tolminskih korita. Teško je zamisliti da su se upravo u tom prekrasnom krajoliku tijekom Prvog svjetskog rata vodile jedne od najžešćih bitaka između Italije i Austro-Ugarske. U bitkama na Soči poginulo je, ranjeno ili zarobljeno više od milijun vojnika. Danas se ondje nalaze brojni rovovi, groblja i muzeji, no mi smo odlučili vrijeme posvetiti prirodnim ljepotama.

Nakon noćenja u slikovitom mjestu Most na Soči, uslijedio je povratak kući, uz zajednički dogovor da se jednoga dana vratimo na Soču i okušamo u raftingu.

Triglav je planina koju ne treba podcijeniti, ali ni promatrati sa strahom. Uz dobru fizičku pripremljenost, oprez na svakom koraku i povoljnu vremensku prognozu, itekako je savladiv.

Na kraju, veliko hvala organizatoricama putovanja Javorki i Dijani, svim vozačima i vozačicama koji su se tijekom ovih dana planski i neplanski izmjenjivali za upravljačem – Stipi, Jošku, Ireni, Silvani i Dini – kao i vodiču Željku te svim ostalim sudionicima na ugodnom druženju i izvrsnoj atmosferi.