Pelješki most, jedan od najvećih infrastrukturnih projekata u modernoj hrvatskoj povijesti, trebao je biti simbol povezivanja juga zemlje, ali i primjer kvalitetno uređenog javnog prostora. Međutim, svega četiri godine nakon njegova otvorenja, slika s odmorišta uz most ostavlja sasvim drukčiji dojam.

Posjetitelje koji zastanu kako bi uživali u pogledu na impresivnu građevinu danas dočekuju suha stabla, zapuštene zelene površine i prostor koji djeluje kao da je prepušten sam sebi. Umjesto uređenog odmorišta koje bi predstavljalo svojevrsnu razglednicu Hrvatske, prizor izaziva pitanje: tko brine o ovom prostoru?

Posebno upadaju u oči stabla koja su očito odavno izgubila bitku sa sušom. Neka su potpuno osušena, druga jedva pokazuju znakove života, dok održavanje zelenih površina, barem prema onome što se može vidjeti na terenu, nije na razini kakvu bi građani i turisti očekivali na jednoj od najvažnijih prometnih točaka u državi, piše Slobodna Dalmacija.

Ako je projekt vrijedan više od pola milijarde eura mogao biti uspješno dovršen, kako je moguće da se nekoliko desetaka stabala i okoliš odmorišta ne mogu održavati u pristojnom stanju?

Pitanje nije samo estetsko. Radi se o odgovornosti prema javnom prostoru, novcu uloženom u uređenje te dojmu koji Hrvatska ostavlja brojnim domaćim i stranim posjetiteljima. Svako osušeno stablo predstavlja izgubljeno ulaganje, ali i simbol izostanka sustavne brige nakon završetka velikih projekata.

Ključno je pitanje – čija je to nadležnost? Održavanje odmorišta uz državne ceste i autoceste u pravilu je definirano ugovorima između investitora, upravitelja prometnice i izvođača održavanja. Je li za stanje odgovorna tvrtka koja upravlja prometnicom, izvođač hortikulturnih radova ili je riječ o propustu u redovitom održavanju? Građani imaju pravo na jasan odgovor.

Jednako tako, javnost ima pravo znati postoji li plan obnove zelenila, hoće li suha stabla biti zamijenjena novima i kada će odmorište ponovno izgledati dostojno jednog od najprepoznatljivijih hrvatskih infrastrukturnih projekata.

Veliki projekti ne završavaju rezanjem vrpce. Njihova vrijednost mjeri se i godinama poslije načinom na koji se održavaju i brigom koju institucije pokazuju prema javnoj imovini. Pelješki most i njegovo odmorište zaslužuju više od zapuštenog zelenila i prebacivanja odgovornosti s jedne institucije na drugu.

Jer pitanje nije samo tko je posadio stabla, nego tko ih je pustio da se osuše.

Piše: Stanislav Soldo / Slobodna Dalmacija