Vrlo mi se često učini kako hrvatska znanost obiluje monografskim djelima koja zahvaćaju šira područja. Takva su djela iznimno važna jer omogućuju lakše snalaženje u znanstvenim disciplinama i neistraženim područjima. No, ono što nam u znanosti istinski nedostaje jesu analize – istraživanja užih problema ili prostora koja nadopunjuju postojeće sinteze, otkrivajući činjenice koje su u njima izostale. I to je vrijedno znanstveno otkriće.
Pred vama je upravo jedna takva analiza. Iako postoje brojne monografije o Pelješcu te pojedinačni radovi o Žuljani, opće monografije o Žuljani dosad nije bilo. Pisanje mjesne monografije zahtjevno je jer autor mora pronaći ravnotežu između interesa mještana i znanstvenika, istodobno zadržavajući objektivnost prema temi.
Jadran Jeić Baguzej već desetak godina objavljuje etnomuzikološke, etnografske i onomastičke radove o Žuljani, a u knjizi Priča o Žuljani sažeo je dosadašnje spoznaje i donio nova istraživanja, odgovarajući na brojna pitanja Žuljanaca te otvarajući teme za buduća istraživanja. Posebno su vrijedna poglavlja o žuljanskom govoru, podrijetlu rodova te mjestopisnim i povijesnim pojedinostima važnima za razumijevanje mjesne baštine.
Knjiga donosi i zanimljive spoznaje iz onomastike, poput činjenice da je Žuljana, uz Ston, jedino pelješko naselje čije je ime dalmatoromanskoga podrijetla. Mjesna toponimija čuva tragove drevnih vjerovanja, primjerice predaju o Tintilinima, duhovima nekrštene djece, što autor povezuje s predajama iz drugih krajeva Dalmacije.
Autor iznosi i sažet povijesni pregled, među kojima se ističu bitka Dubrovčana s Anžuvincima 1383./1384. te pomorska bitka kod današnje Lirice 1409., u kojoj su dubrovački brodovi pobijedili snage Ladislava Napuljskog.
Žuljana je predstavljena i kao mjesto koje njeguje štovanje svetoga Julijana i svete Eurozije, zaštitnice vinograda, a posebno je zanimljiv zapis Josipa Betondića iz oko 1730. godine o glasovitoj žuljanskoj buri, koja je ostala zabilježena u njegovoj pjesmi Uspomena na Trstenik.
Čitatelj će u knjizi pronaći poglavlja o školstvu, običajima, gospodarstvu, turizmu, sakralnoj baštini, tradicijskim glazbalima, rodoslovlju, narodnoj medicini, pučkim vjerovanjima i mjesnim pričama, a na kraju je objavljen i prijevod Matrikule bratovštine svetoga Julijana Martina iz 1556., iznimno vrijedan povijesni dokument.
Ovom je knjigom Žuljana dobila svoju prvu cjelovitu monografiju, koja bi trebala postati referentna točka za buduća istraživanja središnjega Pelješca. Ujedno je to poticaj i drugim pelješkim mjestima da zabilježe vlastitu baštinu, jer vrijeme prolazi, a istinski poznavatelji mjesne tradicije polako nestaju. Zato nam i dalje valja pisati da se ne zaboravi. Jadran Jeić Baguzej svoju je dužnost ispunio – a vi?
