Budući da je sav svijet pozornica, sav svijet je film, fotografija, scenografija… Ljudi s Neretve Obrada Gluščevića alegorična su reminiscencija na djetinjstvo. Ona arhaična simpatičnost znatiželje za bezvremenskim modelima ljudskog ponašanja i njihovih različitih inkarnacija; melankolična lirika vremena koja nije poznavala patos globalizacije i cinizam civilizacije. Gluščevića nije zanimala urbanost neretvanskih gradova, ikonografija ulica, trgova, interijera… On je odšetao u eksterijere, egzotiku, gotovo neorealistički u naturalizam, u total plan kamere Frane Vodopiveca koja se poigrava dokumentarnom notom simfonije sela, zaleđa, ruralne sredine koja nema vremena za dokolicu. Dominantno statična ili tek lagano pokretna kamera (ugl. panorame) F. Vodopiveca maksimalno koristi ekspresivnost pa i egzotičnost okoliša, a takav snimateljski postupak optimalno rabi i montažer J. Remenar, rezom spajajući prizore po sličnosti, što postupno tvori zaokruženu, povremeno i poetsku cjelinu iz isječaka života. (Dario Marković)
Urbane elemente pronalazimo u trupicama i lađama koji su svadbena ali i pogrebna svakodnevnica. Individualna sreća i nesreća jednokratnog života. Poetika noćnog lova na žabe, da bi se pred zoru na liske. Neretva je žila kucavica za protok i napajanje stoke, ispiranje rublja na nadgrobnoj ploči što mijenama ukazuje od pamtivijeka, o dokinutom kultu burne prošlosti. Ona je i transportna avenija čija je kamera sam narator, taj zaustavljeni pogled koji intimistički korespondira u dušu neorealizma.
Njeno ušće je njeno dijete. Pribježište za igru najmlađima koji će radosno potrčati u sintezu k’ izmučenom ribaru da bi natjerali ribu u mrežu jer je starac već umoran od mora. Umornih ruku.
Ruke… Da! One su te kreatorice Gluščevićevih Ljudi s Neretve. Veslačke ruke. Ruke koje pletu sturu. Ruke koje lancaju lađe. Ruke koje jendeče. Ruke težačke… Ispaćene ruke… Konglomerat ruku vođen simbiozom neretvinih tokova, rukavaca i delte. Poneretavlja izbrazdanog žuljevima. Natopljenog znojem od kojeg bi i flora propupala.
Sve su to sličice neretvanskih blatija montirane u sinergiji protagonista koji se združeno bore za opstanak u tom gotovo mitskom ambijentu. Arkadijske, gotovo utopijske sekvence koje mozaično zaokružuju fabulu opjevanu nikad prije ali i nikad poslije.
Društveno angažirana fotografija Ljudi s Neretve posjeduje i onaj kohezivni habitus uz sveprisutnu emocionalnu uključenost koja humanistički progovara i o socijalnim komponentama, tek toliko da svojim protagonistima evocirajući oduzme ali i utemelji dio njihove osobnosti na tom epitafu neretvanskog artefakta kakvog više ne poznajemo.
Ljudi s Neretve možda su i jedan od zadnjih primjera gdje se mogla čuti njegovana ikavica domicilnog življa koja danas iščezava. Čak i političke konotacije autor komentira smjelom igrom u sekvenci svadbene povorke gdje barjaktar onodobnu državnu zastavu izmijenjenim obratom preinačuje u republičku što je svojevrsna skrivena poruka dokumentirana kao „celuloidni pamflet“.
U nepunih sedamnaest minuta projiciranja čiste ljubavi čovjeka s prirodom, sinergije harmonična plesa u ritmici zaveslaja, stječe se dojam da će vas zapljusnuti kapljice rijeke koje samo što ne dopiru do promatrača.
Kao poetsku tvorevinu simbioze dokumentarnog i igranog, Gluščević nam ostavlja u nasljeđe epilog nostalgije divljenja, svoju subjektivnu vizualnu ekspresivnost Neretve koja nestaje. Onog jedinog neizbrisivog što čovjeku ostane po stare dane. Spomenar izronjen iz melioriranog mulja pješčanog dna. Istrgnut iz ribarskih vrši i mreža kao kakav trofejni kapitalac pomno gojen. Kao mamac za svake nove oči koje nadgleda neko novo vrijeme. Budućnost, koja s poštovanjem ispraća duh prošlosti, taj posljednji nevini trzaj.
Post scriptum: LUDI S NERETVE – kratkometražni dokumentarni film
Scenarij i režija: Obrad Gluščević
Kamera: Frano Vodopivec
Montaža: Josip Remenar
Glazba: Branimir Sakač
Produkcija: Zagreb film
Godina proizvodnje: 1966.
Trajanje: 17 minuta
Neke od osoba koje se (u krupnom planu) pojavljuju u filmu: Mila Suton Ćirkuša, Ivka Šetka, Malenka Grgić, Lenka Nikolac, Petar Nikolac Periš.
Fotografije: Državni arhiv u Zagrebu – Hrvatska kinoteka, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Nikša Margeta.
