Početkom devedesetih godina 20. stoljeća u Republici Hrvatskoj dolazi do demokratskih promjena cjelokupnog društva. U takvim okolnostima politički vrh Srbije, uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA) i lokalnih srpskih pobunjenika, pokušava stvoriti jedinstvenu srpsku državu („Veliku Srbiju“) na teritoriju dotadašnje Jugoslavije, što će u konačnici rezultirati velikosrpskom agresijom širokih razmjera.

U svibnju 1990. godine vojni vrh JNA donosi zapovijed o oduzimanju naoružanja Teritorijalne obrane koje je pripadalo hrvatskom narodu i bilo pohranjeno u skladištima TO Republike Hrvatske. Isto je oduzimanjem bilo izmješteno u vojarne tadašnje JNA. Ovim činom hrvatski narod je razoružan jednim potezom pera, što predstavlja jedan od najvažnijih i najkontroverznijih događaja na samom početku raspada Jugoslavije i uvod u Domovinski rat.

Na isti način razoružani su i Neretvani. Naoružanje TO općina Metković i Ploče te naoružanje TO općina Makarska i Vrgorac oduzeto je i pohranjeno u skladište JNA „Male Bare“ u Pločama.

U ovakvim nepovoljnim okolnostima, kada je Hrvatska ostavljena na milost i nemilost velikosrpskom agresoru, sa slabo naoružanim policijskim snagama u čijem su okviru djelovale i postrojbe ZNG-a te dragovoljačke postrojbe i Odredi narodne zaštite, nije bilo puno izbora.

Kako bi se naoružale hrvatske snage u narastanju i kako bi se uspješno suprotstavile rastućoj velikosrpskoj agresiji, u rujnu 1991. godine provodi se „Bitka za vojarne“ diljem Hrvatske. Slabo naoružane hrvatske snage blokirale su i napale objekte JNA kako bi došle do prijeko potrebnog naoružanja. Navedena bitka uspješno je provedena, pri čemu su hrvatske snage došle do znatnih količina lakog pješačkog te drugog teškog naoružanja, kao i druge specijalizirane opreme.

Planiranje akcije „Zelena tabla – Male Bare“

Kako bi se naoružale hrvatske snage MUP-a, ZNG-a i ONZ-a koje su do tada bile formirane u Dolini Neretve i Dalmaciji, a koje će u konačnici narastati u nadolazećoj srpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, krajem kolovoza 1991. godine počelo se planirati osvajanje skladišta „Male Bare“, a u konačnici i svih vojnih objekata u Pločama.

U Pločama se nalazio garnizon tadašnje JNA s nekoliko skladišnih objekata (Tatinje i Male Bare), vojarnom, tehničkom radionicom i ratnom lukom u kojoj je bazirao 16. divizion minolovaca JRM-a sa ukupno šest brodova na vezu. U sklopu garnizona nalazio se i Dom JNA te pričuvni divizion PZO-a u vojarni „Šipak“, čija su sredstva također oduzeta i izmještena.

Akcija će se provesti pod nazivom „ZELENA TABLA – MALE BARE“ i to je jedna od prvih akcija u Bitki za vojarne.

Nositelj planiranja bio je Petar Šimac sa suradnicima Matkom Raosom i Goranom Kovačevićem. Treba navesti da su planiranje, a kasnije priprema i provedba, bili izloženi budnom oku službi KOS-a i SDB-a.

Sastanak na Vlaki i podjela zadaća

Presudni događaj za provedbu akcije bio je sastanak 11./12. rujna 1991. godine u župnim prostorijama kod don Ljube Pavića na Vlaki. Navedenom sastanku nazočili su: Petar Šimac, Matko Raos, Goran Kovačević, Zvonko Kaleb, Velimir Barbir, Dane Rendulić, Mladen Milošević, Bernard Vuletić, Petar Bezer, Ante Erak i Zoran Pulić.

Dogovoreno je da će se napad izvršiti 13. rujna 1991. godine s početkom u 19:15 sati. Uglavnom, snage su bile raspoređene po grupama s definiranim zadaćama i zapovjednicima grupa prema sljedećem:

  • Zapovjedništvo akcije smješteno u PS Ploče (Petar Šimac, Ante Erak, Petar Bezer).
  • Grupa za blokadu komande garnizona (vojarna Stanko Parmać) – snage: PS Ploče, zapovjednik Matko Raos, zamjenik Zoran Pulić.
  • Grupa za zatezanje sajle, koja bi onemogućila isplovljavanje brodova iz luke, te zauzimanje Tehničke radionice i skladišta „Tatinje“ – snage: ZNG Ploče i Lučka garda, zapovjednik Velimir Barbir.
  • Grupa za blokadu i zauzimanje ratne luke, gdje je bazirao 16. divizion minolovaca JRM-a – snage: vod A satnije ZNG-a Metković i desetina diverzanata iz 4. brigade ZNG-a, zapovjednik Miljenko Jelić.
  • Grupa za osvajanje skladišnog kompleksa Male Bare – snage: vod A satnije ZNG-a Metković, 15 policajaca PS Metković i 20 pripadnika pričuvnog sastava ZNG-a Metković, zapovjednik Goran Kovačević.
  • Grupa PZO-a za izvlačenje PZO sredstava – snage: PZO iz Metkovića i Ploča, zapovjednik Bernard Vuletić.
  • Grupa za transport sredstava iz skladišta Male Bare (transportna poduzeća).
  • Grupa za izvlačenje i raspodjelu naoružanja, zapovjednik Zdenko Jelavić.
  • Grupa za uspostavu veze i elektronsko djelovanje, sa zapovjednikom Milom Budišom, koja na sastanku nije definirana kao posebna grupa.

Nakon sastanka počeli smo pripreme prema dobivenim zadaćama. Definirali smo vodove koji će sudjelovati u napadu na zadane objekte, a preostale snage određene su za zadaću obrane prilaza gradu Metkoviću iz smjera Čapljine, gdje su prethodnih dana stigle dodatne snage rezervista JNA. Za napomenuti je da su u toj vojarni bile raspoređene i oklopne snage.

Obrana je bila planirana na brdu Predolac i desno od rijeke Neretve prema Gabela Polju. Planirana je i skupina koja će pratiti stanje i eventualne pokrete snaga JNA na Vukovu Klancu iz smjera Trebinja.

Odustajanje od akcije 13. rujna

Dana 13. rujna 1991. godine vršimo završne pripreme za akciju. U popodnevnim satima nazvao me Petar Šimac i pitao jesam li spreman. Odgovorio sam potvrdno te smo još jednom definirali sve postavljene zadaće koje je A satnija ZNG-a Metković imala u akciji kako ne bi bilo nesporazuma.

Činjenica je da je ona imala najzahtjevniju, najtežu i nadasve kompleksnu zadaću. Tada još nisam znao ništa o problemima, mogućem odustajanju od akcije i razlozima za takvu odluku.

Dolazi do sastanka u PS-u, okupljanja kriznog stožera, a u konačnici i do definitivnog odustajanja od akcije toga dana. U popodnevnim satima u vojarnu je došao Miljenko Jelić s desetinom diverzanata iz 4. brigade ZNG-a. Okupili smo vodove za odlazak u akciju.

On je napravio pripremu s vodom za blokadu i zauzimanje ratne luke, a ja pripremu s vodom za napad i zauzimanje skladišta „Male Bare“. Takav je bio dogovor s Goranom Kovačevićem jer se on planirao pridružiti snagama i preuzeti iste u Rogotinu.

Bio sam u dvojbi što napraviti: da li poslati gardiste u akciju ili napraviti kao ostali, obustaviti sve zbog formalnog potpisa. Obzirom da sam bio profesionalni vojnik, a rat je već uvelike počeo i oružje se moralo uzeti, a istovremeno, ukoliko bi ostale snage krenule bez nas, iste bi se mogle naći u nezavidnoj situaciji zbog našeg nedolaska, odlučio sam mimo odluka zapovjednika PS-a i kriznog stožera uputiti snage u akciju.

Uostalom, odustajanje mi je ličilo na dozu kukavičluka. Navedene snage došle su do Opuzena i tu su zaustavljene, čekajući konačnu odluku o sudbini akcije, nakon čega su se vratile u vojarnu u Metkoviću.

Neke mjere i radnje koje su bile planirane prije početka akcije već su bile napravljene, kao što su presijecanje podmorskog kabela, početak rada elektronskog djelovanja i drugo.

Gardisti koji su se vratili u Metković bili su frustrirani i nezadovoljni zbog odustajanja od akcije, a ovakva odluka i danas je predmet rasprava o opravdanosti takve odluke.

Treba napomenuti da je i u Pločama dio snage za akciju čekao odobrenje akcije s više razine, tako da se odustajanje ne može imputirati jednostrano. Mora se priznati da je bilo vrijeme izazova i teških odluka gdje je trebalo preuzeti odgovornost i rizik, ali isto tako poštivati određenu hijerarhiju, tako da i planer same akcije snosi dio odgovornosti za odustajanje od iste te noći jer nije pravodobno ishodio potrebne suglasnosti.

„Pod svaku cijenu“ – akcija kreće 14. rujna

Sljedeći dan, dakle 14. rujna 1991. godine, nazvao me Petar Šimac ponovno i rekao mi da danas idemo po istom planu i u isto vrijeme te da se zadaća mora izvršiti pod svaku cijenu.

Nakon neprespavane noći, s nezadovoljstvom među vojnicima koje je trebalo održati na okupu i motivirati da na istu zadaću idu ponovno, znajući da je akcija provaljena i da će biti puno zahtjevnije istu provesti u takvim okolnostima, s kudikamo većim rizikom, napravili smo pripremu isto kao prethodni dan te dodatno ojačali vod za napad na ratnu luku ručnim bacačima s pripadajućim kumulativnim minama, kao i tromblonskim minama.

Obje grupe krenule su prema Pločama oko 17:30 sati iz vojarne u Metkoviću. Ostale snage, izuzev straže, raspoređene su na brdu Predolac i prema Gabela Polju kako bi spriječile eventualnu intervenciju snaga JNA iz Čapljine, a jedna izvidnica upućena je na Vukov Klanac.

Zauzimanje skladišta „Male Bare“

Grupa za osvajanje skladišta „Male Bare“ upućena je na zadaću jednim kamionom i nju su činili pripadnici 1. voda, i to: Miodrag Zekušić – zapovjednik voda, Tadija Barišić, Kenedi Bezer, pok. Mario Brečić, Marinko Ćerlek, Ivica Dramac, Vlado Dugandžić, Jurica Jakić, Berislav Jelinić, Jurica Kešina, Ante Klobučić, Stanko Musulin, Kažimir Paponja, Mladen Paponja, Marijan Rastočić, Ante Romić, pok. Marko Sušak, Niko Talajić, Darko Tomašević, Trpimir Sušak, Dinko Volarević i Vinko Vučić.

U Rogotinu, gdje su se trebale okupiti sve snage za napad na Male Bare, u kamion se ukrcao i zapovjednik ove grupe Goran Kovačević.

Vod od dvadesetak pripadnika pričuvnog sastava ZNG-a nije se pojavio na ovoj lokaciji, kao ni oklopni transporter iz Opuzena. Pristigao je i interventni vod od 15 policajaca iz PS Metković. Ove snage će izvršiti napad na skladište i njegovo zauzimanje.

Skladišni kompleks u Malim Barama nalazio se na odvojku s JTC-a na izlasku iz Ploča prema Splitu, od kojeg je bio udaljen pedesetak metara, i sastojao se od 13 betonskih skladišta i stražarske kućice.

Objekt je bio ograđen bodljikavom žicom i čuvali su ga vojnici JRM-a s dva stražarska mjesta, osmatračnicom i jednim improviziranim bunkerom na uzvisini lijevo od ulaza, dok je prostor unutar objekta s desne strane puta bio miniran minama MRUD, koje nisu bile naoružane, što tada nismo znali.

Kamion s gardistima stao je nekoliko metara od ulaza, neposredno pred zaprekom od metalnog ježa opasanog bodljikavom žicom. Gardisti su iskočili iz kamiona i zauzeli borbene položaje prema ulazu u skladište. Tu je već bila skupina policajaca iz PS Metković, koja je već zauzela borbene položaje.

Goran Kovačević, zapovjednik grupe, preko megafona pozvao je vojnike JRM-a na predaju. Kako nije bilo reakcije, Kovačević je pozvao interventni vod policije da postupi po naređenju jer je on trebao ukloniti prepreku prema prethodnom planu. No nije uslijedila reakcija zapovjednika voda policije Joška Tadića.

Potom je Kovačević pozvao djelatni vod ZNG-a da postupi po naređenju. Najbliži ulaznim vratima skladišnog kompleksa bili su gardisti Ante Klobučić, Stanko Musulin, Marko Sušak i Niko Talajić, koji su izišli iz zaklona i uklonili jež.

Nakon uklanjanja zapreke Kovačević je zapovjedio vozaču kamiona da vozilom provali ulazna vrata. Vozač Berislav Jelinić vratio se unatrag kako bi uhvatio zalet, a potom je krenuo s vozilom prema ulaznim vratima s ciljem da ih probije.

U tom trenutku iz vojarne je, uzdignutih ruku, dotrčao podoficir JRM-a, kojeg su gardisti razoružali i otvorili vrata. Nakon kratkog vremena svi stražari, kao i dva podoficira koji su bili prilično susretljivi prilikom zauzimanja skladišta, unutar kompleksa su razoružani te se krenulo u pražnjenje skladišta, kao i izuzimanje PZO sredstava koja su trebala biti upućena na položaje.

Zarobljeno je 16 ročnih vojnika, koji su prevezeni u Metković, a potom na human način upućeni svojim kućama.

U isto vrijeme u ratnoj luci se zapucalo te se dio gardista i policajaca, ojačan protuoklopnim sredstvima iz osvojenih skladišta, uputio u ispomoć. Vod pričuvnog sastava ZNG-a Metković naknadno se pojavio, a potom je bio angažiran na pražnjenju skladišta.

Prvi sukob u ratnoj luci

Grupu za blokadu i zauzimanje ratne luke činili su pripadnici 2. voda, i to: Mate Dominiković, Željko Beš, pok. Boro Brečić, Ivo Čotić, Pero Čotić, pok. Renato Čović, pok. Željko Ćelić, Nikola Dugandžić, Goran Ereš, Natko Gnječ, Mario Jelinić, Miodrag Jurković, Mladen Kežić-Petrov, Mladen Kežić-Jurin, Nikša Krstičević, Damir Lasić, Perica Magzan, Roland Magzan, Franjo Mandić, Ivica Marušić, Miro Matić, pok. Mario Nikolić Kiš, Ante Pehar, Pero Tadić, Mišo Ujdur, pok. Ilija Volarević, pok. Denis Vučković, Ranko Vukojević i pok. Dragan Popara.

Također su grupu činili i diverzanti iz 4. brigade ZNG-a, i to: Branko Bogdan, Goran Mandić, Dražen Rajčić, Ivica Poljak, Ivo Romac, Ivan Pavić, Zvonko Kovačević, Dušan Grčić, Bogdan Predrag, pok. Ante Mandac i Davor Šabić.

Zapovjednik grupe bio je Miljenko Jelić. Grupa je bila ukrcana u dva kamiona TAM 4500, od kojih je prvi bio zaštićen čeličnim limovima. Grupa se kretala zajedno s prethodnom grupom, s tim da se odvojila u Baćini i krenula prema ratnoj luci.

Na prilazu ratnoj luci, čim su uočeni od strane pripadnika JRM-a, na kamione je otvorena paljba. Vozač prvog kamiona Ilija Volarević vozio je prema ulazu u vojarnu jer je zapovjednik grupe pokušao pozvati neprijateljske vojnike i oficire na predaju.

Po njima je otvorena paljba, a Ilija je ranjen u ruku. Pancirka koju je nosio spasila mu je život, a istu mu je dao pok. Ante Mandac (iz skupine diverzanata). Ilija će kasnije biti prevezen u Dom zdravlja u Metkoviću privatnim automobilom jednog mještanina kojeg je pronašao Niko Talajić.

Po zaustavljanju, gardisti su iskočili iz kamiona, koji je bio izložen rafalnoj paljbi, iz utvrđenja s kopna, a kasnije i iz topova 20 mm s brodova. Od pogibelji ih je spasila debela metalna oplata ugrađena u bokove tovarnog sanduka.

Nesretna okolnost je ta što su zbog brzine napuštanja kamiona pod paljbom u tom kamionu ostala protuoklopna sredstva pa se nije moglo značajno djelovati po brodovima u nastavku borbenih djelovanja, koji su nastojali isploviti iz luke.

Borbe s brodovima JRM-a

S obzirom na doček, ušlo se u sukob s brodovima i vojnicima raspoređenim u vojarni. Mario Jelinić ispalio je nekoliko tromblonskih mina prema brodovima, pri čemu su neki od njih pogođeni.

Snage pristigle iz osvojenog skladišta „Male Bare“ odmah su stupile u borbu s posadama brodova koristeći protuoklopna sredstva iz zauzetih skladišta, gdje se posebno istaknuo Nikola Dugandžić i jedan ročni vojnik koji je bio zarobljen u osvajanju skladišnog kompleksa.

U jednom trenutku nastalo je zatišje kada je Miljenko Jelić zahtijevao predaju brodova. No nakon nekog vremena nastavljeno je djelovanje s brodova i utvrđenja iz vojarne, pri čemu su ranjena dvojica gardista, Ivica Marušić i Ivo Čotić.

Tijekom borbenih djelovanja, na drugome kraju vojarne zarobljena je grupa pripadnika JRM-a koji su se nalazili na položaju između kuća i žičane ograde.

Mladen Kežić-Pane primijetio je kretanje s druge strane žice. Nakon upozorenja neprijateljskim vojnicima da stanu, s druge strane čuo se glas: „Ne pucajte!“ S Mladenom su u blizini bili Natko Gnječ i Roland Magzan. Pozvali su vojnike da priđu bliže ogradi i da predaju naoružanje. Vojnici su prišli žici, predali puške i prešli preko iste.

Bilo je te noći još niz događaja i svjedočenja o iskazanoj hrabrosti pojedinaca i skupina u prvom vatrenom krštenju ove ratne postrojbe.

Zračni napadi i pogibija Ante Vrdoljaka

Već je pala noć, skladišta u „Malim Barama“ polako su se praznila, a izuzeto naoružanje odmah je dislocirano na planirane lokacije.

Tijekom noći, oko 23:00 sata, pristigli su zrakoplovi JNA s mostarskog aerodroma, koji su najprije osvjetljavali teren, a zatim u nekoliko navrata i raketirali magistralu s kamionima koji su čekali na utovar, kao i sama skladišta, pri čemu je teško ranjen, a poslije i preminuo Ante Vrdoljak, vozač jednog od kamiona.

Zrakoplovi JNA pogodili su i skladište br. 4, u kojem su se čuvala minsko-eksplozivna sredstva, tako da je skladište od eksplozija u cijelosti uništeno.

U luci su se stišale borbe jer su u Neretvanski kanal uplovili brodovi JRM-a, i to raketne topovnjače, raketni čamci i torpedni čamci, čime se stvorila mogućnost odmazde po gradu Pločama.

Prema svitanju prestala su borbena djelovanja, a snage u akciji vratile su se u svoja sjedišta prema prosudbi njihovih zapovjednika jer se sustav zapovijedanja u neko doba akcije raspao.

Povlačenje snaga i završetak borbenih djelovanja

Od ostalih grupa, grupa za blokadu vojarne uspješno je vezala snage u vojarni uz povremenu razmjenu vatre iz pješačkog naoružanja, bez izgleda za predaju.

Grupa plovila uspješno je zategnula sajlu, koja je naknadno uklonjena od strane pripadnika JRM-a. U sukobu s brodovima JRM-a, od izravne paljbe s njihovih brodova znatno je oštećen remorker Trudbenik, kao i trajekt Pelješčanka, pri čemu je bilo ranjenih gardista.

Grupa PZO-a izvlačila je naoružanje iz skladišta dok je to bilo izvedivo, a zbog djelovanja zrakoplovstva JNA izvlačenje je u neko doba prekinuto.

Zapovjedništvo akcije u samoj akciji nije polučilo nekakve rezultate niti je bilo u funkciji snaga u provedbi akcije. Jedan od brojnih problema koje zapovjedništvo nije riješilo bio je sanitetsko zbrinjavanje ranjenika. Naime, sanitetske ekipe bile su pripremljene, ali nisu mogle adekvatno odgovoriti kada su ranjenici bili u pitanju jer nitko nije znao gdje su točno stacionirane.

Petar Šimac, zapovjednik akcije, u neko se doba akcije izgubio i prekinuo radio vezu sa snagama u akciji, a Erak i Bezer, kad je počeo napad na ratnu luku, nisu znali što se dešava jer su bili uvjereni da se ratna luka neće napadati.

Nakon toga jedan je otišao tražiti Šimca kako bi se napad obustavio, a drugi se vratio u Metković.

Veći propust napravio je Šimac koji nije napravio adekvatno zapovjedništvo koje bi bilo spremno odgovoriti na određene izazove i biti u kontinuitetu zapovijedanja u ovoj kompleksnoj i složenoj akciji, bez obzira na okolnosti u kojima je ista pripremana i provedena.

Sve grupe, shodno odlukama svojih zapovjednika, koji su ostali bez uputa s razine zapovjedništva akcije, povukle su se prema svojim bazama u vremenu od 02:00 do 04:00 sati 15. rujna 1991. godine, čime je borbeni dio osvajanja objekata u garnizonu Ploče završen.

Velike količine zaplijenjenog naoružanja

U narednim danima u pregovorima je riješeno da se neprijateljske snage, ljudstvo kao i njihove obitelji, povuku prema želji, a minolovci sa sidrišta povukli su se prema Boki Kotorskoj, dok je sva ostala tehnika i naoružanje ostalo hrvatskoj vojsci.

Tako su se hrvatske snage dokopale velike količine naoružanja, ubojnih sredstava, opreme, vozila i druge tehnike, kao i infrastrukture.

Zarobljeno je, između ostalog: 4374 automatske puške, 60 ručnih bacača, 8 MB 60 mm, 10 MB 82 mm, 10 topova 20/1 mm, 100 puškomitraljeza 7,9 mm, znatan broj raznih mina, bombi i tromblona, više od 2 milijuna metaka te znatna količina streljiva 20, 40, 57 i 76 mm.

Valja napomenuti da je u tehničkoj radionici, koja je osvojena bez borbe, zarobljeno 24 PZO topa 40 mm te 18 PZO topova 20/3 mm, kao i značajan broj vozila.

Zarobljena je i znatna količina protubrodskih mina u skladištu „Tatinje“. Svo to naoružanje poslužilo je za obranu Dalmacije i šire.

Akcija je ostvarila svoj vojni cilj

U akciji „Zelena tabla – Male Bare“ bilo je manjkavosti u planiranju, pripremi i provedbi, ista je planiranog dana odgođena, zapovjedništvo akcije loše je strukturirano i zakazalo, raspodjela i distribucija naoružanja u velikoj mjeri išla je mimo plana, a dio naoružanja završio je bez traga u transportu.

Dio naoružanja odnosili su mještani i kojekakvi sumnjivci iz nečuvanih skladišta nakon završetka akcije.

Unatoč navedenim činjenicama, ista je u konačnici polučila dobre rezultate i samo s jednim poginulim sudionikom. Akcija se pokazala apsolutno opravdanom, a njezino izvođenje omogućilo je naoružavanje neretvanskih postrojbi, kao i postrojbi u velikom dijelu Dalmacije.

Istovremeno, iz Ploča je uklonjen garnizon koji bi bio velika prijetnja u narednim operacijama koje je JNA planirala prema Dalmaciji i Republici Hrvatskoj.

Obljetnice koje i danas izazivaju prijepore

Gledajući s vojnog značaja, akcija je polučila apsolutno važne i vrijedne rezultate, no odmah po izvođenju postala je predmet prijepora među braniteljima – sudionicima akcije i to traje sve do danas.

Ovo je posebno izraženo uoči obljetnica akcije. Većina sudionika akcije velikim dijelom je u pravu jer je omalovažena zasluga onih najzaslužnijih u samoj akciji, bez čije žrtve akcija ne bi mogla polučiti rezultate.

Prigodom obilježavanja obljetnica uvijek su u prvom planu jedne te iste osobe koje i nisu osobito doprinijele uspjehu akcije.

Sudionici akcije, obični vojnici i njihovi terenski zapovjednici, do sada su imali dva puta priliku da im se na simboličan način ukaže zahvala za njihov doprinos u akciji, i to na dvadeset petu i tridesetu obljetnicu akcije, kada im je pojedinačno poslana pozivnica za obilježavanje iste.

To su ljudi koji nemaju osobite zahtjeve, ne traže činove, odličja, zahvalnice niti poseban status.

Poginuli i preminuli pripadnici A satnije

Ove godine obilježava se 35. obljetnica. Iz A satnije ZNG-a Metković, kao sudionici akcije, do sada su preminuli: Dragan Popara, Denis Vučković, Ilija Volarević, Marko Sušak, Željko Ćelić i Mario Brečić, dok su tijekom rata poginuli: Boro Brečić, Renato Čović i Mario Nikolić Kiš.

Ovaj popis govori u prilog činjenici da nas je sve manje i da smo već dobro narušenog zdravlja, tako da bi se sudionici akcije, za čiji su uspjeh oni najzaslužniji, trebali ponaosob pozivati barem na okrugle obljetnice jer nisu svi članovi udruga.

Stvar je jednostavnija ako se zna da postoji popis sudionika i baza podataka, tako da tehnički organizatoru to ne bi predstavljalo problem.

Uloga A satnije ZNG-a Metković

Za napomenuti je još jednom da su u ovoj akciji najteži i najzahtjevniji zadaci dodijeljeni A satniji ZNG-a Metković kao profesionalnoj vojnoj postrojbi – sastavnici 4. brigade ZNG-a.

Isto tako, u noći akcije u cijelosti je izvršena samo zadaća zauzimanja skladišta „Male Bare“, gdje je satnija odigrala presudnu ulogu.

U ratnoj luci pripadnici satnije sudjeluju u izravnom sukobu s posadama brodova i vojnicima JRM-a utvrđenim u samoj vojarni. Ostatak satnije angažiran je na padinama brda Predolac i u „jendecima“ Gabela Polja.

Primjedbe na dosadašnje prikaze akcije

No, unatoč navedenom, pojedinci su nastojali marginalizirati ove činjenice, umanjiti doprinos satnije u akciji, a dijelom određene zasluge i učinke u akciji pripisati sebi i svojim postrojbama.

Ovo je najviše vidljivo u knjigama u kojima se dotaknula i akcija „Zelena tabla – Male Bare“. U istima ima niz neistina, podmetanja, netočnih informacija i u konačnici laži.

Neću pojedinačno navoditi pojedine činjenice u prilog ovoj tvrdnji, nego ću samo nabrojati autore i knjige koje će u zabludu dovesti čitatelje ovih knjiga ako ne poznaju činjenice.

Knjige: Petar Šimac – „Svjedočanstva o Domovinskom ratu u Dalmaciji 1991.“, Jakša Raguž – „Hrvatsko Poneretvlje u Domovinskom ratu“ i knjiga Petar Bezer – „Braneći riječni grad“.

„Zelena tabla – Male Bare“ – 35 godina poslije

Nadam se da će ovaj članak malo rasvijetliti događaje iz vremena prije 35 godina, pa i onima koji pišu „novu istinu“ o akciji „Zelena tabla – Male Bare“, a mi ćemo 35. obljetnicu obilježiti skromno i dostojanstveno.