Milan Kapović, nekadašnji ravnatelj Ustanove za kulturu i sport Metković uputio je otvoreno pismo odgovornima za budućnost našega grada koje prenosimo u cijelosti:
Postoje mjesta koja s vremenom prerastu svoju prvotnu namjenu. Ne pripadaju samo prostoru u kojemu se nalaze nego i zajednici u čijem su životu ostavila trag. Za brojne generacije Metkovaca jedno od takvih mjesta bilo je Kino Pobjeda.
Zlatno razdoblje metkovskoga kina, osobito šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, zasigurno je najživlje u sjećanjima starijih sugrađana. Bilo je to mjesto prvih filmskih doživljaja, susreta, druženja i mladenačkih izlazaka. Posebno mjesto u razumijevanju njegove povijesti imaju razgovori koje sam vodio s pok. Markom Carevićem, jednim od ljudi koji su ispisivali prve stranice povijesti kina. On i pok. Nikica Mozetić pokazivali su da se i u manjoj sredini mogu postavljati visoki standardi, unatoč skromnijim mogućnostima.
Grad se ne pamti samo po događajima nego i po mjestima na kojima su se oni zbivali. Zato ne smatram da je dotrajalu zgradu staroga kina trebalo sačuvati pod svaku cijenu. Njezina zapuštenost bila je očita. Ni samo rušenje ne smatram najvećim problemom. Ono što držim propuštenom mogućnošću jest činjenica da se na istome mjestu mogla izgraditi nova, suvremeno opremljena kinodvorana s približno 170 sjedećih mjesta, prilagođena današnjim standardima udobnosti i rasporeda sjedala, umjesto nekadašnjih 378. Time bi se nastavila desetljećima duga tradicija toga prostora. Vrijednost javnoga ulaganja, naime, ne mjeri se isključivo početnom cijenom nego i dugoročnom dobrobiti za zajednicu.
Osnivanje srednje glazbene škole u Metkoviću smatram vrijednim pothvatom i važnim iskorakom u obrazovnoj ponudi grada. Glazbena tradicija, nadarena djeca i mladi zaslužuju mogućnost nastavka glazbenoga obrazovanja u vlastitoj sredini. Jednako je važno da buduća škola osigura visoke stručne, umjetničke i pedagoške standarde te okuplja nastavnike odgovarajućih kompetencija. Međutim, podržavati izgradnju srednje glazbene škole ne znači nužno podržavati i lokaciju odabranu za njezinu izgradnju.
Zašto je ostvarenje jedne važne obrazovne potrebe moralo značiti odricanje od jedne od najprepoznatljivijih lokacija gradskoga društvenog života? Zar se nije moglo pronaći drugo, funkcionalno prikladnije mjesto za školu, a na prostoru nekadašnjega Kina Pobjeda ponovno izgraditi suvremenu kinodvoranu s dodatnim sadržajima?
Pri odabiru lokacije trebalo je voditi računa o prostornim, prometnim i organizacijskim potrebama obrazovne ustanove. Glazbena škola ima posebnu dinamiku svakodnevnoga rada: individualna i skupna nastava odvijaju se u različitim terminima, uz česte dolaske i odlaske učenika. Ne treba zanemariti ni sasvim praktične okolnosti, poput dolaska djeteta s violončelom ili drugim većim i osjetljivim instrumentom, osobito za kišnih dana, kada mogućnost sigurnoga zaustavljanja vozila i nesmetanoga pristupa školi postaje posebno važna. Takve je posebnosti trebalo pažljivo razmotriti pri izboru lokacije u ionako prometno opterećenom gradskom središtu.
Ponovno otvaranje kina 2015. godine u kazališnoj dvorani Gradskoga kulturnog središta bilo je vrijedno i razumljivo rješenje u tadašnjim financijskim okolnostima. No ono što je tada predstavljalo praktičan način povratka filmskih projekcija nije moralo postati trajno rješenje. Kazalište i kino različite su djelatnosti, svaka sa svojim programskim, prostornim i tehničkim posebnostima. Zasebna kinodvorana omogućila bi samostalno oblikovanje filmskoga repertoara, dok bi kazališni prostor dobio više termina za predstave, pripreme i probe lokalnih kazališnih i drugih scenskih skupina.
Mogućnosti nekadašnjega kina nisu se morale iscrpljivati samo u filmskim projekcijama. Uz odgovarajuće arhitektonsko i funkcionalno rješenje, nova je građevina mogla postati višenamjensko središte za tribine, predavanja, radionice, predstavljanja knjiga, manje koncerte i programe udruga civilnoga društva. Takav prostor ne bi bio konkurencija postojećim ustanovama, nego dragocjena dopuna njihovim programima, osobito zato što se znatan dio javnih događanja danas oslanja na prostore Gradskoga kulturnog središta.
Kultura jednoga grada ne počiva samo na velikim manifestacijama. Ona živi i od svakodnevnoga stvaralaštva građana, od inicijativa koje često započinju skromno, ali s vremenom postaju vrijedan dio identiteta zajednice. Zato planiranje projekata koji dugoročno određuju obrazovni i društveni život grada zahtijeva mnogo šire promišljanje od uobičajenih komunalnih zahvata.
Među fotografijama nastalima tijekom rušenja nekadašnjega kina osobito je indikativan prizor dvaju starih kinoprojektora Iskra NP-21, zatečenih na terasi srušene zgrade. Barem jedan od njih trebalo bi sačuvati kao skromno svjedočanstvo metkovske kinoprikazivačke povijesti. Simbolička snaga te fotografije, međutim, nije samo u projektorima nego i u prostoru kojemu su pripadali, a čija se budućnost mogla osmisliti drukčije.
Zgrada je već srušena, a projekt nove glazbene škole ušao je u fazu u kojoj su mnoge odluke donesene. I kada je za promjenu neke odluke prekasno, nije suvišno o njoj progovoriti, osobito ako njezine posljedice nadilaze trenutak u kojemu je donesena. Pitanje je jesmo li pri odlučivanju o novoj namjeni te lokacije dovoljno promišljali o cjelini obrazovnih, umjetničkih i društvenih potreba grada.
Je li rušenje dotrajale zgrade moralo biti i posljednji valcer Kina Pobjeda na toj adresi?
Metković je mogao imati i srednju glazbenu školu i zaseban kinoprostor. Jedno nije moralo isključivati drugo.
Prigodne fraze i eufemizmi kojima se u javnosti predstavljaju ovakvi projekti ne mogu zamijeniti ozbiljno promišljanje njihovih dugoročnih posljedica. Stvarna vrijednost takvih odluka ne očituje se u načinu na koji su predstavljene, nego u onome što grad njima dobiva, ali i onome čega se odriče. Razvoj grada ne mjeri se samo onime što smo novo izgradili, nego i onime što smo znali prepoznati, sačuvati i ostaviti budućim generacijama.
Srednja glazbena škola zaslužuje primjereno mjesto za svoju budućnost. Kino Pobjeda svoje je mjesto već imalo.











