Topovi s Navaronea klasični je britansko-američki ratni spektakl iz 1961. godine u režiji Johna Lee Thompsona sa Gregoryjem Peckom i Anthonyjem Quinnom u glavnim ulogama, (filmolozi kažu) uz Rt straha najbolje redateljevo djelo. Film je imao izvrstan komercijalan odjek (prikazivao se podjednako uspješno nešto kasnije i u metkovskom kinu) te zaradio čak sedam nominacija za prestižnog Oscara osvojivši tek jednoga za (pazite ovo) specijalne efekte. Traje dva sata i trideset šest minuta, a toliko je otprilike trebalo da se sruši staro metkovsko kino POBJEDA (uz možebitni pivski predah).
Koje ironije radi, pronalazeći usporedbu i poveznicu s dotičnim filmom na osnovu prikaza dvaju projektora koji asocijativno paradiraju nazivu filma uz naslovnu crno-bijelu fotografiju, našem sugrađaninu Ivici Puljanu pohvale na originalnoj dosjetki statusa, tj. nazivu objavljenom na Facebooku, pa da ne odemo odveć u grublju ironiju, smatrao sam se kompetentnim i dostatnim da s empatijom pišem o našem starom kinu koje je tako postalo dio aktualne društvene kronike, a kojeg je proteklih dana nažalost prigrlio aorist.
Više od stoljeća kino-prikazivanja u Metkoviću
Kultura prikazivanja filmova u Metkoviću seže u gotovo same početke kinematografije ovog dijela Europe. Prve podatke o kino projekcijama s kojima raspolažemo donosi nam Jakov Jelaš u svojim skrupuloznim kronikama, vrijednim zabilješkama o prvom otvorenju kina kojeg je u kući Ivana Nikolca pa neko vrijeme u gostioni Antuke Rakića držao urar Ivan Spajić te kasnije u vlastitoj sve do konca Austrijskog rata. Spajić je dakle bio vlasnik Pathé Kinematographa u Metkoviću, a kako stoji u prilogu povijesnog istraživanja Kinematografija u Dalmaciji 1912. godine, studiji Vjekoslava Majcena u časopisu Filmska kultura. Naime, Spajić se spominje da među osmoricom vlasnika kinematografa u Dalmaciji sudjeluje na jednom sastanku rezolucije kinovlasnika u Šibeniku 17. ožujka 1912. godine, i to je do sada najraniji spomen nekog kino prikazivača u Metkoviću, a time i dolini Neretve.

1924. godine braća Jerko i Ivica Jerić otvaraju kino u svojoj kući sve do 1926. g.
Mijenjajući stalne adrese, jedno vrijeme i blago počivajući u embargu građanske degradacije, 1932. Mirko Nikolac otvara novo kino u sklopu hotela Austria pa sve do 1941. godine.
Nakon rata kino otvara Veletrgovačko poduzeće Razvitak. Koncem 1954. poslijeratni gradski kinematograf djeluje u okviru KUD-a Mile Gabrić Metković, a za poslovođu se određuje Mile Carević (od 1948.) u kući Damića, zgradi nekadašnjeg hotela Austria.
Novi kino projektor 35 mm NP-21 (proizvodi se od 1955./56.) nabavlja poduzeće Razvitak s ostatkom pripadajuće opreme pa kino prelazi na široki VistaVision (tzv. Paramount) format. Od do danas sačuvane dokumentacije nije poznato kada kino prelazi u prostor novoizgrađene zgrade, ali pretpostavka bilježi konac 1958. Jelaš u svojim zabilješkama navodi sljedeće: Dana 29. 11. 1958. dogotovljeno je i otvoreno novo kino u drugoj ulici ispred duhanske stanice (Omladinska ulica). Kino je moderno uređeno sa 378 mjesta, aparat je nabavljen iz tvornice „Iskra“ Kranj, Slovenija. Može davati Ćinemaskop filmove. Kuću je napravila Stambena zajednica.
Zlatno doba kina Pobjeda i nezaboravni kinooperater Nikica Mozetić
Koncem svojeg mandata Carević naručuje dodatni kinoprojektor koji se instalira u mandatu novog direktora Draga Nikolca u veljači 1961. kada se sva aparatura isprobava pred komisijom uz prisustvo Draga Nikolca, Viktora Križnera, Andreja Božnara i kao kinooperatera Nikice Mozetića. Mozetić stupa na mjesto vršitelja dužnosti, a od studenog 1966. kao novi direktor poduzeća. Tada kino Pobjeda započinje svoje najproduktivnije razdoblje. S mnogim kinima u Hrvatskoj i metkovsko je kino moglo parirati po novim filmskim naslovima ili praksi učestalih matineja puneći kino blagajne baš zbog dobrog kontakta s operaterima i distributerima jer je Mozetić imao onaj posebno upraksiran renome.
Od zlatnog doba do gašenja kina
Stabilno poslovanje kino Pobjeda projicira sve do sredine 1990-ih kada se javlja nova stagnacijska patologija, a centraliziraju operateri u glavnom gradu države s raspodjelom kojim će se većim gradovima prvo poslati role kao uostalom i neka nova politika nakon turbulencija Domovinskog rata u okviru „namještenog“ prikazivanja. Moramo uzeti u obzir i kumovanje novog medija koje pruža komfor i udobnost u okviru vlastitog doma i sve većeg odjeka, pa kada morate skoknuti i na toalet bez problema pritisnite tipku pauza. Video distribucija (koju je s milenija utišao Internet) ulijenila je dakle globalni kolektivitet vlastite seanse „kućnog kina“ pa kultura odlaska u ono pravo postupno uništava dvorane diljem manjih mjesta pa čak i neka u većim gradovima koja se u pretvorbi i privatizaciji nisu prilagodila. S 2000-im gubitak poslovanja kina Pobjeda postaje neminovnost pa u konačnici Trgovački sud u Dubrovniku 10. svibnja 2006. godine službeno briše poduzeće za prikazivanje filmova Kino Pobjeda iz registra društvenih poduzeća. Ostalo je povijest, zapravo „pakleni šund“.

Je li se kino Pobjeda moglo spasiti?
Je li se mogla izvršiti konzistentna evaluacija opstojnosti metkovskog kina Pobjeda kako se ne bi dogodio filmski scenarij nedavnog kulturocida; adekvatna adaptacija; preinaka krovišta koje je prokišnjavalo i dovelo do stanovitog akta kao i devijacija dodatne problematike derutnog zdanja? Naravno da je. Najjednostavnije je biti indiferentan u današnje vrijeme i Pilatovski prati ruke jer se to nas globalno ne tiče, zapravo sve ono što nam ne izlazi iz vlastitog dvorišta nije naša primarna stvar.
Ravnodušnost kao dugotrajan problem sekularnog društva cjelokupan je modus operandi, a zapravo pitanje koje se tiče svakog osviještenog, etičnog i moralnog građanina Metkovića. Lakše se osloniti na komfor i dokoličarenje gradskom (nazovi) špicom nego biti aktivist, poticati, apelirati ili, ne daj Bože, biti anarhist spram društvenih normi i kanona kako bi ponekad smjelim odstupanjem ukazali na globalno dobro i time očuvali identitet urbane jezgre starog, prepoznatljivog simbola Metkovića jer se na pitanje kina nitko nije trebao osloniti ravnodušno.
Kino se dakle definitivno moglo spasiti iz raznih sredstava gradskog ili županijskog proračuna, primjerice sredstvima iz ministarstva ili pak onima iz Europskih fondova. Je li u to vrijeme birokracija bila opterećena dopisima, elaboratima, proračunima, natječajima? Možda im je šalica kave bila najteža za podići?
Kino nije bilo samo mjesto za gledanje filmova
Ne tražim krivce ovog epskog posrnuća niti mi je nakana ispisivati pamflete u vrijeme kada se mnogi zadovoljavaju pojavom gledanja filmova na formatu 8 x 16 jer vlada neka nova suvremeno-globalistička atmosfera kojoj se pokušavam prilagoditi. Samo se kurtoazno propitujem tražeći svoje mjesto pod suncem smatrajući se old school hedonistom koji sedmu umjetnost mora doživjeti na širokom ekranu.
Pripadnik sam one skupine ljudi koja voli kreativnu zabavu, društvenu koheziju ali i kritiku umjetničkog djela jer svaka umjetnost ne stvara eksponat. Film kao umjetnost pokretnih sličica, bez obzira što se promijenio način prikazivanja pa celuloid time i otišao u povijest, traži prvenstveno ona stara pitoma art kina koja su se očito izgubila u pomoditetu masovnog naleta komercijalnog mainstreama od 90-ih kakve poznajemo u današnjim multipleksima koji zaudaraju na pregorene kokice.
Nikica, Muto i miris staroga kina – uspomene koje ne blijede
Metkovsko kino posjedovalo je tu domaću atmosferu ili kako bi znali reći dušu lokalnog kino prikazivača. Još kada sam na bivšem Radio Metkoviću tijekom ljeta 1992. godine započinjao voditi filmsku emisiju iz entuzijazma i mladenačkog zanosa (ponekad između zračnih i općih opasnosti pa bi j**** sve po spisku i onima iz Centra za obavješćivanje i onima što su gađali) rado bih navraćao u jutarnjim satima do kina Pobjeda kod pok. Nikice Mozetića po tjedni ili mjesečni kino repertoar. Dobri Nikica nije se libio da me zadrži u zanimljivoj konverzaciji, da potakne, da me uputi u svijet distribucije, da educira… Najmanja stvar koju bi u tom trenutku napravio bilo bi kucanje u pregradni zid iz ureda kako bi iz druge prostorije konobarica po već ustaljenoj inerciji donijela dva espressa. Ponekad, kad bi se morale prebrojavati ulaznice ili ne progledavati kroz prste u tolikoj mjeri, Nikica bi zapovjedio da u kino gratis mogu ulaziti samo Muto i Margeta s Radija. Ma kojeg li para excellence!? Ta mi je usporedba tada zvučala ugodna uhu pa i onda kada bi izazvala podsmijeh kolega. Upravo je taj legendarni Ante Ivanović poznatiji kao Muto utjelovljivao duh starog kina, pa kad bi se glasno nasmijao ili na svoju kontru besjedom nešto dobacio svi bi istom mjerom grohotom za njim ili bi se sutradan prepričavale anegdote. Nerijetko, kada bi se prikazivao neki nekomercijalni art film koji danas nosi već kultni status, dogodila bi se potražnja za desetim ili petnaestim gledateljem, slučajnim prolaznikom koji nije imao kamo s konkretnim ciljem te večeri pa bi ga se dovuklo s ulice samo da se odigra ta sudbonosna projekcija ili barem pokriju troškovi struje na što bi blagajnik, dokono bijesan, navukao zastor blagajne i otišao.
Ono što je dodatno ispunjavalo ugodan ambijent interijera kina i svima se nama urezalo u kolektivno pamćenje bio je tzv. miris kina; osvježavanje prostora prije projekcije (prošlo bi se po redovima običnom pumpicom kao oprašivačem) aerosol Asepsol sprejem za dezinfekciju. I na te male suptilne detalje Mozetić je vodio računa.
Vjerojatno ne postoji osoba u Metkoviću i dolini Neretve koja nije emotivno i nostalgično vezana uz metkovsko kino?! Kino koje je bilo mjesto izlaska, socijalizacije društva, edukacije, tribina, koncerata, a o stjecanjima prvih ljubavi da ne govorimo. Sjeća li se još netko ljubljenja u zadnjem redu?
Privremeno rješenje koje je postalo trajna stvarnost
Improvizacija koja je nastupila u gradu pod Predolcem 2015. godine samo je bila težnja da se zatomi problematika postojećeg stanja i gorućeg pitanja, ali i prigrli prefiks krajnje tvorbe jer ne možemo zamisliti status nekog grada bez kino dvorane. Kazalište u sklopu Doma kulture nikad neće zadovoljavati amfiteatar svijeta filma jer je namjenski rađeno za daske koje život znače. Zvuk koji se pokušao nametnuti novom digitalijom samo je kreštavi promašaj surround rješenja. Uostalom, ne možete preinačiti neakustičnu prostoriju da biste zadovoljili epitete ili aspiracije neafirmirane težnje. Kino Pobjeda koje sada djeluje unutar kazališne dvorane trebalo je zadržati staru adresu i preseliti nakon restauracije tog metkovskog artefakta kojeg smo voljeli. Dakako, moguće je razumjeti tadašnje vizije i projekte vodstva grada jer se trebalo odazvati na natječaje kako bi se i improvizirano kino ukrcalo u kolotečinu nove digitalizacije projektora koje je doniralo Ministarstvo kulture i Hrvatski audiovizualni centar u projektu digitalizacije nezavisnih kinoprikazivača kada nova gradska vlast započinje s procesom revitalizacije gradskog kina, što nas sve dovodi u izazov odabira tehničkog rješenja kao i veliku izgubljenost kulture općeg posjećivanja kina.
Rezimirajući svu ovu problematiku kako bi donekle grad posjedovao kino kao vid društvene zabave i neophodne kohezije, pozitivna stvar vidljiva je u tome da se nešto ipak vrti, da se pokreće, pa na koncu konca i Galileo je imao problema da egzaktno dokaže tvrdnju.
Što ostaje nakon rušenja kina Pobjeda?
A da bismo ublažili činjenicu kako na prostoru (trenutno jedino vidljivih) temelja staroga kina neće niknuti neka nova stambeno-poslovna zgrada u ionako izbetoniranom središtu grada, donekle veseli spoznaja da će možda ipak netko s kata nove Srednje glazbene škole u Metkoviću ponekad energično i nostalgično, bez grča ili knedle u grlu, a sjećajući se priče svojih starijih i bez obzira što nije doživjelo cijelu povijesnu trakavicu nedavnog suzbijanja CAT-ovom kobrom, srčano zapjevati iz sveg glasa onu svevremensku Gene Kellyjevu filmsku rapsodiju „Singing in the Rain“, a Topovi s Navaronea zatutnjati u bubnjevima, gongovima ili koncertnim činelama.












