Knjiga O rodu jezikom i pokoja fraška sastavljena je od dvjestotinjak štiva objavljenih u kulturnome tjedniku Hrvatsko slovo od 1. travnja 2011. do 24. srpnja 2015. te razvrstanih u četiri cjeline.
Prvu cjelinu, koja nosi naslov O rodu jezikom i pokoja fraška i po kojoj je i knjiga nazvana, čine štiva koja su se počela objavljivati u travnju 2012., isprva u obliku povremenoga priloga naslovljenoga Jezik naš hrvatski koji je u rujnu iste godine postao stalnom kolumnom. U toj se cjelini obrađuju različiti aktualne jezične teme. Jedna je od njih pitanje samobitnosti hrvatskoga jezika ponajprije u odnosu prema susjednim južnoslavenskim jezicima. Na temelju različitih jezikoslovnih kriterija nastojao sam odgovoriti na pitanje po čemu je hrvatski zaseban jezik uz potpitanje, koje se samo nameće, zašto se to pitanje uopće postavlja u samostalnoj hrvatskoj državi. Dio je pak članaka okrenut jezičnoj prošlosti te se u njima nastoji rekonstruirati hrvatski povijesni prostor. Ujedno se nastoji uputiti čitatelje na neke razmjerno slabo poznate jezične podatke koji pokazuju da su sličnosti čak i među govornicima različitih hrvatskih narječja znatno veće nego što se na prvi pogled čini. Velik je dio štiva posvećen službenoj i neslužbenoj javnoj raspravi o Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Nastojao sam rasvijetliti događaje iz suvremene hrvatske jezične povijesti jer su se mnogi sudionici navedene rasprave razbacivali pojmovima poput Bečkoga i Novosadskoga dogovora ne uputivši javnost u njihove potpisnike, političku pozadinu i sadržaj. Upravo se taj dio članaka pokazao najspornijim te sam zbog vjerojatnoga pritiska na uredništvo Hrvatskoga slova i onoga kojega sam osobno ćutio prekinuo desetogodišnju (što povremenu, što stalnu) suradnju s tim časopisom. U člancima sam se pak u kojima se jezikoslovna problematika postavlja u širi društveni kontekst bavio stranim posezanjima za hrvatskom književnošću i jezikom (posezanja za hrvatskom dubrovačkom književnošću, određivanje pripadnosti pojedinih pisaca koji pripadaju različitim književnostima poput Mirka Kovača), a dotaknuo sam se i školstva (državna matura). Kako bih složenu jezikoslovnu problematiku približio prosječnomu čitatelju, nastojao sam prožimati publicistički, znanstveni i književnoumjetnički funkcionalni stil, čime sam čitatelja nastojao zainteresirati za temu te mu zadržati pozornost, a katkad ga i posve iznenaditi. U tu su svrhu uvodni tekstovi počesto bili književni te se uglavnom mogu podijeliti na one koje se mogu svrstati u brački ciklus te na tzv. roman vrtijeljku, svojevrsni roman u nastavcima.
Druga cjelina nosi naslov Što me hrđa svjetovaše. U njoj se obrađuju neki opći jezični problemi (primjerice, pisanje službenih i neslužbenih imena država, odnos standardnojezičnih i nestandardnojezičnih likova etnika i ktetika, odnos prema tuđicama i posuđenicama i sl.), terminološka problematika (željezničko i košarkaško nazivlje) te neka aktualna jezična pitanja (odnos naziva futsal i mali nogomet).
Na antroponomastičke se teme odnosi cjelina Nomina odiosa sunt. Pri njihovoj sam obradbi nastojao razbiti neka uvriježena mnijenja. Poseban je naglasak stavljen na odnos između osobnih imena latinskoga i grčkoga postanja koja se neutemeljeno povezuju isključivo s katoličanstvom ili pravoslavljem.
Četvrta cjelina nosi naslov Budnice i davorije te obrađuje „preporodne” teme poput neutemeljenih predaja o podrijetlu hrvatskoga znanstvenika Ruđera Boškovića te se u njoj hrvatsku javnost upućuje na djelovanje jedinoga hrvatskog pravopisca u iseljeništvu Petra Tutavca Bilića. Također se nastoje orisati granice neretvanskoga kulturnog prostora i smjestiti ga unutar hrvatskoga narodnog bića.
Na koncu bih zahvalio svima koji su pridonijeli objavljivanju ove knjige: uredništvu Hrvatskoga slova na čelu s glavnim urednikom Stjepanom Šešeljem koji mi je otvorio medijski prostor, neimenovanim kolegama koji su čitali štiva prije njihove objave i tako ih učinili boljima, urednici knjige Lani Hudeček te ocjenjivačima Kristianu Lewisu i Milici Mihaljević, grafičkim oblikovatelju Davoru Milašinčiću, izdavaču te na koncu članovima Boćarskoga kluba „Neretva” i uredniku mrežnih stranica kluba Anti Čarapini koji su me „usvojili” u trenutku kad sam se našao izvan medijskih tijekova. Hvala, na koncu, i svim čitateljima bez kojih je svako stvaralaštvo besmisleno i koji su me pohvalama i pokudama poticali na iscrpnija istraživanja i razmišljanja.
