Rukopis Domagoja Vidovića O rodu jezikom i pokoja fraška obasiže 417 stranica i podijeljen je u tematske cjeline O rodu jezikom (tj. lingvistika), Što me hrđa svjetovaše (tj. jezični savjeti), Nomina sunt odiosa (tj. onomastika), Budnice i davorije (tj. domoljubne ili domotužne teme). Sastoji se od niza kolumna i članaka objavljenih u kulturnome časopisu Hrvatsko slovo od studenoga 2011. do danas. Iako je rubrika u kojoj su se oni nalazili jezična, u tekstovima osim jezika, ima i koječega drugoga. Govoreći o hrvatskome jeziku autor se vraća u prošlost te govori o pitanjima bitnim za samobitnost hrvatskoga jezika, o hrvatskim narječjima i standardnome jeziku, o novosadskome pravopisu, refleksu je ili e iza pokrivenoga r u predvukovskim pravopisima, ali govori i o suvremenim jezičnim prijeporima, npr. problemima na državnoj maturi, bošnjačkome i crnogorskome standardnom jeziku, o Bunjevcima i Šokcima i njihovu „jeziku”. Posebno se u kolumnama može pratiti kako je nastajao hrvatski pravopis te čitati o svim dvojbama i prijeporima koji su ga pratili, prava pravopisna trakavica. U tekstovima se ponegdje osvrće i na Hrvatsko slovo te konkretno na kolumnista Matu Kovačevića: „Upravo su tekstovi o bosanskohercegovačkim, bokeljskim, vojvođanskim, gradišćanskim, moliškim, zapadnoeuropskim, južnoameričkim, južnoafričkim, australskim, sjevernoameričkim i inim Hrvatima, tekstovi koji ujedinjuju hrvatski povijesni prostor, koji povezuju domovinsku i iseljenu Hrvatsku te koji približuju daljine Duhovne Hrvatske po mojemu sudu najveća vrijednost ovoga časopisa.“ U tekstu se vidi također i autorovo dobro poznavanje hrvatske književnosti – spominju se Marin i Džore Držić, Jeđupka (Mikša Pelegrinović), ali i Renato Baretić. Erudicija koja obuhvaća sve od religije, povijesti, književnosti, zemljopisa… do popularne kulture, moderne glazbe i crtića. Nešto kao od svetoga Eustahija do Eustahija Brzića.
Bitna je značajka autorova pristupa kritika crno-bijeloga svijeta. Autor se protivi ustaljenim stavovima (i lijevima i desnima) koji se temelje na predrasudama i napametnome svrstavanju u ladice (autor to naziva ladičarenjem), a ne na znanju i provjeravanju podataka. Autor se pritom služi i ironijom, ali uvijek blagom. Kritizira svakoga, ali nikada ne vrijeđa, nego samo navodi argumente i poziva čitatelje da iziđu iz ladica, provjere i objektivno sagledaju ono o čemu donose sud.
A stil je negdje na pola puta između književnojezičnoga, znanstvenoga i publicističkoga. Autor se poigrava jezikom. Većinom je tekst pisan visokonjegovanim stilom standardnoga jezika, ali se u tekstu nalaze i arhaizmi i dijalektizmi, a kad se nalaze tuđice i pomodnice, uz njih se obično odmah daje i nenametljivo jezični savjet.
Autor je i znanstvenik koji upućeno i razložno govori o jezičnim pojavama, ali i lik i sveprisutni pripovjedač svojih priča. A likovi priča mitski su junaci, povijesni likovi, likovi iz romana, izmišljeni likovi, ministri i političari, znanstvenici i književnici, ali i likovi iz života, njegovi prijatelji, susjedi, poznanici, kolege, poslovni suradnici, djelatnici, kolumnisti i ravnatelj Hrvatskoga slova, ljudi koje je samo jednom susreo u tramvaju…
A priče su kao slagalica, jedna ulazi u drugu pretapa se s njom i nosi novo značenje (što bi se reklo na novohrvatskome sinergijski djeluje). Mogli bismo ih rastaviti i posložiti drukčije, pa da dobijemo kronološkim redom radnje (ne objavljivanja) ili tematski složene tekstove. Ali ovako je teže, a i zanimljivije. I svaki će čitatelj da bi saznao ono što ga zanima, možda nešto naučiti i o čemu drugome jer značajke je ovoga teksta isprepletenost znanosti i književnosti, teksta i metateksta, prošlosti i sadašnjosti, stvarnosti i mašte, tuge i humora. Zato je i sam autor tekst nazvao romanom vrtijeljkom, a ja mislim da bi roman vrtijeljka i mogao postati nova književna vrsta jer za takav način pisanja zaista autor nije imao uzora. Kao što sam autor kaže Zemlja je okrugla (Popovo je nekoć bilo središte, a ne periferija, a Zemlja je okrugla, pa se možda jednom sve vrati na pravo mjesto.), pa se ponovno vraćamo na neke priče i neke likove koje smo možda i zaboravili. Intertekstualnost je bitna značajka njegova djela jer se poziva na mnoga književna djela (eksplicitno, ali i implicitno posebno u smješnicama), ali i na popularnu glazbu (Čorbast pasulj volem). Nerijetko će koji zanimani čitatelj posegnuti i za internetom da bi saznao tko je bio neki lik ili tko je napisao koji stih. Česte su i poslovice ili mudre misli poslovicama nalik (nazovimo ih poslovicoidima), npr. Uvijek je lakše dijeliti nego spajati.
Ali da se ovo ne pretvori u recenziju vrtijeljku pokušat ću krenuti redom, a to znači od početka. Tekstovi su podijeljeni u četiri velike cjeline, a unutar svake cjeline složeni su kronološkim redom izlaženja. Moguće bi ih naravno bilo složiti ih i tematski te iskrojiti (uzimanjem dijelova) niz različitih knjiga, a ovo je sveknjiga iz koje bi mogle nastati barem ove knjige: Brački ciklus, O bogovima i ljudima, Smješnice, Povijest hrvatskoga pravopisanja, Jezični savjeti…
Naslovi su stvarno originalni. Navest ću samo neke: Na Drini dobio, na ćupriji izgubio, Jur nijedan na svit ministar maturom se već ne slavi, Mala zemlja za veliki razdor, Smije li znanstveni novak poći na more, Plivaj malo, skidaj salo, Svih mi bućkuriša moga dede apotekara, Oj, Cetino, moje selo ravno – kud si ravno kad si vodoplavno, Od teze do antiteze, Pa(v)le nije sam na svijetu.
Nakon naslova slijedi tekst koji bi se tradicionalno mogao podijeliti na uvod, središnji dio i zaključak. Često je struktura sendvičasta, uvodni i zaključni dio su povezani, a središnji je dio najčešće jezikoslovni. Uvodni i zaključni dio je osobniji, u njemu se prepliću tuga i humor, a tematski se može podijeliti na autorove uspomene iz djetinjstva, uglavnom s Brača, ali ima tu i Metkovića i Dubrovnika, doživljaje mitskih junaka (Perzefone, Tomrisa, Posejdona, Svebora, Kosjenke…), smješnice koje se uglavnom događaju negdje uz more, na otoku ili u Dubrovniku, ali i običnih događaja iz autorove svakodnevnice (npr. kako je autoru poplavio stan). Ima tu i putovanja kroz vrijeme i prostor, ali ne u svemirskoj letjelici, nego je čest motiv pisma u boci ili padanja kameje iz nekoga drugog vremena ili prostora. Česta je i tema nemoguća i izgubljene ljubavi (Tomris i Perzefona, Posejdon i Atena, Svebor i Kosjenka) koja bi se mogla sažeti u naslov Nema te pjesme, nema tog vina da te zaboravim. Zanimljivo je da je u cijeloj knjizi ljubav uglavnom nesretna, ali nikada nije neuzvraćena, nego je izgubljena nesretnim spletom okolnosti ili je jednostavno nemoguća (čovjek i božica). S druge strane ima tu i svakodnevne, obične priče u muško-ženskim bračnim odnosima u kojoj se karikira ljudska priroda (Boljehna i Vuka) prožete blagim humorom, ali i simpatijom. U tim uvodnim dijelovima sigurno će se naći za svakoga ponešto.
Središnji je dio osim u rijetkim prigodnim kolumnama uvijek posvećen jeziku. Posebno su mi zanimljivi autorovi jezični savjeti okupljeni pod naslovom Što me rđa svjetovaše. U njima se autor bori protiv mađijanja u jeziku: Da se jezikom počesto mađija (hrvatski čarobira, a učenonovohrvatski mistificira), vrapci na grani poodavno znaju. Primjera za to ima koliko hoćete i ne samo u hrvatskome. Neki me je dan kolegica podsjetila kako vodeći jezik današnjice – engleski – za mnoge pojmove ima usporedne riječi: jedna je tuđa (romanska, tj. normanska) te time biranija i učenija, a druga domaća (anglosaska) te time manje vrijedna. Hrvatski ni po čemu ne želi zaostajati za velikim jezicima te nas se tako poučava kako su bibliotekari natknjižničari, geografi su se izborili da ne budu zemljopisci, a i jezikoslovci se sami, u nastojanju da se izdignu iz učmale hrvatske ili regionske sredine, radije nazivaju lingvistima. Puk pak kad želi zvučati gordo, radije pretendira nego što teži, prejudicira umjesto da predviđa, više voli stage od pozornice i slično. Autor stoga u poglavlju Što me rđa svjetovaše obrađuje ove zamjene za nepotrebne tuđice: transparentan – razvidan, jasan; regija, region – okružje, susjedstvo; regionalni – površinski, pokrajinski; resurs – javno dobro; zemlja bez resursa – siromašna zemlja; futsal – mali nogomet; konzumirati – potrošiti, pojesti, popiti, iskoristiti.
Zaključak:
Čitajući tekst O rodu jezikom i pokoja fraška Domagoja Vidovića sjetila sam se kako su nam nekada davno na fakultetu objašnjavali višeslojnost Shakespeareovih drama. U vrijeme kraljice Elizabete u kazalište u kojemu su se prikazivale te drame išli su svi od siromašnih i nepismenih do kraljeva, filozofa, znanstvenika. I zato je u tim dramama bilo za svakoga ponešto i svatko je mogao naći ono što razumije i što mu je zabavno i blisko, ali i naučiti nešto novo ili otkriti neku misao koja je čučala duboko u njemu, ali mu je dotada bila skrivena.
A tekstovi Domagoja Vidovića zaista su višeslojni i višenamjenski (novohrvatski polifunkcionalni) i pri svakome novom čitanju čitatelj otkriva nešto što mu je pri prošlome čitanju još ostalo skriveno. Naravno sve ovisi o čitateljevu zanimanju, ali i predznanju (jezičnom, književnom, povijesnom, političkom), životnome iskustvu, a katkad i poznavanju autora (osobnome ili iz njegovih radova).
Milica Mihaljević