Danas je 50. obljetnica glasovite “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika”, izjave kojom su hrvatske kulturne i znanstvene ustanove zahtijevale jednakopravan položaj hrvatskoga jezika u komunističkoj Jugoslaviji te njegovo slobodno oblikovanje u skladu s hrvatskom tradicijom i punu afirmacija hrvatskoga jezika u svim područjima života.
Jugoslavenski komunistički režim Deklaraciju je osudio, a mnoge njezine potpisnike različitim šikaniranjem i progonom sankcionirao.
Deklaracija je sastavljena 9. ožujka 1967. u Matici hrvatskoj, a nju je potom prihvatila većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i potpisao veći broj javnih i kulturnih djelatnika.
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika objavljena je u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. Potpisalo ju je osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova.
Tekst Deklaracije sastavila je tjedan dana prije u prostorijama Matice hrvatske skupina znanstvenika, književnih i kulturnih radnika – Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić, a Upravni odbor Matice hrvatske tekst je 13. ožujka 1967. prihvatio i razaslao na potpisivanje.
Već 15. ožujka Deklaraciju je potpisalo tadašnje Društvo književnika Hrvatske, a ubrzo zatim i druge ustanove.
Deklaracija polazi od stava da načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti naroda obuhvaća i pravo svakog od naroda da čuva sve atribute nacionalnog postojanja i da razvija ne samo privrednu nego i kulturnu djelatnost.
“Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu”, stajalo je u Deklaraciji.
U njoj se konstatira i da su stanovite nepreciznosti u formulacijama novosadskog “dogovora” omogućile da u praksi budu zaobilažena, iskrivljavana i kršena osnovna načela tog dogovora; pojavila se i koncepcija jedinstvenoga “državnog jezika”, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku, što je ostvarivano preko sredstava javne i masovne komunikacije, jezičnom praksom u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama.
Time se hrvatski književni jezik potiskuje u neravnopravan položaj lokalnog narječja. Stoga su hrvatske kulturne i znanstvene ustanove zahtijevale da se Ustavom utvrdi javna i nedvojbena jednakost i jednakpravnost četiriju književnih jezika u SFRJ – slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga, te da se adekvatnom formulacijom osiguraju i prava jezika narodnosti.
Kao drugi zahtjev navedeno je osiguravanje dosljedne primjene hrvatskoga književnog jezika u školstvu, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji, kad god se radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira na to otkud potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.
Jedan od sastavljača Deklaracije prof. Dalibor Brozović u jednom je svom tekstu (Glasnik, 16. ožujka 1992., str. 35-36) ocijenio kako je prije pojave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika moralo doći do promjena u svjetskoj lingvistici i općoj slavistici, ali i kod nas u hrvatskoj filologiji.
Naime, kako je u poratnom razdoblju vodeću ulogu u hrvatskoj jezikoslovnoj znanosti preuzeo Ljudevit Jonke, on je izvršio temeljitu reviziju znanstvenih jezičnih pogleda na sredinu i osobitu drugu polovicu 19. stoljeća – od Preporoda do 1900., podsjetio je Brozović dodavši kako je to bio preduvjet da se može krenuti dalje.
U šezdesetim su se godinama, naglasio je, svagdje u svijetu raširile sociolingvističke ideje potekle iz američkih, čeških, njemačkih i ruskih izvora u pedesetim godinama, istaknuo je dodavši kako je sljedeći naraštaj hrvatskih lingvista prihvatio te teorije i okupljen oko Zagrebačkoga lingvističkog kruga i časopisa “Jezik”, u kojem Jonkea na uredničkom mjestu nasljeđuje Stjepan Babić, izgrađuje teorijsko obrazloženje za hrvatsku jezičnu individualnost i što se tiče književnog jezika i što se tiče jezika uopće.
“Za to je bilo potrebno dvoje: dokazati da je za jezični standard bitniji ljudski kolektiv (u našem slučaju hrvatski narod) koji ne izgrađuje normu same jezične činjenice na kojima se ta norma gradi i drugo: dokazati da suvremeno štokavsko narječje nije po podrijetlu jedinstveno, nego da je stara zapadna štokavština bila na razvojnom startu jedinicom ravnopravnom s kajkavštinom, čakavštinom i istočnom štokavštinom. Sa znanstvene je strane problem bio time riješen, ostalo je samo da se to rješenje prihvati u hrvatskom društvu i međunarodnoj znanosti”, napisao je Brozović.
Podsjetio je kako to nije išlo lako jer je unitaristički i velikosrpski pritisak, pomognut dogmatskim snagama, bio vrlo snažan pa je prijetila ozbiljna opasnost da vlast u uvjetima pune kontrole izolira hrvatske intelektualce i od masa i od svijeta te se u tišini izvrši jezična asimilacija hrvatskoga naroda s pomoću škola i svih mogućih medija.
Kad bi to jednom bio svršen čin, bilo bi strahovito otežano hrvatsko jezično osamostaljenje čak i u slučaju političkoga oslobođenja, ocijenio je dodavši kako je sve što se događalo nakon takozvanoga novosadskog “dogovora” i po izlasku novosadskoga pravopisa davalo nade jugounitarizmu.
Deklaracija je onemogućila takav razvoj i to je njezina bitna jezična zasluga, ocijenio je.
Smatra kako sama Deklaracija ima još mnoge druge društvene, političke, kulturne pa i jezične aspekte, ali ovaj što ga je iznio “u čisto jezičnom pogledu je najvažniji”. Upravo se on bitno odrazio u najširim hrvatskim masama, izvanredno je podigao njihovu svijest i samosvijest i ništa više nije moglo biti kao prije, naglasio je.
Deklaraciju su odmah napale unitarističke snage u političkom rukovodstvu Hrvatske, okupljene oko Miloša Žanka, koje su zahtijevale oštre mjere protiv institucija i pojedinaca potpisnika Deklaracije. O njoj je raspravljalo i partijsko rukovodstvo SFRJ, a tamo je prevladalo mišljenje da svi potpisnici Deklaracije moraju biti kažnjeni jer je jugoslavenska Partija Deklaraciju ocijenila “politički štetnim nacionalističkim činom”.
Deklaraciju su potpisale najvažnije hrvatske kulturne i znanstvene institucije: Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, PEN-klub, Hrvatsko filološko društvo, Odjel za filologiju JAZU, Odjel za suvremenu književnost JAZU, Institut za jezik JAZU, Institut za književnost i teatrologiju JAZU, Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru, Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru, Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Staroslavenski institut u Zagrebu i Društvo književnih prevodilaca Hrvatske.
