Bogati iseljenik Nedjeljko Vrnoga (71) – “po američki” Ned ili “naški”, jednostavno, Neđo, iz sela Kose u općini Zažablje kod Metkovića u Kaliforniji se već više od pola stoljeća bavi uzgojem badema i oraha koji se prodaju diljem svijeta.
Barba Neđo je Jugoslaviju napustio 1963. godine, sa sedamnaest godina, pa u SAD-u stekao diplomu iz političkih odnosa, no umjesto da život provede kao predavač u školi, u njemu je proradio neretvanski nerv; postao je i ostao – farmer.
I to ne onaj koji će, kako je u nas običaj, usmenom predajom upiti znanje starijih, pa nastaviti raditi na zemlji na način kako su je njegovi preci obrađivali stoljećima prije, već ovaj voćar, baš svakog božjeg dana, usvaja nova znanja da bi uzgojio što veće i kvalitetnije orašaste plodove.
– Pamtim moje prvo proljeće u Americi. Morali smo presađivati stabla u voćnjaku od dvanaest tisuća stabala. I kaže meni stric: “Neđo, ja ću te naučiti kako posaditi ovo stablo, kako ćeš ga obrezati i uzgojiti, a sve drugo moraš naučiti sam, jer da bi danas bio farmer, moraš se razumjeti i u kemiju, i u pravo, znati voditi biznis” – kazuje Mister Ned potanko kako je otkrio mali Durham, svjetski centar proizvodnje badema – i naučio od strica Stjepana da jedino znanost i njezina postignuća jamče progres, rast i, što je u “trulom kapitalizmu” najvažnije, profit.
– Ovdje uzgoje šaku nečega i misle da je to dovoljno, a u Americi sve mora imati svoju računicu. A iz godine u godinu zahtjevi su sve veći. Zato, nažalost, kad kažu da je Neretva Mala Kalifornija, to nije tako, ona joj nije ni sjena – kaže Nedjeljko, kojeg je stric, tek što je “preplivao” Veliku baru, uputio na školovanje.
– Stekao sam diplomu iz političkih znanosti i trebao predavati u školi. Kod nas sam naučio da se nastavnika poštuje, i da kad uđe u razred, ustaneš i ne sjedaš prije njega, a u Americi je bilo sasvim drukčije. Bio sam na praksi šest mjeseci, a učenici su jedni na druge bacali papire, ponašali se kao da nisam tu. To me jako razočaralo, međutim, kako sam došao k stricu koji je tražio od moga oca da me pošalje da mu pomažem, nisam ga mogao ostaviti jer je ostario, žena mu je umrla, a nikoga drugoga nije imao. I tako sam, kao i moj brat u Neretvi, gdje smo generacijama bili seljaci, ostao na zemlji, to nam je očito u krvi. A stric je, hvala Bogu, živio dugo – umro je, zamislite to, u devedeset i devetoj!
I tako je ambiciozni, vrijedni Ned naslijedio velike plantaže oraha i badema i krenuo ih širiti. Danas brine o dvjesto hektara, a prinos mu je od četiri do sedam tona po hektaru.
– Kalifornija proizvede osamdeset posto bajama u svijetu. Ove godine ćemo uzgojiti oko milijardu kilograma jezgre! Možete li uopće zamisliti koje su to količine? Ostatak bajama na tržište izbacuju Australija i Čile. Moja je farma srednje veličine. Imam zaposlenike i stručnjaka koji nadzire procese uzgoja i prskanja. Danas moj sin vodi posao, sve je automatizirano i ulaganja su velika. Znanost je u posljednjih pedeset godina puno promijenila način uzgoja badema. To su razlike kao dan i noć.
Biznismena Vrnogu, za razliku od njegova brata i kolega u dolini Neretve koji se bave plasteničkom proizvodnjom, ne muči otkup uroda.
– Moji Neretvani proizvode prvoklasnu robu, ali, nažalost, nisu sigurni da će je sutra i prodati. Ja pripadam zadruzi koja broji dvije i pol tisuće članova. Zadruga ima oko petsto zaposlenika i stručnjake koji su zaduženi da plasiraju ono što mi proizvedemo na svjetsko tržište. Zadruzi mogu pripadati samo proizvođači koji su angažirali stručni tim da se brine o marketingu, prodaji i novim proizvodima, poput bademova mlijeka koje je sada veliki hit u svijetu – veli moj sugovornik, i smije se jer sam dometnuo da je to čisti socijalizam.
– Znam, ispada smiješno, jer je Amerika najveća demokracija u svijetu, a model zadrugarstva je nastao u SSSR-u. U Forbesu sam čitao da su u doba velike svjetske krize i Rusi i Amerikanci imali problem s trgovcima koji su nabijajući cijene iskorištavali seljake i tako stvarali socijalne probleme. I zato je predsjednik Roosevelt predložio, a Kongres odobrio, da se i u SAD-u krene s kooperativom – da se nezavisni poljoprivrednici udruže jedino radi plasmana svojih proizvoda i to direktno na police trgovina, a kako bi uklonili posrednike, špekulante – objašnjava Vrnoga.
više pročitajte na portalu Slobodne Dalmacije
