Eh… Da je njemački sudac Deniz Aytekin u 22. minuti uzvrata protiv Benfice vidio isto što i Dinamovi navijači, odnosno procijenio da je Bruno Petković zaustavljen prekršajem u 16-ercu domaćih i pokazao na bijelu točku, sada bismo sasvim sigurno pisali o najvećem tjednu u karijeri, odnosno njezinom dosadašnjem dijelu, 24-godišnjeg Brune Petkovića.
Ovaj stasiti Metkovac prije 12 dana našao se na popisu Dalićevih igrača s pretpozivom, ali onda je partijom i rezolutnim penalom protiv Benfice na Maksimiru, za pobjedu 1:0, taj pretpoziv preoblikovao u reprezentativni poziv te ispunio san o kojem svaki dječak mašta kada krene igrati nogomet.
S nepunih 13 godina otišao od kuće
Međutim, do svih ovih ostvarenja Bruno Petković stigao je uz puno borbe, muke, odricanja, ranog odlaska iz obiteljskog doma, ali čvrsto vjerujući u sebe i svoje odluke. Ali, pazite, sve to počelo mu se događati još kao dječaku, pred kraj osnovne škole, koji je s nepunih 13 godina otišao od kuće.
Nije to bio nikakav nepromišljeni dječački hir, jer Bruno Petković već tada je imao – sedmogodišnji nogometni staž. Zanimljivo ga je bilo slušati kako se zaljubio u nogomet…
‘Još otkad sam znao hodati, uvijek je nogometna lopta bila uz mene. Valjda po uzoru na oca Jakova. Počeo sam trenirati sa šest godina, ali svakodnevno sam dosađivao svojim susjedima konstantnim udaranjem lopte po zidu. Ta ljubav i ta strast, još od malih nogu, presudile su tome da se fokusiram samo na nogomet.’
Današnja visina, a Bruno je otišao u zrak do 193 centimetra, bila bi dovoljna za dobrog rukometaša, što je inače sport broj jedan u Metkoviću.
Kao dijete bio sam prosječne visine, a neki moj nagli rast počeo je s 13, 14 godina. Ali da sam razmišljao o nekom drugom sportu, nisam. Volio sam druge sportove, znao sam povremeno igrati tenis, odbojku, košarku, rijetko kad rukomet, ali nogomet je bio jedina ljubav i želja.
Moglo bi se i tako reći. Ali mene je nogomet privlačio još od malih nogu. Iskreno, dok sam bio mali, nisam ni znao da se tata profesionalno bavio nogometom. Inače, tata je igrao za NK Osijek, kada je ulazio u prvu ligu bivše države, zatim za Borovo i Neretvu, ali je zbog ozljede relativno rano i prekinuo karijeru.
Mirko Jozić preporučio ga Dinamu iako je kao dijete bio hajdukovac
Vaš nogometni talent prepoznao je bivši hrvatski izbornik i nogometna trenerska ikona Mirko Jozić te je itekako utjecao na vaš nogometni put.
Da, igrali smo (op.a., NK Neretva) završnicu regionalnog kupa, u jednom polufinalu mi i Hajduk, a u drugom Šibenik i Zadar. Iako sam već zaboravio kako je bilo formatirano natjecanje, mislim da se potom išlo na završnicu na državnoj razini. No mene je gospodin Jozić tada zamijetio protiv Hajduka, preporučio me Dinamu, a iz Dinama su se izuzetno zauzeli i ponudili mi jako dobre uvjete te se potrudili da dođem u Zagreb. S druge strane, u Hajduku baš i nisu bili korektni.
Dakle, još jednom se dogodilo da veliki talent prolazi ispod Hajdukova radara. No s obzirom na to da ste iz Metkovića, u kojem se navija za Hajduk, je li bilo jednostavno otići u suparnički klub?
Kao dijete bio sam hajdukovac. I od toga ne bježim, otvoreno to kažem. Sve do trenutka u kojem sam čuo kako se razvija moja situacija. I kako se Hajduk ponio i prema meni i prema mojoj obitelji kad je Dinamo pokazao velik interes za mene, kad sam shvatio veličinu Dinama, cjelokupne organizacije. A ja sam kao ponosno, inatljivo i tvrdoglavo dijete samom sebi kao 12-godišnjaku rekao – ‘nikad neću otići u Hajduk’. I od tog dana prekrižio sam ga. Istina, Hajduk je veliki hrvatski klub, ali u to vrijeme možda su u njemu bili krivi ljudi. Od samog dolaska u Dinamo, a govorio sam drugačije od druge djece, bio sam izvrsno prihvaćen. Sjajno su me prihvatili, suigrači, osoblje u klubu, direktori, svi.
Ipak, s 13 godina napustiti obiteljsko okruženje, prijatelje, školu… bio je to ludo hrabar potez.
Da, bio je. Prvih godinu, godinu i pol živio sam u stanu do gospodina Joze Bandića, tadašnjeg mi trenera, a cimer mi je bio Šime Vrsaljko. Ne mogu reći da smo odrasli, ali proveli smo jako puno vremena zajedno. Hranili smo se u klubu, u kojem smo prali robu, a jako puno nam je pomogla i supruga gospodina Joze Bandića. Moram još jednom naglasiti koliko su mi pomogli u tom početnom periodu za dijete koje dolazi iz gradića u metropolu. Jer bilo je za mene dosta teških trenutaka, ali karakterno sam bio dosta inatljiv i tvrdoglav i uvijek sam vjerovao da se sve može postići, pa mislim da mi je to pomoglo da prebrodim te neke teške trenutke.
Osim što je promijenio grad i klub, Bruno je posljednja dva razreda osnovne škole završio u novoj sredini. Potom je upisao Treću ekonomsku školu u Zagrebu, ali zbog odlaska u Italiju, o kojem ćemo nešto kasnije, prekinuo je školovanje nakon trećeg razreda.
Odlučio je – jednog dana završit će i fakultet
Ipak, da netko ne bi pomislio kako o školi ne razmišlja i kako mu nije išla, Petković je otkrio da nije završio sa školovanjem.
Iskreno, nisam davao neku pretjeranu pozornost školi u to vrijeme. Ali poznajući samog sebe, jer prilično sam marljiv, ne vjerujem da ću se jednog dana zaustaviti samo na nogometu. Bavit ću se nečim drugim, školu ću sigurno riješiti za neko vrijeme, a onda i fakultetsko obrazovanje. Iskreno, škola mi je išla jako dobro, ali nogomet mi je u jednom trenutku došao u fokus.
Rijetki koji vas poznaju ne znaju podatak da vam je matematika posebno dobro ležala.
Bio sam stvarno odličan, brojevi su mi ležali. Ali sada sigurno prosječni gimnazijalac zna matematiku bolje od mene. Oni su se nastavili nadograđivati, ja nisam. Matematika mi je jednostavno dobro išla, išao sam na natjecanja, bio sam najbolji na školskom i gradskom natjecanju u Metkoviću u petom i šestom razredu. Sada za sebe ne mogu reći da sam dobar matematičar jer nisam, što bi bila uvreda za sve one koji su se posvetili studiranju matematike, koji su je izučavali. Međutim, talent sam imao. A kako u nogometu, tako i u znanosti, svaki talent moraš obogaćivati dodatnim radom.
Otkrio nam je Bruno kako mu je ovaj nogometni život pomogao i da nauči tri strana jezika – engleski i talijanski, kojima se služi kao i hrvatskim, te španjolski, koji je naučio u komunikaciji sa suigračima iz Argentine.
Odlazak iz Dinama i bijeg u Italiju
Neretvu ste zamijenili Dinamom. Ipak, taj prvi boravak u maksimirskom klubu nije bio baš onakav kakvim ste ga zamislili.
Nakon godinu i pol u Dinamu, kada su se spajale dvije generacije, igrača rođenih 1993. i 1994. godine, više mi nije bilo garantirano hoću li igrati pa su mi savjetovali da odem na posudbu u Lokomotivu. Početno mi se ta ideja nije sviđala, ali otišao sam. Vrlo brzo primijetio sam da se u Lokomotivi ne radi kao u Dinamu, da uvjeti nisu isti kao u Dinamu i jednostavno nisam htio pristati na to. Ni ja ni otac, pa smo tražili raskid ugovora. Nakon toga sam otišao nakratko u Zagreb, a potom u HAŠK. Iz HAŠK-a u Dragovoljac pa onda u Italiju.
Mnogi bi nakon takve putešestvije možda i odustali.
Jednostavno očvrsneš. Najteži mi je bio taj prvi ‘korak unazad’, taj odlazak i raskid ugovora s Dinamom, kada sam otišao u NK Zagreb. Nakon desetak dana shvatio sam, a nitko me nije savjetovao, pa ni moj otac, kako sam imao loš tretman i sam sâm rekao ocu – ‘otiđi u klub i uzmi papire’. I tada je došao period od tri mjeseca u kojem nisam igrao nogomet jer sam razmišljao o svojoj budućnosti, ali ne samo što se tiče nogometne karijere, već i cijelog života. Jednostavno, to nisu bili uvjeti u kojima sam htio igrati, a dotad sam cijeli svoj život projicirao kroz igranje nogometa. Nogomet sam igrao iz zabave, iz strasti… I nogomet mi je bio nešto što sam najbolje znao raditi u životu. Imao sam maksimalnu podršku svoje obitelji. I sreća moja da sam ostao u njemu.
Cijeli intervju s Bruno Petkovićem kojega je napravio Silvijo Škrlec možete pročitati na T-portalu.
