– Hvala Bogu za moj život, za moga supruga i za moju obitelj. Nakon teškog života, prepunog iskušenja, vratila sam se u svoje mjesto, da do kraja budem sa mojim narodom – sažela je u jednu rečenicu svoje prebogato životno iskustvo Mara Jugum, rođena Šuman davne 1928. godine, piše Dubrovački vjesnik.

Bilo je teško

Životni put ovu je vitalnu Kominku, bistra uma, koja se nevjerojatnom preciznošću sjeća bezbrojnih detalja iz svoga života, kasnih 50-ih godina prošloga stoljeća odveo na drugi kraj svijeta, na sjeveroistok SAD-a, u mali gradić Aberdeen, u državi Washington. Tu se početkom prošloga stoljeća formirala prava mala kolonija ljudi iz gotovo svih mjesta doline Neretve, koji su napuštali domove pritisnuti neimaštinom i teškim životnim uvjetima. Mara je djetinjstvo provela u Kominu, a sudbonosni trenutak dogodilo se 1956. godine kada se iz Aberdeena nakratko vratio Jure Jugum.

On je radio u tamošnjim pilanama, a prije toga bavio se ribolovom. Sve se, kaže Mara, dogodilo jako brzo i vjenčali su se u Zagrebu. Jure se dan nakon vjenčanja vratio u Ameriku, a ona je ostala još punih osam mjeseci čekajući potrebne papire. To kao da je bio uvod u nevolje koje su ih zadesile na početku zajedničkoga života, jer je njen suprug uskoro ostao bez posla. – U Aberdeen sam došla 1957. Bilo mi je jako teško, nikoga nisam poznavala i nisam znala engleski jezik. No, suprug i ja podizali smo se zajedničkim snagama. On je najprije pronašao posao na željeznici, a onda se zaposlio kao domar u školi. Izabran je između 120 kandidata, a među ostalim kriterijima, nadležno povjerenstvo je o njemu pitalo i naše susjede. Na tom je poslu proveo 17 i pol godina. Godine 1963. smo kupili auto.

A naš život potpuno je bio ispunjen dolaskom na svijet Mire i Petra, naših dragih sinova koji i danas žive u Americi – priča nam Mara. A u dalekom svijetu naš se narod držao zajedno. Tako su se Mara i Jure 1959. učlanili u Hrvatsku bratsku zajednicu, u kojoj su čuvali kulturu i tradiciju, te organizirali razne akcije. U rad zajednice uključili su i sinove, a danas su članovi i njeni unuci.

Ostala nakon desetog puta

Mara i danas prima list Zajedničar, koji je nekada izlazio jednom tjedno, a sada dva puta mjesečno i iz njega se dodatno informira o životu naših ljudi koji su ostali u Americi. Unatoč svim poteškoćama. Mara i Jure položili su životni ispit daleko od svoje kuće, ali vremenom zov rodnoga kraja bio je sve veći.

Tijekom boravka u Americi razmjenjivali su pisma s rodbinom i prijateljima i znali su što se događa, ali ideja o povratku sazrijevala je iz dana u dan. – Falio mi je Komin i ovi ljudi. A i suprug mi je govorio: Ženo vratit ćemo se mi u stari kraj! Devet puta sam dolazila i vraćala se, a deseti put sam ostala. Muž je, na žalost, umro 1987. dok smo bili u dolini Neretve, dan prije povratka i pokopan je rodnim Desnama. Ja sam se vratila 2012. godine. Tamo sam prodala kuću i uredila novu u mome Kominu – kaže Mara, prisjećajući se brojnih obitelji koje su joj u tuđini olakšavale svakodnevicu poput Petra Popovca iz Lokvanice, Ivana i Bariše Nikolca iz Šarić Struge, Šime Karamatić, rođene Maleta, Nikole i Mare Dragović, te sestara Jele i Ivke Šetke iz Desana i mnogih drugih. Dane u Kominu provodi družeći sa s rodbinom i prijateljima. Puno je tema za pričanje, jer je iza Mare preveliko životno iskustvo. A u slobodno vrijeme čita pjesme, to jako voli, i plete i šije teluke i drugu obuću. I tako čuva tradiciju, koja je uglavnom ostala na starijim ženama u Neretvi, piše Dubrovački vjesnik.

Piše: Ante Šunjić/DV