Klek je malo primorsko mjesto u uvali, općina Slivno, uz magistralnu cestu između Splita i Dubrovnika, do granice s Hercegovinom, u općini Slivno. Ima 230-ak stanovnika. Vozeći se tuda zape mi za oko dojmljivo zdanje. Nonkovića kula je četverokutna obrambena kula s četiri kata, piše Ati Salvaro u Hrvatskom slovu.

Sagrađena je iz pravilno tesanih kamenih kvadara a pokrivena krovom na četiri vode u XVII. stoljeću. Na svakom su katu po dva prozora s konzolama i kamenim prstenovima. Ulaz s nadvratnikom i dovratnicima je sa zapada. Ponad je grb obitelji Nonković, vjerojatnim graditeljima kule. Iza kule je kapelica sa zvonikom na preslicu, pokraj bunar s krunom i ukrašenim uglovima. Na popisu je kulturnih dobara.

Nonkovići su hrvatska obitelj iz Donjega Poneretavlja, istaknutih vojnih časnika. God. 1684. spominje se kapetan u osmanskoj vojsci i serdar Zažablja Nikola, koji sa šezdesetak obitelji prijeđe u mletačku službu i naseli se u Opuzenu. Sa sinovima Vuletom i Jurom sudjelova u okršajima s Osmanlijama po Dalmaciji (Knin, Vrgorac, Herceg Novi). Rušiše vrgoračku utvrdu, napadaše Herceg-Novi, Čitluk, Kaštel Novi. Pri opsadi Herceg-Novog Jure Nonković uspe se na vrh utvrde, dovodeći do predaje posade. Nikola se istaknu u osvajanju i obrani Kuline nad Klekom, koju Nonkovići pretvoriše u svoje sjedište. God. 1691. Nikola odlukom mletačkog Senata posta vitez sv. Marka, a 1694. sa sinovima sudjelova u osvajanju Čitluka. Nikolin sin Vuleta, 1696. dobi naslov viteza sv. Marka, i posta nadintendant Neretvanske krajine (1715.–34.).

U vojnoj se i upravnoj službi istaknuše sinovi Jure Sebastijan, Nikola, Luka (nadintendant 1734.–52.), Ivan (vicenadintendant 1752.–63.) i Franjo. Nadintendanti bijaše i Lukini sinovi Antun (1762.–88.) i Jakov (1789.–1806.), a Ivanov sin Nikola bi vojni zapovjednik Makarskoga primorja i Neretvanske krajine (od 1772.). Nikolin sin Franjo u doba francuske uprave zapovjedi Kulom Norinskom (1810.–14.), ali slijedom potapanja svih topova u Neretvi i nepredaje Austrijancima, izgubi položaj. Po rehabilitaciji služi do 1844. kao serdar Poneretavlja.

Osmanlije zauzeše Hercegovinu 1482. Kraj opusti početkom XVII. st. upadima uskoka. Repopulacija Slivna uslijedi za Morejskog rata (1683.-1699.). Mlečani zauzeše Kulu Norinsku i Opuzen 1684. Stupiše u vezu s katoličkim glavarima Zažablja, kako bi ih pridobili na svoju stranu. Serdar Nikola Nonković je zapovijedao s 30 sela i 740 vojnika te uživao ugled kod Turaka. U Sućurju na Hvaru, srpnja 1687., on i upravitelj Opuzena Marinović sklopiše pogodbu. Mlečani uđoše s 2000 vojnika u Zažablje i osvojiše Nonkovića kulu. Serdar se preda i izjavi mletačkim podanikom. Nonković sa svojim sinovima, dvojicom svećenika, don Jurom Sentićem i don Petrom Dragobratovićem, i 250 naoružanih ljudi i njihovim obiteljima prijeđe u krajeve u blizini Opuzena. Osmanlije se žestoko osvetiše preostalima u napuštenim selima, koja spališe a mještane uglavnom pobiše. Providur 1688. javi Senatu o zauzimanju Slivna, a u ožujku 1689. i kule Smrdan. Čitluk, danas Gabela, kao glavno otomansko uporište, providuri Cornaro i Molino uzalud opsjedaše, zbog pomoći mostarskog paše. Novi providur Dolfino zauzme Čitluk u lipnju, s 8000 pješaka, 4000 konjanika. Tvrđava se preda, a otomanski pokušaj ponovnog zauzimanja sa 16.000 vojnika propade, uza znatne gubitke. Po padu Čitluka Mlečani zauzeše Zažablje, Popovo i Trebinje.

Providur Dolfino piše mletačkom Senatu: “Klek brani prvi ulaz u dubrovačku državu, u njemu čuva stražu vrlo zaslužna obitelj Nonković s jednom kumpanijom…”

Ratovanje 1697.-1699. nastavi providur Alvise Moncenigo, koji ovlada Zažabljem, sa selima uz Neretvu, preko Hutova blata do Popova polja. Po osmanskom debaklu kod Sente, 1697. Porta prista na mirovne pregovore, i na preduvjet priznavanja ratnih stečevina saveznika.

Karta Metkovića i okolice iz 1719.

Prije pregovora Dubrovčani dobiše jamstva od Otomanskog i Austrijskog Carstva da novoosvojeni mletački prostori u Hercegovini ne će pripasti Veneciji. Mletački prijedlog o granici obuhvaćao je to područje. Prijedlog odbiše i Beč i Porta, Austrija držeći takav posjed neodrživim, a Osmanlije osporavajući pravo neposjedovanjem značajne utvrde i nezauzimanjem redovnom vojskom, nego odredima hajduka. Venecija inzistiraše na cijeloj ratnoj stečevini. Osmanlije nudiše sve osvojene tvrđave s pripadajućim teritorijem, ali da Dubrovačka Republika ostane izravno povezana s Carstvom preko Popova polja i tvrđave Vidoštak.

Pregovori se odužiše za dodatnih deset dana. Dotle drugi već dosegoše dogovor, pa Porta s ostalima pritisnu Veneciju na potpisivanje Mira u Srijemskim Karlovcima. Poslanik Ruzzini potpisa sporazum 26. siječnja 1699., a mletački Senat potvrdi 7. veljače.

U osmom poglavlju je opis granice: “Povlači se ravnom crtom preko tvrđava u posjedu Venecije, od Knina, Vrlike, Sinja, Zadvarja, Vrgorca i od Vrgorca na Čitluk i Gabelu. Posjedi s jedne strane te crte pripadaju Mlečanima a s druge strane Osmanlijama, tako da sve tvrđave dobiju na otomanskoj strani toliko zemljišta u polukrugu koliko se može satom hoda prevaliti. I za tvrđavu Čitluk vrijedi polukrug od sata hoda od kojega će u boku u polukrug teći crta još dva sata hoda a odatle ravnom crtom do mora.”

Razgraničenje provedoše Zuanne Grimani i Osman-aga (1699.-1701.): “Čeljevo, preko ceste Kaldrme, na Knežje polje, Vinogradine iznad Višića, Mustafin prevoznik, Radova jaruga, Varda, gdje svršava polukrug. Od Varde je išla granica dva sata hoda do Velike Žabe i to ovim putem: Zvjezdina, brijeg Bubreg, brdo Kolojan, selo Cerovo, brežuljak Polica na desno Crnog kamena, Kopito na Velikoj Žabi. Od Velike Žabe ravno na more k Neumu.”

Porta već 1714. navijesti novi rat Mletcima. Da Osmanlije ne zauzmu Čitluk, mletački Senat odluči srušiti tvrđavu i mjesto Čitluk a stanovništvo preseliti u okolicu Opuzena, provedeno 1716. Osmanlije isprva pokušaše obnoviti Čitluk. Mjesec dana potom u rat stupi Austrija, na strani Mletaka, u Banatu i Srijemu. Krajem 1716. vitez Nonković iz Kleka osvoji kulu u Hutovu. Nagodinu Mlečani zauzeše: Zažablje, Popovo, Ljubinje, Trebinje i Stolac. Premda je preduvjet za mirovne pregovore bio priznavanje ratnih osvajanja saveznika, Dubrovčani kao otomanski vazali nagovoriše Osmalije na odbijanje predavanja zaleđa Dubrovačke Republike Mlečanima.

Mirovni ugovor u Požarevcu potpisan je 1718. Mletačka Republika je morala vratiti Popovo polje, sa selima: Carine, Hutovo, Zubci. Prilikom razgraničenja došlo je do nesuglasica o Metkoviću, što je riješeno na prijedlog bosanskog vezira Osman paše, pa Metković suglasno osta Mlečanima. Drugi val preseljenja nastupa po sklapanju Požarevačkoga mira (1718.).

Ovi davni ugovori nas dotiču, jer je Titova Jugoslavija izvadila iz naftalina stare kolonijalne granice, kojima je ostavila izvan sastava Hrvatske preko petine Hrvata, i Hrvatsku precvikala na dva dijela. Zato danas gradimo skupi most, mimo hrvatskog Neuma, što je jedan o europskih apsurda.

Piše: Ati Salvaro / Hrvatsko slovo