U župnoj crkvi Gospe Karmelske u Bagaloviću, 23. rujna, proslavljen je spomendan svetoga padra Pia iz Pietrlcine – poniznog svećenika, kapucina stigmatika. Na radost župljana i hodočasnika proslavljena su sveta otajstva euharistijske žrtve u čast sv. padra Pia. Molilo se za razne nakane okupljena puka, a iza svete mise pobožni puk častio je relikviju krvi padra Pia moleći za svoje potrebe.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA
Sveti padre Pio rodio se 25. svibnja 1887. g. u Pietrelcini, u pokrajini Campania u Italiji od roditelja Gracija Forgione i majke Marije Josipe rođ. De Nunzio. Već je sljedećeg dana kršten i nadjenuše mu ime Franjo. Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910. g. u katedrali u Beneventu. Radi zdravstvenih razloga ostao je kod svojih u Pietrelcini do 1916. godine. U rujnu iste godine, poslan je u samostan u San Giovanni Rotondo i tu ostaje, uz kraće prekide, sve do smrti pružajući ljudima primjer uzornog i poniznog redovnika. 5. kolovoza 1918. na sebe prima znakove muke Gospodinove. Ljudi oko njega svjedoci su ovih čudesnih znakova te mnogih drugih karizmatskih darova koje je primio od Boga.
Raspaljen ljubavlju prema Bogu i bližnjima, o. Pio je živio puninu svoga zvanja doprinoseći svojim služenjem spasenju čovjeka kroz posebno poslanje koje je obilježilo čitav njegov život. Ostvarivao je svoj životni program pomoću triju sredstava: sebedarnim predanjem u vođenju duša, sakramentalnim pomirenjem i ljudi s Bogom i služenjem svete mise. Sveta misa je za njega predstavljala vrhunac i puninu duhovnosti. Na socijalnom ili društvenom području o. Pio se zalagao oko ublaživanja patnji mnogih obitelji, posebno bolesnih i siromašnih. U tu je svrhu utemeljio “Casa Sollievo della Sofferenza”, tj. izgradnjom “Kuća za ublažavanje patnji” koja je svečano bila otvorena 5. svibnja 1956. g. te je u to vrijeme bila najsuvremenije uređena bolnica u Italiji, sa svim odjelima. Na duhovnom planu je počeo organizirati „Molitvene skupine“ već 1940. godine, ali svoj procvat skupine su zadobile između 1947. i 1950. g. s crkvenim odobrenjem i podrškom pape Pija XII. Fra Pio je svoje „Molitvene skupine“ prozvao “Rasadište vjere i ognjište ljubavi”. Kasnije će ih papa Pavao VI. nazvati “velika rijeka ljudi koji mole”. U tim molitvenim skupinama je ishodište i svim kasnije osnovanim molitvenim skupinama pod različitim nazivima diljem cijeloga svijeta. Još od svoje mladosti o. Pio nije bio nikada posebno dobrog zdravlja, posebno ne u posljednjim godinama svojega života. Smrt ga je zatekla vedrog raspoloženja, 23. rujna 1968. g. u dobi od 81 godine. Njegov život je bio obilježen patnjom, jer ga je Bog htio pridružiti bolima i patnjama ljudi i Isusa Krista za spasenje svijeta. To se nije očitovalo samo po stigmama, tj. po Isusovim ranama, nego i u cjelokupnom njegovom životu.
