Za točnu sliku demografskog stanja u dolini Neretve potrebni su podaci o iseljenima, pojedincima i obiteljima. No, takve precizne podatke nitko nema. Dok se jedni iseljavaju i odlaze u Irsku ili Njemačku, drugi se vraćaju pa je tako trend migracija stanovništva zadnjih godina uzeo maha, piše Slobodna Dalmacija.
Sve to utječe na ukupnu demografsku sliku, a prvi pokazatelj je smanjenje broja djece po školama. Istina, škole se ne zatvaraju, ali zamjetan je manji broj djece općenito gledano na čitavom području doline Neretve, u njezinu brdskom i nizinskom dijelu.
Loša demografska slika doline Neretve posljedica je općenito depopulacije, odnosno većeg broja umrlih negoli rođenih, pa kada se tome pridodaju ekonomska iseljavanja u potrazi za boljim poslom ili boljim uvjetima života, situacija nije obećavajuća. U Hrvatskoj je u 2017. godini rođeno 36.705 djece, što je gotovo tisuću djece manje nego godinu prije, dok je istodobno broj umrlih porastao za gotovo dvije tisuće.
I grad Metković, kao središte neretvanske doline, uklapa se u ovakve statistike. Prema statističkim pokazateljima, u 2017. je rođeno 169 djece, a godinu prije 183. Zanimljivo je da je u 2017. godini u samom Metkoviću zabilježen pozitivan prirodni prirast jer je broj rođenih u odnosu na broj umrlih veći za 45, ali zadnjih desetak godina evidentan je trend smanjenja rođene djece, pa bi se uskoro moglo dogoditi da prirodni prirast bude negativan.
Slično je i na prostoru čitave doline Neretve – u tri grada Metkoviću, Opuzenu i Pločama te općinama Pojezerje, Zažablje, Kula Norinska i Slivno – gdje je u 2016. rođeno 340 djece, a u 2017. godini 320, dakle dvadeset djece manje, odnosno jedan školski razred.
Nije bolja situacija ni na razini Dubrovačko-neretvanske županije, koja u 2016. godini bilježi 1276 rođene djece, a godinu kasnije čak 66 djece manje, odnosno dva školska razreda.
Iako neki kažu da je statistika točan skup netočnih podataka, demografska situacija u dolini Neretve ni približno nije dobra. Kompletnu situaciju dodatno opterećuju iseljavanja uglavnom radno sposobnog stanovništva. Oduvijek su ljudi iz Neretve, posebno brdskih područja, odlazili raditi u Njemačku, ali, za razliku od tada, kada je na privremeni rad u inozemstvo išao samo otac, a supruga i djeca ostajali kod kuće, sada imamo situaciju da uglavnom odlaze čitave obitelji.
Do točnih podataka o iseljenima nemoguće je doći jer nema pouzdanih evidencija. Međutim, primjetan je trend nedostatka radne snage, iako zavod za zapošljavanje ne bilježi nikakve drastične promjene podataka. Da je to tako, svjedoči i višednevna potraga za radnicima kineske tvrtke CRBC koja gradi pelješki most, a radnici se traže i u sezoni berbe mandarina ili grožđa.
Jednostavno, domicilnih radnika u dolini Neretve nema. Sve manje ih dolazi i iz Hercegovine.
I dok brojne obitelji razmišljaju o odlasku u Irsku, a neki su već i otišli, sedmočlana obitelj Antunović,Ante, Višnja i njihovo petero djece, ni ne pomišljaju da napuste svoju didovinu u naselju Otrić-Seoci u općini Pojezerje. Najstarija kći ima sedamnaest godina i učenica je drugog razreda Gimnazije u Vrgorcu, sin je prvi razred srednje škole u Pločama, mlađi sin i kći su prvi razred i drugi razred u Otrićima, a najmlađa Dora ima šest godina.
– Nezgodno je, stalno ih vozim i dovozim. Jedno na nogomet u Ploče, pa se vratim kući pa drugo vozim na rukomet. Ali ne bih prominila život u Otrićima ni za jedan grad u Europi – kaže nam majka Višnja, koja skupa sa suprugom Antom radi na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu.
Bave se proizvodnjom grožđa i vina. Uz obiteljsku kuću uredili su i vinski podrum i kušaonicu vina. U tome vide svoju budućnost i budućnost svoje djece.
– Neki se iseljavaju iz potrebe, a neki iz hira – kazat će načelnik općine Pojezerje Boro Dominiković, koji kaže da ima slučajeva da se neki već vraćaju natrag.
Općina daje naknadu za novorođeno dijete, sufinancira boravak djece u vrtiću, koji košta samo 308 kuna za prvo dijete, a za drugo 147 kuna. Izdvaja za studentske stipendije, plaća prijevoz srednjoškolcima koji pohađaju školu u Opuzenu, Vrgorcu ili Metkoviću. Općina je opremila i teretanu za sportaše i rekreativce koji je mogu koristiti besplatno.
– Sve to čini našu malu općinu dobrim mjesto za život – naglašava Dominiković.
S njime se slaže i Ante Antunović, koji svojim osobnim primjerom potvrđuje da se i na selu može lijepo živjeti. Svojim rukama je uredio kušaonicu vina, isklesao kamen, napravio interijer koji podsjeća na one starinske konobe. I sve vlastitim sredstvima bez ijedne kune poticaja od države ili EU fondova.
– Kada dođu strani turisti, oni se dive – kazao nam je Ante.
– Može li se živjeti od svoga rada na selu? Može, samo treba puno rada – kaže Ante, koji sa suprugom Višnjom i djecom obrađuje 18 tisuća trsova vinove loze, uglavnom zlatarice i trnjka, od kojih proizvode više od trideset tisuća butelja kvalitetna vina.
– Ja vam kažem da će zlatarica spasiti ovaj naš kraj. Ona je hit u Dalmaciji – rezolutan je Ante, koji na neki način daje ideju i ostalim vinogradarima, pa i onima koji su otišli a možda ipak razmišljaju o povratku.
A posla nema ako u njemu ne sudjeluje čitava obitelj. Uz njega i suprugu Višnju rade sva djeca, pa i šestogodišnja Dora. Ona slaže čepove od pluta koji će se stavljati na boce. Tako od malih nogu pomaže roditeljima i uči raditi.
Jednom riječju, obitelj Antunović ne namjerava se seliti u Irsku. Dobro im je na vlastitoj didovini…
U poplavi negativnih vijesti vezanih uz demografiju, svaka imalo dobra vijest, poput ove priče iz općine Pojezerje, pravo je osvježenje.
– Bez djece nema ni budućnosti, ni prosperiteta, ni razvoja. Posebno je tu važna uloga obitelji s troje ili više djece, odnosno onih obitelji koje bi htjele imati više djece, no koje se na to zbog raznih razloga ne odlučuju. Obitelji s više djece najčešće doživljavaju samo deklarativnu podršku društva, dok su u svojoj svakodnevici u pravilu prepuštene same sebi. Stoga je za istinsku promjenu trendova potrebno veću pažnju posvetiti upravo obiteljima s više djece – ističe Ivan Malbašić, predsjednik udruge “Obitelji 3plus”, koja okuplja obitelji s troje ili više djece.
– Sve je više primjera pojedinih gradova i općina koje konkretnim mjerama potiču natalitetnu politiku, nastojeći ne samo zadržati, nego i privući nove mlade obitelji koje su voljne podizati djecu. Neki od novijih primjera su povećanje potpore za novorođenu djecu, stipendiranje učenika i studenata iz obitelji s više djece, besplatan vrtić za obitelji s više djece, sufinanciranje rješavanja stambenog pitanja za mlade obitelji koje žele imati djecu. Osim ovih financijskih olakšica na lokalnoj razini, iznimno je važno da one budu popraćene i odgovarajućim mjerama na državnoj razini, a poglavito u vidu porezne politike koja trenutačno ne pogoduje obiteljima s više djece. Tako, primjerice, kada sedmeročlana obitelj kupuje prosječni automobil sa sedam sjedala, ona će za taj automobil biti prisiljena platiti više poreza nego da kupuje prosječni automobil s pet sjedala, što je destimulirajuća mjera – smatra Malbašić.
