Daleke 1975. u Vidu se okupila prva lađarska ekipa u Dolini Neretve

Kad čujete riječi maraton lađa i žuta boja u istoj rečenici, gotovo da i ne trebate razmišljati – znate da je riječ o Domagojevim gusarima iz Vida. Ova ekipa već godinama boji neretvanske vode u prepoznatljivu žutu, ostavljajući upečatljiv trag gdje god se pojave. Domagojevi gusari su ime ponosno nose od otkrivanja spomenika Knezu Domagoju na vrhu brežuljka u Vidu 1997.godine, objavila je Slobodna Dalmacija.

Njihovi žuti dresovi postali su zaštitni znak, simbol odlučnosti, zajedništva i sportske borbe. U moru boja i natjecateljskih zastava, oni su ti koje ćete odmah uočiti – i zapamtiti.

Domagojevi gusari nisu samo veslači, oni su institucija na Neretvi, tim koji iz godine u godinu potvrđuje svoju snagu, uigranost i ljubav prema tradiciji. Njihovo ime veže se uz srčanost, upornost i naravno – nezaobilaznu žutu boju koja je postala njihov identitet.

Bez njih, maraton lađa jednostavno ne bi bio isti.

Ali manje je poznato da lađari Domagojevi gusari baštine tradiciju najstarije lađarske udruge koja aktivno djeluje već pola stoljeća. Ove godine slave svoj jubilarni 50. rođendan – punih pet desetljeća vjernosti veslu, lađi i Neretvi.

Skupila se družina daleke 1975. godine, kako i dolikuje, u jednoj neretvanskoj lađi – bez velikih planova, bez uniforme, ali s puno srca. Zaplovili su niz Neretvu, pa gdje ih voda odnese. Prva postaja bio je Opuzen, i to za blagdan svetog Stipana. Jelo se, pilo, arčilo i bančilo u lađi – veselje je bilo jednako važno kao i veslanje.

U toj se lađi, vjerovali ili ne, kuhalo na drva. Imali su čak i šporet – dimilo se, krčkao se neretvanski brudet, pilo se vino i pjevalo. Ali jedna stvar nikad nije izostala: povratak u Vid za blagdan Ledene Gospe, zaštitnice sela i župe. Bio je to i ostao sveti datum u njihovom kalendaru – bez obzira gdje ih plovidba odvede, znalo se gdje se mora biti toga dana. U prvoj vidonjskoj lađi te daleke 1975. godine bili su Šimun Ramić pok.Petra-kapetan, pok. Davor Taslak-Đuđa, Nikola Vučić-Korda, Mate Jakić-Bili, Jure Ilić-Uljavi, pok. Branko Boras-Kuso, Pero Suton-Žuti, Živko Boras-Žiga i Ivo Kaleb-Ivek. Plovili su na Pelješac pa do Gradca, a gdje su god dolazili izazivali su veliko zanimanje domaćih i fureštih. O njihovim gusarskih pohodima 1975 godine pisala je i Slobodna Dalmacija.

I tako je, iz druženja, ljubavi prema rijeci i običaju, nastala legenda koja traje već 50 godina.

Više na portalu Slobodna Dalmacija.