Velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku započela je u ljeto 1990. godine pobunom srpskog stanovništva u okolici Knina protiv novoizabrane hrvatske vlasti, poznatom kao takozvana balvan revolucija. Otvorena oružana agresija, u koju se aktivno uključila tadašnja JNA, eskalirala je tijekom ljeta i jeseni 1991. godine.
Na jugu Hrvatske tadašnja JNA imala je plan u prvoj etapi napada osvojiti jug Hrvatske presijecanjem teritorija do rijeke Neretve, njegovim zauzimanjem i osiguravanjem svojih snaga iz smjera Ploča. U tu je svrhu ustrojila operativnu grupu koja je brojila oko 25.000 vojnika, ojačanu oklopnim snagama, topništvom, zrakoplovstvom i mornaricom.
Nasuprot toj sili, na strani branitelja Dubrovnika i njegova šireg područja bilo je ukupno do 800 slabo naoružanih, opremljenih i ustrojenih branitelja. Prve oružane provokacije u Konavlima počele su krajem rujna 1991. godine djelovanjem minobacača i vatrom iz pješačkog naoružanja po položajima branitelja.
Dana 1. listopada 1991. godine počeo je opći napad na jug Hrvatske iz smjera Crne Gore i Bosne i Hercegovine te iz zraka i s mora. Napad je izvelo više od 13.000 pripadnika JNA, uključujući rezerviste iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.
Odmah nakon početka napada uništen je repetitor na Srđu, zbog čega je Grad ostao u informativnoj blokadi, a također je ostao bez vode i struje. Brodovi Jugoslavenske ratne mornarice blokirali su Grad s mora. Snage koje su branile jug Hrvatske postupno su potiskivane prema Dubrovniku, koji je ostao odsječen od ostatka Hrvatske.
Odlazak voda A satnije ZNG-a Metković u Dubrovnik
Dana 17. listopada 1991. godine, u večernjim satima, dobio sam zapovijed da iz sastava A satnije ZNG-a Metković uputim jedan vod gardista u obranu Dubrovnika. Od četiri voda, dva su bila angažirana na području sela Čepikuće i Lisac, a jedan je vod bio angažiran u zaštiti desantnih prostorija Vidonje i Dobranje.
Zapovijed za odlazak u Dubrovnik dobio je treći vod, pod zapovjedništvom Joška Tošića. Oko 22 sata vod s 23 gardista upućen je u Broce, odakle je trebao biti prebačen gliserima u Grad.
Budući da je Dubrovnik bio odsječen od ostatka Hrvatske, radi održavanja veze s Gradom uspostavljena je komunikacija brzim gliserima (ONB) s Pelješcem, ponajprije na relaciji Broce – Dubrovnik i obratno. Gliserima su prevoženi ljudi, naoružanje, oprema, hrana i lijekovi.
U Broce su upućeni: Joško Tošić, zapovjednik, Branko Markota, Tonći Curić, Mato Glavinić, Joško Brečić, Nedjeljko Kozina, Mate Dominiković, Tadija Barišić, Zoran Kaleb, Antonio Senta, pok. Jozo Šutalo, Marinko Ćerlek, Ivica Dramac, Goran Korda, Jozep Gustin, Alfio Popović, Joško Volarević, Slobodan Družijanić, pok. Renato Čović, Ivo Čotić, Ivica Marušić, Jurica Smoljan i Zvonko Barišić.
Polazak prema Dubrovniku bio je planiran za jutarnje sate 18. listopada 1991. godine, no zbog tehničkih problema gliseri nisu stigli. Gardisti su tako cijeli dan proveli u Brocama čekajući sljedeću noć kako bi bili prebačeni u Dubrovnik.
Prebacivanje je obavljeno sljedećeg dana, 19. listopada 1991. godine, u jutarnjim satima, s dva glisera. Budući da cijeli vod nije mogao biti prebačen, prebačene su dvije desetine, odnosno 15 gardista, dok je njih osam ostalo u Brocama, odakle su naknadno vraćeni u Metković.
Tijekom prebacivanja drugi je gliser bio prisiljen iskrcati gardiste na otok Šipan. Oni su se poslije priključili gardistima s prvog glisera, nakon što su prepješačili cijeli otok i bili prebačeni do Dubrovnika.
Raspoređivanje na položaje u okolici Dubrovnika
Po dolasku u Grad gardisti su bili raspoređeni na području Jedriličarskog kluba „Orsan“, dok je zapovjednik voda otišao u Zapovjedništvo obrane Grada, smješteno u Hotelu Zagreb, kako bi se upoznao sa situacijom i primio zapovijed. Primio ga je zapovjednik Nojko Marinović.
Zapovijed je bila prilično uopćena. Njome je određeno da se organizira obrana na širem području Petrovog Sela, iako nije bilo jasno kakvo je stanje na tom prostoru ni tko ga drži jer je Osojnik prethodno pao.
Gardisti su potom gumenim gliserima prebačeni do Lozice, odakle su pješice stigli do Stare Mokošice i povezali se s domaćim braniteljima. Uslijedilo je pješačenje do Petrovog Sela, zajedno s izviđačima domaćih branitelja, a potom i zauzimanje položaja koji dotad nisu bili posjednuti.
Nakon zauzimanja crte obrane uslijedili su utvrđivanje položaja, organizacija obrane i uspostava žičane veze sa Starom Mokošicom i Zapovjedništvom obrane Grada. Za cijelo to vrijeme neprijatelj je intenzivno djelovao topništvom po prednjoj crti obrane, Mokošici i širem području Dubrovnika. Osim topničkom djelovanju, branitelji su bili izloženi i lošim vremenskim uvjetima, praćenima kišom.
Napad na Krstac i gubici među braniteljima
Dana 23. listopada 1991. godine zapovjednik Nojko Marinović zapovjedio je da zauzmemo brdo Krstac, koje se nalazi ispred sela Knezovi. Brdo su držali pripadnici JNA, koji su s njega vatrom iz puškostrojnica ugrožavali pomorski promet pri ulasku u Luku Gruž i izlasku iz nje.
Zadaća je bila zauzeti navedeno brdo i ukloniti opasnost za nesmetan pomorski promet, koji je predstavljao jedinu vezu s ostatkom Hrvatske. U nekakvim školskim uvjetima ovakva bi zapovijed možda i bila provediva, no u ovom slučaju nije bila.
Za napad su određeni Jozo Šutalo, koji je bio vođa skupine, te gardisti Tadija Barišić, Zoran Kaleb, Slobodan Družijanić i Jurica Smoljan. Skupini se priključilo i pet domaćih branitelja. Među njima je bio i pokojni Amir Voloder, koji je toga dana ranjen, a našoj se satniji priključio nakon borbi na prilazu Stonu, gdje je ponovno ranjen 3. prosinca 1991. godine.
Skupina se približila položajima na brdu Krstac, prešavši otvoreni prostor, a zatim je napala brdo tromblonima i bombama. Pripadnici JNA napustili su navedeno brdo, no skupina se tijekom napada izložila vatri iz pješačkog naoružanja sa susjednih položaja koje je držao neprijatelj, kao i vatri iz minobacača i bestrzajnih topova nakon što je otkrivena.
Nakon toga skupina se počela postupno izvlačiti prema selu Knezovi. Izvlačenje je trajalo do poslijepodnevnih sati, pri čemu su ranjeni Zoran Kaleb i Tadija Barišić, a Kaleb je usto i zarobljen.
Skupina se povukla u zidanu kuću u selu Knezovi, u kojoj je od haubičke granate ranjen Amir Voloder. Zapovjednik voda organizirao je zbrinjavanje ranjenika, koji su zbrinuti u Mokošici, dok je Amir prevezen u dubrovačku bolnicu.
Preostali dio voda nastavio je držati zauzete položaje, izlažući se djelovanju pješačkog i topničkog naoružanja, kao i branitelji na ostalim dijelovima dubrovačke bojišnice, koja se i dalje sužavala. Branitelji su postupno potiskivani prema Gradu.
Povlačenje iz Petrovog Sela i povratak u Metković
Stanje na položajima oko Petrovog Sela dodatno se zakompliciralo. Dio ljudstva bio je izbačen iz stroja, a selo je postalo neobranjivo. I na drugim položajima oko Grada počela su povlačenja branitelja, što je dodatno unosilo nemir. Zbog neizvjesne situacije određena je panika nastala i u samom Zapovjedništvu obrane Grada.
Dana 24. listopada 1991. godine zapovjednik voda Joško Tošić dobio je zapovijed zapovjednika Nojka Marinovića da se povuče iz Petrovog Sela, što je i učinio zajedno s preostalim mještanima.
Vod se povukao u Staru Mokošicu, a potom je noću brodom prebačen do Sustjepana. Nakon toga razmješten je u pričuvu u Hotelu Petka, gdje je ostao do 30. listopada 1991. godine.
Zbog potreba na zapadnom dijelu dubrovačkog ratišta vod je 31. listopada 1991. godine prebačen na otok Šipan, a potom gliserima u Broce na poluotoku Pelješcu, odakle se konačno vratio u Metković.
Nakon kraćeg odmora vod je ponovno angažiran na širem području sela Čepikuće. Naime, 23. listopada 1991. godine imenovan sam zapovjednikom svih snaga na širem području Čepikuća, čiju je obranu, prema zapovijedi, trebala preuzeti cijela A satnija ZNG-a Metković, uz ostale snage koje su se u tom trenutku ondje zatekle.
Obrana Dubrovnika i doprinos metkovskih gardista
Obrana Grada se nastavila. Tih dana organizirana je obrana na potezu od Mokošice, koju su branitelji prethodno napustili pa se u nju naknadno ponovno vratili, preko dijelova platoa Srđ do hotela Belvedere.
Unatoč snazi neprijatelja, elastična obrana koju su primjenjivali dubrovački branitelji omogućila je postizanje veće gustoće obrane na suženom prostoru. Zahvaljujući njihovoj hrabrosti i odlučnosti da obrane Grad, Dubrovnik nikada nije pao. Izdržao je u neljudskim uvjetima sve do deblokade i oslobođenja u proljeće 1992. godine.
U tim teškim i izazovnim vremenima A satnija ZNG-a Metković dala je svoj doprinos obrani Dubrovnika. Danas obilježavamo 35. obljetnicu odlaska našeg voda u opkoljeni Grad Dubrovnik.
Piše: Dane Rendulić
