Čak 80 posto djece je počelo koristiti elektroničke uređaje prije navršene dvije godine, u prosjeku s 18 mjeseci, prosječna dob djece koja imaju mobitel je 5 godina i 3 mjeseca, 62,3 posto djece koristi mobitel bez nadzora… rezultati su to istraživanja o navikama korištenja el. uređaja kod vrtićke djece koje su Dječji vrtići Dubrovnik u suradnji sa Zavodom za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije proveli među roditeljima. Sudjelovalo je 710 roditelja, što je trećina broja upisane djece u dubrovačke dječje vrtiće, piše Dubrovački vjesnik.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

– S istraživanjem smo krenuli jer su u radu s djecom, stručni suradnici, logopedi, rehabilitatori, vidjeli da je sve više djece koja jednostavno kasne s razvojem govora, imaju neke probleme u ponašanju, emocionalne poteškoće i sl. Kada mi dublje ušli u tu temu, razgovarali s roditeljima o tome kako izgleda dan njihovog djeteta, vidjeli bi da djeca previše vremena provode pred ekranima što utječe i na govor i na njihovo ponašanje – kaže psihologinja u DVD Severina Hađija.

Zabrinjava podatak kako su mališani počeli koristiti medije odnosno elektroničke uređaje u prosjeku sa godinu i pol što, tvrdi, nije u skladu s preporukama Američke pedijatrijske organizacije da se djeca mlađa od dvije godine uopće ne izlažu nikakvim vrstama ekrana jer to ne može biti poticajno za njih.

– Zapanjujuće je to da jedno od četvero djece ima TV u sobi u kojoj spava. Pitali smo ih koje digitalne uređaje dijete koristi. Njih 82 posto koristi TV jer to su još mala djeca, nakon toga mobitel 16 posto, tablet osam posto te mali postotci računalo i igrače konzole što je ipak bliže starijoj djeci koja mogu samostalno koristiti te uređaje – kaže Hađija te dodaje još jedan zabrinjavajući podatak.

– Pitali smo koliko dugo koriste uređaje tijekom radnog dana i tijekom vikenda. Vikendom ih, nažalost, koriste duže. Roditelji su još davali komentare ‘ukoliko je lijepo vrijeme manje ih koriste a ako je loše vrijeme više će vremena provesti s medijima’. Roditelj radi osam sati, a tih osam ili čak deset sati dijete boravi u vrtiću. Mala djeca spavaju više od 10 sati kad to sve zbrojimo jako malo ostane za zajedničko vrijeme. Na kraju se to svede na sat ili dva zajednički provedenog vremena – kaže dubrovačka psihologinja.

Veliki dio djece radnim danom je do sat vremena ispred ekrana, a vikendom se minutaža dodatno povećava.

70 posto djece mlađe od dvije godine gleda radnim danom TV, a uopće ne bi smjeli. Čak 55 posto njih video sadržaje na mobitelu ili tabletima a 15 posto njih igra igrice na mobitelu ili računalu. To su veliki postotci koji bi trebali biti na nuli.
Zanimljivo je, tvrdi, kako ni sami roditelji nisu svjesni koliko je to štetno za njihovu djecu.

– Očekivali smo da odgovori u upitniku ne budu sasvim iskreni jer sigurno su neki roditelji umanjivali brojke, ali kad smo sve zbrojili rezultati su opet ispali lošiji u odnosu na ono što bi trebalo biti. Kad smo ih pitali koja su pravila postavili djeci vidjeli smo da roditelji i ne znaju točno što bi trebala biti pravila. Neki su stavili da dijete može koristiti uređaj samo prije spavanja što je suprotno preporukama jer to odgađa period uspavljivanja i sl. Neki roditelji su kazali da djeca smiju koristiti medije isključivo tijekom obroka. Tu opet roditeljima nije jasno da ta njihova pravila više štete nego koriste djeci jer im oduzimaju vrijeme za obrok i druženje s roditeljima – pojašnjava Severina Hađija te nastavlja o posljedicama pretjeranog korištenja elektroničkih uređaja

– Prvenstveno nam dolaze djeca koja još uvijek nisu usvojila hrvatski jezik jer u vrlo maloj dobi gledaju sadržaje na stranom jeziku. Zapravo dolaze nam roditelji sa djecom koja govore engleski a ne znaju hrvatski. Nažalost, roditelji ne vide to kao problem, njima je to nešto pozitivno ‘pa on već zna engleski a ima tek godinu ili dvije’. Zapravo je djetetu učenje hrvatskog kao nama učenje nekog stranog jezika. Situacija se komplicira. Imamo dosta djece koja imaju razna nepoželjna ponašanja npr. pretjerane ispade, neprimjerene emocionalne reakcije i sl. To možemo povezati s vrstom sadržaja koje oni gledaju ili igraju. To je dosta zastupljeno kod dječaka budući da oni nerijetko znaju igrati igrice koje su često nasilnog sadržaja i prihvaćaju tu vrstu ponašanja kao normalnu.

Djeca im često znaju spominjati nazive i sadržaje koje gledaju odnosno igraju, poput horor igrica.

– Pitali smo roditelje pet najčešćih sadržaja koje djeca gledaju. S druge strane mi smo u radu s djecom također razgovarali o tome i vidjeli smo da postoji velika razlika u onome što govore roditelji i što govore djeca. Roditelji su najčešće nabrajali crtane filmove poput Pepe Pig, Psići u ophodnji, Doktorica Pliško… dok su najčešće igrice puzzle, Minecraft, nogomet i memory. Međutim stariji, dakle pet godina i više, koji već samostalno koriste kompjutere oni dolaze do nekih drugačijih sadržaja poput horor igrica koje im se nažalost na internetu same nameću. Djeca su primjerice igrala igricu Granny u kojoj neka baka proganja po kući dijete koje igra igricu. Igrica je puna krvavih scena i nasilna, a cilj igrice je preživjeti. Strašno i za nas odrasle a kamoli za djecu. Djeca to igraju a kada pitamo roditelje oni nisu nikad čuli za to – kaže psihologinja Hađija.

Kako prepoznati da je dijete elektroničke uređaje usvojilo kao nešto bez čega ne može vrlo je jednostavno, po njegovom ponašanju. Ako dijete pretjerano i stalno traži uređaj i kada mu roditelji ne daju uređaj ima burne reakcije poput ljutnje, vrištanja, bacanja na pod to je dovoljan znak. A to su reakcije koje, kaže, i djelatnici u vrtiću vide.

– Sve ono što djetetu oduzima njegovo svakodnevno vrijeme a nepovoljno utječe na njegov razvoj je zapravo štetno. Roditelji mogu primijetiti primjerice da dijete kada ima slobodno vrijeme ne zna što bi sa sobom nego pali TV ili traži mobitel. Djeci treba dopustiti da im nekad bude dosadno i ne im tu dosadu ubijati elektroničkim uređajima. Oni sami bi trebali smisliti što bi mogli raditi, na koji način bi se mogli igrati jer tako se potiče njihova kreativnost. Roditelji su ti koji trebaju paziti koliko djeci daju uređaje, oni su najodgovornije osobe koje mogu kontrolirati sve to. U vrtiću nema nikakvih vrsta elektroničkih uređaja i to je dobar dio dana u kojem dijete nije izloženo tom nepovoljnom utjecaju. Kada dođe doma na roditeljima je da to vrijeme iskoriste kako bi smanjili negativan utjecaj i osmislili neke druge aktivnosti, a ne one pred ekranom – kaže Hađija i još jednom ukazuje na preporuke struke:

– Djeca mlađa od 18 mjeseci moraju u potpunosti izbjegavati ekrane, od 18 do 24 mjeseca ako već moraju trebaju koristi visoko kvalitetne programe i gledati ih zajedno s roditeljima. Djeca od dvije do pet godina mogu gledati jedan sat dnevno visoko kvalitetnog programa koji je namijenjen djeci.

Isto bi, dodaje, trebalo biti i za dobnu skupinu od pet do sedam godina. Dječji vrtići Dubrovnik namjeravaju u suradnji s Udrugom Roda kroz njihov projekt ‘Razmisli pa klikni’ u vrtićima provesti radionice za djecu i roditelje. Nakon toga, potaknuti provedenim istraživanjem sam vrtić će provoditi osmišljene radionice s dubrovačkim mališanima.

Piše: Kristina Filičić/DV

OGLAS