Još u prosincu 1876. godine stanovnici Metkovića, kako bi osigurali božansko pokroviteljstvo za svoje potrebe, jednoglasno su odlučili podići oltar u čast Djevice Marije, nazvan Gospa od Zdravlja.
Ništa manje velikodušni nego pobožni kako piše onodobni tisak, doprinijeli su ovom prekrasnom pothvatu, tako brzo da je do kraja 1878. oltar već bio dovršen, objavila je Župa sv. Ilije proroka – Metković.
Uskoro je naručen i kip Djevice Marije iz tvornice u Klagenfurtu, te su već 16. ožujka 1879. godine stanovnici Metkovića mogli posjedovati ovaj graciozan i cijenjeni predmet, tako majstorski izrađen da se bez pretjerivanja može reći da je to jedan od najljepših i najnježnijih skulptura Gospe u Splitskoj biskupiji. Sve ove epitete navodi dopisnik u svome članku te dalje navodi: “Ovaj veliki dan, kada smo podno ove svete slike mogli častiti Veliku Majku Božju, pod imenom Gospa od Zdravlja, srcima ispunjenim ljubavlju, zasigurno će ostati u vječnom sjećanju, budući da Neretva ne pamti sličnu svečanost“.
Točno u 14 sati započela je procesija, u kojoj je sudjelovalo preko 2.000 ljudi (Metković je tada imao oko 1.000 stanovnika te su u procesiji očito bili i stanovnici susjednih župa). Krenula je od župne crkve prema Podstružju, kilometar od Metkovića (Metković je tada bio do Platana), kako bi tamo preuzeli kip i zatim ga postavili na oltar. Procesiju se predvodili Rondari u svojoj svečanoj narodnoj odjeći, noseći općinsku zastavu, zatim su slijedili školarci sa svojim učiteljima, potom dugi red Braće Presvetog Sakramenta te gomila štovatelja odnosno župljana. Ovdje se postavlja pitanje jesu li Rondari u stvari Metkovske žudije, jer se ovaj naziv za žudije zadržao do današnjih dana u nedalekom Vrgorcu. Samo spominjanje narodne odjeće upućuje upravo na to. Rondari (žudije) u Vrgorcu kao svoju odjeću ne koriste odjeću rimskih vojnika nego narodnu nošnju koja je zbog blizine vrlo slična našoj neretvanskoj narodnoj nošnji.
Posebno je interesantan i podatak da je u procesiji sudjelovala i satnija Weber pukovnije (pod imenom Primorska pukovnija Weber (Joseph baron von Weber) br. 22. koja je sudjelovala s pet bojni u zaposjedanju Bosne i Hercegovine 1878. godine. U to vrijeme sjedište joj je u Dubrovniku i očito je jedna bojna bila smještena u Metkoviću. Glazba Jelačić pukovnije je također sudjelovala u procesiji svirajući vesele koračnice.
Slijedilo je svećenstvo, a iza njih slavni pukovnik Luxardo, politički povjerenik dr. Pezzi, općinska uprava, sudske i državne vlasti. Bojnik sa svim dužnosnicima Weber bataljuna koji su smješteni u Metkoviću, kao i mnoge druge tvrtke i pojedinci, svi u svečanoj odori išli su na kraju procesije.
Pukovnik Urban Edler von Luxardo bio je vrlo cijenjen časnik u vojsci. Poticao je iz ugledne dalmatinske patricijske obitelji. Diplomirao je na Pomorskoj akademiji u Rijeci kao kolega iz razreda Tegetthofa i Sternecka s kojima je ostao dobar prijatelj do kraja života. Već umirovljen, ipak se dobrovoljno prijavio za aktivnu službu tijekom priprema za okupaciju Bosne i Hercegovine. Imenovan je zapovjednikom u Metkoviću gdje je pokazao neobičnu predanost i organizacijske sposobnosti. Za nas je posebno interesantan njegov kolosalni posao oko obnove drvenog mosta u Metkoviću kako novinar u jednom drugom članku naglašava na čvršćim temeljima. Naime svake godine bi nabujala Neretva nanosila veliku štetu prethodnom drvenom mostu.
Stigavši do mjesta gdje se nalazio kip, procesija se nakratko zaustavila, sve dok Prečasni dekan, otac Rafael Borić, nije pozdravio lik Premilosrdne Djevice Marije tradicionalnim pjesmama, koje su prisutni potom s oduševljenjem ponavljali. Nakon završetka ove svete ceremonije, svirao je glazbeni sastav Jelačić pukovnije. Zvukovi limenih instrumenata miješali su se s paljbom petardi, mačkula i kubura pri čemu su skoro svi muškarci bili naoružani kuburama.
U svom tekstu dopisnik Katoličke Dalmacije navodi: „O koliko je suza, emocija navrlo mnogima na oči dok su promatrali kako snažno u našim srcima gore religiozni osjećaji, ljubav i odanost prema Gospi. Jedinoj zahvaljujući kojoj, kako je rekao poznati autor, možemo težiti postizanju svih milosti u sadašnjem životu i osiguranju Raja u budućem životu.“
Raskoš ove nezaboravne svečanosti dodano je pojačana samom mirnom atmosferom i vedrim i spokojnim nebom, tako da se sve veća sreća i veselje moglo čitati na licima sudionika procesije, koji su između pauza ponavljali sljedeći stih na slavenskom (hrvatskom) jeziku:
Ah, ti koja sjediš na nebu
kao Kraljica djevica,
ah, ti se blagonaklono
smiješiš molitvama naših srca.
U međuvremenu kip su preuzela i nosila četiri mladića odjevena u crno, a procesija se vratila istim putem, idući prema mjestu njihovo pjevanje crkvenjaka, zvuk instumenata, zvonjava zvona i pucnjevi petardi i kubura odjekivali su Predolcem i Sv. Ivanom.
Gdje god biste pogledali, vidjeli ste ukrasne velove, zastave i feštone. Brodovi su bili ukrašeni feštonima (ukrasi u obliku vijenca, obično napravljen od cvijeća, lišća i vrpci koje vise u luku između dvije točke). Nešto oko pet sati procesija se vratila u crkvu. Trajala je dobra tri sata.
U nastavku dopisnik Katoličke Dalmacije piše: „Nemoguće mi je opisati vjerski prizor“. Dogodilo se to kada je kip stigao u crkvu. U tren oka, iako je ogromna, bila je puna vjernika, a stotine ljudi moralo je stajati vani. Među tim mnoštvom, mogle su se vidjeti suosjećajne majke kako podižu svoju djecu da gledaju sveti lik koja predstavlja našu zajedničku Majku, najdražu i najnježniju, dok su druge, držeći upaljenu svijeću u rukama, s velikom pažnjom slušale kratak, ali rječit govor, koji je tom prilikom održao pobožni i revni župnik, otac Borić, koji je istovremeno potaknuo milostinju u čast Blažene Djevice Marije, koja se popela na stotine fiorina. Tako je završila ova nezaboravna služba.
U potpisu članka stoji samo D-e. Mislim da ćemo teško ikada saznati o kome se radi. Mislim da je novinar došao u Metković povodom ovog događaja. Međutim opis događaja kojeg sam ja skoro doslovno prenio uz male intervencije i pojašnjenja teksta, dao nam je jako puno novih nepoznatih informacija koje do sada nismo znali. Posebno je interesantno ako se to pokaže točnim podatak da su i Metkovci tada svoje žudije nazivali Rondari koji naziv se do sada zadržao samo u Vrgorcu od svih skupina žudija na našim prostorima. Inače sam pojam dolazi od talijanske riječi „ronda“, koja u prijevodu označava stražu, ophodnju ili patrolu, odnosno skupinu koja nešto čuva. Moguće je da novinar pišući tekst na talijanskom jeziku koristi riječ za čuvare Isusova groba kao zamjenicu za naš izraz žudije.
U tekstu se spominje da je kip kupljen i da je namjera župljana bila Gospa od Zdravlja pa bi bilo interesantno vidjeti do kada se i da li se u Metkoviću slavila 21. studenog. Vjerujem da u župnim knjigama postoji neki zapis koji bi riješio ovu dilemu. Stari Metkovci su kip Gospe u procesijama ukrašavali krunom i plaštem. Kruna se i dalje čuva u Župi.
Također je i prisustvo Weber pukovnije kao i glazbe Jelačić pukovnije jako važno i interesantno za nas Metkovce. Naime do sada se u više navrata spominjalo kako je dolazak Dubrovačke glazbe na otvaranje željezničke pruge Metković-Mostar 13. lipnja 1885. godine inicirao osnivanje naše Glazbe. Ispalo je da su tada Metkovci prvi put čuli zvuke nekog puhačkog orkestra te im se to tako dopalo da su i oni odlučili osnovati svoju glazbu. Vidimo da je već šest godina ranije u Metkoviću svirao puhački orkestar Jelačić pukovnije, a vjerujem da bi se mogao pronaći i još neki stariji zapis.
Posebno se moram zahvaliti povjesničaru iz Zagreba Igoru Miji Ostojiću bez čijeg neumornog istraživačkog rada ne bi bilo ovog otkrića u članku La Dalmazia Cattolica – Katolička Dalmacija od 28. ožujka 1879. godine, koja je izlazila u Zadru, a koji sam vam imam priliku ovdje predstaviti.
Piše: Mario Talajić / Župa sv. Ilije proroka – Metković
