Metković je središte Neretvanske krajine, kojemu gravitiraju okolna neretvanska i hercegovačka sela s lijeve i desne obale rijeke Neretve. Prvi se put u povijesnim vrelima spominje 1422., a do konačnoga oslobođenja od Osmanlija u Malome ratu (1714. – 1718.) bio je neznatno naselje. Nakon oslobođenja od Osmanlija Metković se počeo napučivati uglavnom hrvatskim i u manjemu dijelu srpskim pukom iz istočne Hercegovine, tj. govornicima novoštokavskoga (i)jekavskog dijalekta. Od XIX. stoljeća naselje se ubrzano urbanizira te se u njega počinju u većoj mjeri doseljavati stanovnici iz okolnih neretvanskih i hercegovačkih sela, ali i iz udaljenijih krajeva (Imotske i Vrgorske krajine, Makarskoga primorja, Pelješca, središnje Hercegovine i Bosne, a početkom XXI. stoljeća u grad je na službu došao velik broj pograničnih policajaca iz Slavonije). Položaj tranzitnoga grada uvjetovao je da se sastav stanovništva grada svakih nekoliko desetljeća stubokom mijenja (primjerice, najčešće je prezime u gradu 1948. bilo Gabrić, a 2001. to je prezime bilo tek 47. po brojnosti; 1948. je od deset najčešćih prezimena 7 potjecalo iz istočnoga, a tri iz zapadnoga dijela Neretvanske krajine, dok je 2001. od deset najčešćih prezimena 7 potjecalo iz zapadnoga dijela Neretvanske krajine, 2 iz Hercegovine, a tek jedno iz istočnoga dijela Neretvanske krajine; Vidović 2014: 12–16). Za razumijevanje metkovske jezične slike ujedno je važna činjenica da se grad nakon Drugoga svjetskog rata počeo širiti na desnu obalu rijeke Neretve. Taj je dio grada naseljen uglavnom iz okolnih sela u zapadnome dijelu Neretvanske krajine. Rijeka Neretva bila je i jest izrazita dijalektna razdjelnica jer su govori istočno od Neretve (uz iznimku opuzenskoga govora) po odrazu jata (i)jekavski, a zapadno od nje ikavski. Tako je i u samome Metkoviću u kojemu je dio grada na desnoj obali Neretve ikavski, a na lijevoj (i)jekavski. Ujedno treba napomenuti da je udio ikavizama u starijemu dijelu grada postupno rastao upravo s porastom udjela stanovništva doseljenoga iz ikavskih krajeva (o čemu u svojemu autobiografskom zapisu Kismet piše i rođeni Metkovac Ivan Slamnig), a nakon 1990. ikavica se na lijevoj obali Neretve širi i iz sociolingvističkih razloga, zato što se smatra „dalmatinskijom“[1]. U ovome se radu iznose značajke metkovskoga jekavskog govora kojim govori oko 2/3 metkovskoga stanovništva. Pritom treba imati na umu da se metkovski idiolekti i „kućni“ govori uvelike razlikuju, što ovisi o podrijetlu roditeljâ svakoga pojedinog Metkovca i podrijetlu stanovnikâ četvrti koju nastanjuje.
U odnosu na okolne (i)jekavske govore metkovski se gradski govor, osim znatnijim udjelom ikavizama, odlikuje dosljednim jekavizmom, izostankom fonema ś i ź (fonem ś bilježim tek rubno u nekih starijih govornika u primjerima kao što su śèkira i śȅs) te rjeđom provedbom treće jotacije (izostaju primjeri tipa đèvōjka, vȉđet ili đȅd svojstveni susjednim zažapskim i nekim slivanjskim govorima, ali se bilježi lik ćȅrat, zabilježen i među ikavcima). Ujedno je samo u starome dijelu grada (četvrtima Krnjesavac i Orašina) došlo do neutralizacije dvaju parova afrikata u jedan 
i slično kao u Opuzenu i u novije vrijeme u Podgradini (Vukša Nahod 2018: 189). Na naglasnome je, morfološkome i leksičkome planu metkovski gradski govor bliži standardu nego okolni govori, tako da izostaju naglasni arhaizmi kao što je mȍre (u Metkoviću mȏre), nastavak -ōn umjesto -ōj (npr. u Dùbokōn u Slivnu, ali u Dùbokōj u Metkoviću) te leksemi kao što su krijȇšva (u Metkoviću trȅšnja rjeđe trȉšnja) ili ktōla (u Metkoviću najčešće kùmpīr). U mlađih se govornika pod utjecajem susjednih hercegovačkih govora proširio naglasni tip B (npr. rádovi, válovi, kljúčevi) dok su u starijih govornika potvrđeni likovi rȁdovi, vȁlovi, kljȕčevi, a analogijom i krȁļevi) te naglasci tipa argumȅnt i dokumȅnt (u starijih su govornika potvrđeni likovi argùmēnt i dokùmēnt uz likove argùmenat i dokùmenat). Neke se morfološke promjene uočavaju i u susjednim govorima. Tako u obližnjemu Vidu dočetno –l sve češće prelazi u –ja iako su i danas sporadično potvrđeni primjeri čȕjo, ùdarijo i sìdijo, koje su Ankica Čilaš Šimpraga i Kurtović Budja (2007: 111) u Vidu zabilježile prije dvadesetak godina, a primjeri su na –o donedavna bili zabilježeni i južnije, u Kominu.
Građu u radu prikupio je sam autor[2], a za usporedbu s ostalim neretvanskim govorima poslužili su ponajprije knjige i radovi Senahida Halilovića (1996), Perine Vukše Nahod (2017 i 2018) te Ankice Čilaš Šimprage i Ivane Kurtović Budje (2007). Pritom treba istaknuti kako je Senahid Halilović (1996: 40) Metković označio kako ikavski punkt iako on to, barem na lijevoj obali Neretve i to barem u posljednjih tristotinjak godina, nije bio niti jest. Nadalje, u gradu je, poglavito otkad se naselje urbaniziralo, živio i živi znatan udio govornika novoštokavskoga ikavskog dijalekta, koji izrazito prevladavaju u metkovskim četvrtima na desnoj obali rijeke Neretve te treba imati na umu da postoje povijesnojezični dokazi da se u razdoblju prije osmanlijskih osvajanja ikavski novoštokavski dijalekt prostirao i znatno istočnije od Neretve, o čemu u samome Metkoviću svjedoče toponimi Brȋg i Písak (opširnije u Vidović 2009).
Ime naselja: Mȅtković (u prigradskim naseljima te u užoj i široj okolici Mȅtkovići) (ìz Metkovića, ìz Metkōvića, u prigradskim naseljima i okolici ìz Metkovīća, ù Metkoviću, ù Metkōviću, u prigradskim naseljima i okolici ù Metkovīćima, ù Metkovićīn, rijetko u istočnoj Hercegovini ù Metkovići)
Etnik: Mȅtkovac (u dijelovima grada na desnoj obali i u dijelu okolice Mȅtkovčanin), Mȅtkōvka (u dijelovima grada na desnoj obali i u dijelu okolice Mȅtkovčānka),
Ktetik: mȅtkovskī (u dijelovima grada na desnoj obali i u dijelu okolice mȅtkovačkī)
Vokalizam
Metkovski mjesni govor ima uobičajenih 5 štokavskih vokala i slogotvorni r. Svi vokali mogu biti dugi i kratki. U metkovskome govoru postoje redukcije, potpune u početnome (vàkī, vàkō, vȃmo) i završnome položaju (nȅk, pòzvat, svȁk) te potpune (čètri, kòlkō, šènca) ili djelomične u središnjemu položaju (rádile gl. pr. r. ž. r. jd., nòsit; usp. Vukša Nahod 2018: 186). Dugi se slogotvorni r dobro čuva u starijih govornika, ali se i kod njih pojavljuju sporadična kraćenja, npr. cr̀nac, cȑkva, gȑm i čètvr̆tī (usp. Lisac 2003 i Kapović 2015: 762). Odraz je jata jekavski (za razliku od zažapskih i dijela slivanjskih govora u kojima prevladava dvosložni odraz) uz velik udio ikavizama (mogu se čuti rečenice kao što su Đȅ si bȉo prȍšlī mȉsēc?[3]), a udio ikavizama vrlo često ovisi o podrijetlu oca ili majke svakoga pojedinog govornika. Jat očekivano izostaje u óde, únde (ali je često potvrđeno i núđe i nȅđe). Zapadni odraz *ę ovjeren je, primjerice, u jàmit (zabilježeno i nàmit) ‘uzeti’. Prijelaz ra > re vidi se u rébac (među jekavcima je u Metkoviću zabilježeno rȃs, ali je među ikavcima zabilježeno i rȇst ‘rasti’). U literaturi je i u mjesnoj toponimiji zabilježen lik i grȅb umjesto grȍb, no to je danas arhaizam. Uz prilog se prȉje među ikavcima na desnoj obali Neretvi čuje i prȉja. Do stezanja je vokala u svim istraženim govorima došlo u brojevima od jedanaest do devetnaest (ae > ē): jedànēs, dvánēs, osàmnēs, devètnēs itd., nakon promjene –l > –o u N jd. imenica: òrō, pòsō te u gl. pr. r. m. r. jd.: brȉjō, ìšō, kȍpō, kȕpovō, mȍgō, pòznō, pròšō, rȅkō, spávō, zapisívō (ali dȁo osim u Bȏg ti dȏ, znȁo). Zabilježeni su primjeri sȍ tīn i sȕ pēt kad se prijedlog s(a) nađe uz zamjenice ili brojeve. Izgovor je jata jednosložan za razliku od susjednih zažapskih govora u kojima je uglavnom dvosložan.
Konsonantizam
Metkovski je jekavski govor štakavski (npr. gòdište, gȕšter, gȕšterica, púštajū 3. l. jd. prez., štȃp, vríšti 3. l. jd. prez., a rijetko se šćakavski odrazi ostvaruju među ikavskim doseljenicima). Fonemi ś i ź (osim iznimno rijetko ś u starijih govornika i doseljenika iz Zažablja i istočne Hercegovine) i delateralizacija ļ > j (u Metkoviću pȍlje, zèmlja), za razliku od susjednih zažapskih i slivanjskih (i)jekavskih govora, nisu zabilježeni. U Krnjesavcu i Orašini, starim dijelovima grada, došlo je do neutralizacije dvaju parova afrikata (npr. bòrī, ȃa, èki, íak, ȕdo, úat; ȅp, ìgerica, nȃū). Fonem se h čuva samo iznimno u starijemu sloju leksika (npr. turcizam hȃm ‘dio opreme za uprezanje konja’) i u novijim riječima (npr. hòtel), a inače ispada u početnome položaju (npr. àjdūk, ȉljada, ȍćemo) te središnjemu (čàura, preládit se) i dočetnomu položaju (ȍdmā, strȃ; u G mn. pridjeva i zamjenica: mȃlī, prȃvī, vȅlikī; ī, ńī, òvī; rjeđe u nekih starijih ispitanika i u ònije, vȁšije). Fonem h otpada i u slijedu hv-: svȁćāt, ùvatit, vȁtat (rjeđe fȁtat). U središnjemu položaju, radi uklanjanja zijeva nastala gubitkom fonema h, iza vokala stražnjega niza dolazi do zamjene h > v (bùva, dùvān, kȕvāt, púvat, ȕvo), a iza vokala prednjega niza do zamjene h > j: grȋj (uz grijȇh), grijòta, Mijòvil/Míjo, mìjūr. Katkad se h zamjenjuje fonemom k: špàker ‘štednjak’. U završnome položaju, analoški prema kosim padežima, nakon gubitka h dolazi fonem v: krȕv, sȗv ili fonem s: òras (usto je lik òrav potvrđen toponimiji, tj. u imenu zaseoka sela Glušci). Fonem je f razmjerno često zabilježen u riječima stranoga postanja (npr. fȁjercak ‘upaljač’, fážol ‘grah’, fȇbra ‘groznica’, fȅta ‘kriška’, fréza ‘motorna kopačica’)te u primjerima u kojima je hv zamijenjeno s f (fála i rjeđe ùfatit). Zamjena fonema f fonemom p izrazito je rijetka (npr. prȉgat, pòprigat), ali je zabilježena u antroponimiji (npr. Píle). Delabijalizacija dočetnoga –m nije zabilježena u leksičkim morfemima (dȏm, kȗm, nájam itd.), ali je uglavnom dosljedna u nastavcima i nepromjenjivim riječima: a) u 1. l. jd. prezenta glagola: ȉgrān, komèntīrān, mȃšēn, pèčen, plȉvān, rȃdīn, slȕšān, znȃn; b) u I jd. imenica m., s. i ž. r.: maštrálon, plȍdon, rogáčon; bŕvnon, vrȅlon, zvȍnon; nèdiljōn, rȉbōn, vȑšōn; c) u DLI mn. imenica m., s. i ž. r.: maštráliman; bŕvniman; rȉbaman; u I jd. m., s. i ž. r. pridjeva i zamjenica: nȍvīn; lȍvorovīn; dònjōn; sȁ mnōn, nȁšīn; d) u D/L/I mn. m., s. i ž. r. pridjeva: plȃvīn, dùgīn, mȅtkovskīn; e) u brojevima: sȅdan, ȍsan; f) u prilozima: ȕglavnōn. Dočetni se l, osim u stranim riječima (npr. kànāl, pȃl), čuva u nekim pridjevima (mȃl, tȍpal), a u novije se vrijeme pod utjecajem standarda širi i na neke apelative gdje prije nije bio potvrđen (npr. stȏl, vȏl). Rotacizam je zabilježen u nekim licima prezenta glagola mȍć (mȍreš, mȍrete, mȍremo, mȍrete) i kázat (kȃre) te u imperativu glagola bjèžat (bjèri). Ujedno se (dosljedno u starijih govornika, a manje dosljedno u mlađih) pojednostavnjuju početne suglasničke skupine (npr. kȍ, sòvat), završni skupovi –st (mȏs, mlȁdōs), –št (gȕš, prȋš) i –zd (grȍz), ali i druge suglasničke skupine (blȁgosōv, pȁnēn ‘padnem’, présjednīk). Lik čòek nastao je ispadanjem v. Infinitiv dolazi u krnjemu obliku (npr. lèžat). U glagola koji se u hrvatskome standardnom jeziku tvore na –nuti prevladava tip dìgnit (màknit, gȁnit, ali i mȅtit).
Morfologija i sintaksa
Pridjevska je sklonidba zabilježena u lokativu nekih imenica ženskoga roda e-sklonidbe (kàsārnōj, ljèkārnōj, pèkārnōj) te u toponimiji (ù Plīnōj) i antroponimiji (Ìvanōj, Mìrjanōj). Vrlo je česta (poglavito kod starijih govornika) kratka množina (npr. bȑci, mȉši). U imeničkoj se sklonidbi i imenice čija osnova završava na palatal sklanjaju kao one čija osnova završava na nepalatal (npr. lèšon, kònjon, mȗžon). Nastavak se –ama u DLI mn. često nazalizira (npr. kònjiman, rùkaman). Aorist je razmjerno dobro potvrđen iako u manjoj mjeri nego u susjednoj Hercegovini gdje je aorist najčešće upotrebljavano prošlo vrijeme. Analogijom se prema 3. l. mn. š proširilo i na druga lica u množini (dóđošmo, rádište, svrátište, upòznašmo). Imperfekt je rijetko potvrđen, uglavnom u starijih govornika. Futur II. se katkad (a u susjednome Zažablju gotovo isključivo) tvori od svršenoga prezenta glagola biti i infinitiva (kȁd ti bȕdēn govòrit; ako bȕdēš ȉć). Slično kao u Zažablju i Slivnu živo je i tzv. predbuduće vrijeme koje označuje „vjerojatnu radnju u prošlosti“ (Menac-Mihalić 1989: 101): bȉt će sȉgūro čȕo zà sprovōd śȕtrī dȃn (‘bit će da je sigurno čuo za sutrašnji sprovod’). Tzv. imperativ prošli, koji „izražava nešto što je subjekt po mišljenju govornika trebao izvršiti u prošlosti, a nije“ (Menac-Mihalić 1989: 102) također je uščuvan u Metkoviću (zabilježio sam ga na predjelu Klada) i tvori se od 3. l. imperfekta glagola biti i infinitiva: bȉjāše to učìni(t) (‘trebao si bio to učiniti’).
Prozodija
Naglasni je sustav tipični novoštokavski, s četirima naglascima te dobro uščuvanim zanaglasnim dužinama u svim očekivanim pozicijama (u susjednim su hercegovačkim selima zabilježene i sekundarne zanaglasne dužine i u zamjeničkome obliku njȅgā i osobnomu imenu Ìvanā, a ti su primjeri rubno potvrđeni i u Metkoviću). Silazni su naglasci u nepočetnome slogu razmjerno rijetko potvrđeni osim u novijim višesložnim riječima stranoga podrijetla (npr. akumulȃtor, komentȃtor, u mlađih dokumȅnt, ali vìbrātor) te sustavno u genitivu množine ženskoga roda u primjerima tipa udȍvīcā (što je često u štokavskim govorima u južnoj Dalmaciji i Hercegovini) te u mlađih govornika u genitivu množine u primjerima tipa Bosȃnācā (u starijih je običnije Bòsānācā), koji su također česti u mjesnim govorima (poglavito u južnoj Dalmaciji i Hercegovini). Praslavensko preskakanje se dobro čuva: npr. bȅz glāsa, dȍ neba, ȉz polja, nȁ panj, pȍ zlāto, pȍd rūku, sȁ srca, ȕ širinu, ȕz tijēlo; dȃn ȉ nōć; nȅ donese. Preskakanje se pojavljuje i u uobičajenim sekundarnim C-primjerima kao nȁ kamēn, ȉza brda te analoški nȁ Hvār, pȍ kļūč, ȕ krīž, zȁ nōž, nȁ sūd, ȕ cvijēće i sl. I novoštokavsko prenošenje je dobro potvrđeno: npr. bèz vezē, dò kruva, ispòd mene, ìz Metkovića, izà štalē, iznàd kućē, kòd smokvē, kròz šumu, međù braćōn, mimò tebe, nà Stāru Nèrētvu, nàd Glūšcima(n), nìz vjetar, ò mājki, òd voljē, òko zgradē, òkolo kućē, pò guštu, pòd veštōn, pokràj brata, porèd njī, pramà sūncu, prèd kišu, prekò nekē stvȃri, prì općini, sà skālā, ù stomāk, ùz vatru, zà uru; jedàn metar, dvá danā, trí kuće, stó kīlā; pó godinē, kȏs ì koža, nì mjesēca, à tī, kȍ stō vragóvā; dobàr večē; nè počmē. Uz navedene primjere supostoje (poglavito u mlađih govornika) primjeri u kojima naglasak ne preskače ili se ne prenosi.
Kad je riječ o naglasku razvidna je generacijska raslojenost ‒ kod starijih su i danas zabilježeni naglasci kao što je krajévā i sinóvā, a u mlađih krȁjēvā i sȉnōvā. Te naglaske mlađi još izgovaraju pri čitanju crkvenih tekstova (ù sve vijȇke vjekóvā), a navedeni su naglasci češće potvrđeni kod mlađih govornika u okolnim selima (usp. Vidović 2007 i 2009). Većina govornikâ dobro čuva C-paradigmu u primjerima kao bíla ‒ bȋlo, ali se, uglavnom u najmlađim generacijama i pod utjecajem dijela hercegovačkih govora, može čuti i ujednačeno bílo (toga u okolnim selima gotovo da nema). Stari je naglasak tipa izabrála, počéla, prodála, uzéla zabilježen samo u najstarijih govornika dok se u okolnim selima još može čuti i u mlađih. B-paradigma dosta se dobro čuva u neodređenih pridjeva (npr. žȗt – žúta – žúto, zèlen – zelèna – zelèno, bijȇl – bijéla – bijélo, vìsok – visòka – visòko, vrȗć – vrúća – vrúće, krátak – krátka – krátko; sekundarno pjȁn – pjàna – pjàno). Razlikovna se uloga naglaska ogleda, među ostalim, u tvorbi umanjenica (npr. nòga : nóga, bȍca : bóca, njȕška: njúška, kȅsa : késa, kȕća : kúća, krȉška : kríška), a promjenom naglaska tvore se i hipokoristična osobna imena (Ána < Ȁna, Péra < Pȅra, Véra < Vȅra). Prefiksalni imenski kanovački naglasak gotovo u potpunosti izostaje osim u primjerima kao što su pónos, póziv, prózor, a iskonski se kratki naglasak produljuje i u glagola sjéćat i trébat. U osobnih imena potvrđen je naglasni tip Miròslav, Tomìslav, Radòslav, Stanìslav te Danìjel, Domìnik, Gabrìjel, Rafàel, a u prezimenâ čeoni naglasak u prezimenima kao što su Jòvanović, Màrtinović, Òbradović (usp. i tip Ìlīć), no on se dosljednije čuva u okolnim selima (npr. Àntunović; usp. i tip Domìniković, Kstičević). U složenicama je čest naglasak na spojniku (npr. domàzet, kratkòkos, polùbrat). U starijih je govornika zabilježen i naglasak ȍn te sȅdmī i ȍsmī.
Leksik
Iz domaćega hrvatskog leksika izdvajam riječi: blȉnja ‘vodoplavno područje s povremenim vrelom obično u podnožju brda’, brez (zast.; i brezòbrazan) ‘bez’, búbak ‘batine’, cípac ‘potkoljenična kost’, krúpa ‘grad’, čambljat ‘grepsti’, ćúko ‘pas’, dȉńa ‘lubenica’, drȏb ‘trbuh’, dȗb ‘hrast’, glúvo ‘gluha osoba’, gònīk ‘uski poljski put’, gòžđa ‘zamka’, gȏžđe ‘željezo’, gȕče ‘mlada svinja’, gȕda ‘ženka svinje’, gùdīn ‘svinja’, ispòravit se ‘ispraviti se’, ȉzba ‘konoba’, jàmit/nàmit ‘uzeti’, kȅńa ‘magarica’, kéńac ‘magarac’, kòčāk ‘svinjac’, krȅk ‘panj’, krúpa ‘grad’, kvàsina ‘ocat’, lòćika ‘vrtna salata’, lȗg ‘pepeo’, mànit (usp. mahnit) ‘lud’, mlȋnica ‘vodenica’, móba ‘skupina ljudi koja koja organizirano ide na posao u polju (pomoći kome ili za dnevnicu)’, naprdívat ‘govoriti gluposti’, nàvrćat ‘kalemiti voćke’, nȏžice ‘škare’, ȍdrna ‘sjenica od vinove loze’, píva (ž. r.) ‘pivo’, pȍd ‘komad zemlje’, pramasùnčac i prànčiōk ‘mjesto u zavjetrini okrenuto suncu’, pȍjata ‘poljska kućica’, prdòklačit ‘govoriti gluposti’, prìstupak ‘manje pristanište’, prúga ‘autobusna linija’, slíno i smóto ‘nespretna osoba’, smjȅrit ‘pogoditi koga kamenom’, sočìvica ‘leća’, spȉrine ‘ostatci hrane za svinje’, spȗž ‘puž’, sȑšēn ‘stršljen’, strȗga ‘prokop’, svétac ‘blagdan’, svítac ‘krijesnica’, šȅtka ‘lisica’, škàkavac ‘skakavac’, tȑgānje ‘berba grožđa’, ȕžina ‘ručak’, tàrigūz ‘toaletni papir’, vàrićāk ‘vrsta posude; mjera za površinu, 500 kvadratnih metara’, vȉjor ‘dašak’, vȑć ‘vršiti (žito)’, vȑž ‘čvor na dasci’, zȃva ‘zaova’, zóva ‘bazga’, zgudìnjat se ‘nadebljati se’, žésta ‘žestoko piće’, žèstica ‘vrsta teško obradiva zemljišta’, žȉcār ‘radnik koji je održavao poštanske linije’ te žmȁre ‘čvarci’. Supstratni je romanski sloj zastupljen u dalmatoromanizmima i balkanskim romanizmima bèkīna ‘oderana životinjska koža’, bȉčve ‘čarape’, cípol ‘cipal’, čȁtrnja ‘zdenac’, grȉpa ‘kamen veličine šake’, kàpula ‘crveni luk’, klȁčina ‘vapnenica’, kòmaštre ‘lanac iznad ognjišta’, mȁrač ‘ožujak’, mgīnj ‘kamen međaš’, pȅča ‘komad’, pèškelj ‘vrsta riječne ribe, Scardinus plotizza’, plòkāta ‘popločani gradski trg’, sȍvrnja ‘građevinski otpad’, škȋp ‘drvena posuda koja se stavlja pred bačvu kako bi se u nju usulo vino koje curi iz nje’, žùdija ‘vojnik na Kristovu grobu’ i žȕka ‘brnistra’. Mlađi je romanski sloj zastupljen u toponimima kao što su balàncāna ‘patlidžan’, bȁnak ‘drvena klupa; prodajni stol na tržnici’, bȅštija ‘zvijer, životinja; jaka osoba’, brùjet ‘brodet’, búka ‘drveni ili kovinski lončić’ (usp. i ìgrat na búku ‘igrati na faktor iznenađenja dok se protivnik ne postavi’), bùkara ‘drveni sud s ručkom za vino’, cìmenat ‘cement’, dùzīna ‘dvanaest komada čega (najčešće žaba i u žargonu zgoditaka’, gȃnče ‘vile’, grȃnčav ‘užegnut’, kàćōla ‘zaimača’, kàīn ‘lavor’, karìōla ‘tačke’, krpàtūr ‘jorgan’, kùkumār ‘krastavac’, kȕpa ‘crijep’, kùžīna ‘kuhinja’, lȁbrńa ‘njuška, gubica’, làncūn ‘plahta’, mȁća ‘mrlja; prljava kiša’, mìstrija ‘zidarska lopatica’, pèškat ‘uzeti, pokupiti, dobiti’, petrùsīmul ‘peršin’, pjȁca (usp. hodonime Mȃlā pjȁca i Vȅlikā pjȁca te nadimak pjȁcār koji nose metkovski mangupi) i pìjaca (mlađe) ‘tržnica’, pìjat ‘tanjur’, pìńūr (rjeđe pìrūn) ‘vilica’, pomìdōra ‘rajčica’, pȏnta ‘rt, prevlaka; pristanište’, rèćīna (uz mìnđuša) ‘naušnica’, sakramèntat ‘udariti’, sȉć ‘bunarsko vjedro’, sòrit ‘srušiti’, šugòmān (često i turcizam pèškīr) ‘ručnik’, tàraca ‘terasa’ te žȗnta ‘privaga, priložak mesa’. Znatan je i udio turcizama: ȁblećina ‘pijanac, budala’, áćif ‘slastičar’, àvlija ‘dvorište ograđeno visokom ogradom’, bàjer ‘nasip’, bòstan ‘dinja’, degènek ‘batine’, dèrnek ‘sajam; zabava’, džȅnerika ‘vrsta šljive’, džìgerica ‘jetrica’, džùdžan ‘tvor’, jèndek ‘jarak’, kàšika ‘žlica’, klàgija ‘rasukač’, sarànsek ‘bijeli luk’, sìndžīr ‘lanac’, spànjāk ‘špinat’, tàslačit ‘obraditi, otesati; tući’, vȁkat ‘vrijeme’. Od germanizama su zastupljeni brȇnza ‘kočnica’, cȕkar ‘šećer’, cvíke ‘naočale’, fángla ‘zidarska zdjelica’, fréza (često i ȃgrija po imenu tvrtke) ‘motokultivator’, kléma ‘zavrtanj za stezanje na akumulatoru’, šàlūng ‘oplata za betoniranje’, štȁla ‘staja’ (u toponimiji isključivo staja). Dio je aktivnoga leksika i apelativ albanskoga postanja tùrīn ‘njuška’.
Općenito bi se moglo reći da su u metkovskome govoru romanizmi zastupljeniji nego u Hercegovini, a manje zastupljeni nego u priobalnome dijelu Dalmacije, a turcizmi češći nego u priobalnome dijelu Dalmacije, a rjeđi nego u Hercegovini. Germanizmi su novijega postanja te su, osim tijekom austrijske uprave, u metkovski govor ušli preko strojarskoga nazivlja.
Bilješke:
[1] Iako novoštokavski ikavski govori prevladavaju u zapadnoj Hercegovini, Metkovci ih drže „dalmatinskijim“ od istočnohercegovačkih (i)jekavskih govora.
[2] Na ovome mjestu zahvaljujem Ivi Veraji na podatcima i pomoći tijekom istraživanja.
[3] Takvo je stanje takvo je stanje i u Brotnju u zapadnoj Hercegovini gdje prevladava ikavski odraz jata, ali je lik đe temeljni. U samome je Metkoviću među govornicima srednje generacije češće u uporabi lik di.
Literatura
Čilaš Šimpraga Ankica; Kurtović Budja, Ivana. 2007. Suglasničke značajke štokavskih i čakavskih govora između Krke i Neretve. Čakavska rič 35/1. 105–120.
Halilović, Senahid. 1996. Govorni tipovi u međuriječju Neretve i Rijeke dubrovačke. Bosanskohercegovački zbornik 7. Institut za jezik. Sarajevo.
Kapović, Mate. 2015. Povijest hrvatske akcentuacije. Matica hrvatska. Zagreb.
Lisac, Josip. 2003. Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori štokavskoga narječja i hrvatski govori torlačkoga narječja. Golden marketing – Tehnička knjiga. Zagreb.
Menac-Mihalić, Mira. 1989. Glagolski oblici u čakavskom narječju i u hrvatskom književnom jeziku. Filologija 17. 81–109.
Vidović, Domagoj. 2007. Accentual alternations in Neo-Štokavian Ijekavian Dialects of Neretvanska Krajina. Tones and Theories: Proceedings of the International Workshop on Balto-Slavic Accentuation. Ur. Kapović, Mate; Matasović, Ranko. Posebna izdanja Instituta. Institut za hrvatski jezik. Zagreb. 199–211.
Vidović, Domagoj. 2009. Utjecaj migracija na novoštokavske ijekavske govore u Neretvanskoj krajini i Donjoj Hercegovini. Hrvatski dijalektološki zbornik 15. 283–304.
Vidović, Domagoj. 2013. Naglasci u govorima i toponimiji Zažablja i Popova. Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 39/1. 155–173.
Vidović, Domagoj. 2014. Metkovski prezimenski mozaik. Gradsko kulturno središte. Metković.
Vukša Nahod, Perina. 2017. Slivanjski govori: fonologija i morfologija. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb.
Vukša Nahod, Perina. 2018. Dijalektna slika Doline Neretve. Hrvatski prilozi 16. međunarodnom slavističkom kongresu. Ur. Botica, Stipe i dr. HFD. Zagreb. 183–196.
