U onoj Proustovoj knjizi kojom kvariš oči, jedna je / peteljka namijenjena njemu. Izostaviti je nije bilo moguće, / Očito.
Bilo je posve naravno u tome razdoblju života, koje bi se moglo opisati kao crno-bijelo u boji, u razdoblju u kojemu nije bilo lako doći do podatka ili kakve vijesti jer je vrela za njih bilo koliko i središta moći, jedno službeno i pokoje do kojega se dolazilo iz potaje, da ti prijatelji, roditelji ili znanci skrenu pozornost na neku neobičnu ili važnu pojavu, a pogotovo ako se na malome ekranu (a već je to bilo veliko) pojavi netko tebi na bilo koji način blizak. Tako je i mene koji nikad nisam znao spariti boje (pazite Božjega smisla za humor) jedne večeri majka dozvala da svoj pogled obratim na zaslon na kojemu sam uzreo nekoliko likova neobičnih kretnja odjevenih u nesvakidašnje kreacije, ali i razabrao zvuk zavičaja. Bilo je jednako tako naravno i to da sam nekoliko godina poslije izlazeći iz dvorane poslije treninga ili termina (tko bi se točno sjetio čega) jednoga od dvaju naslovnih likova s ekrana susreo u završnoj fazi zagrijavanja pred nogometaški nastup. Bile su to (i nadam se da još jesu) čari maloga grada u kojemu nije bilo izgleda da običan pučanin ne susretne lika s naslovne strane, bio on glazbenik, znanstvenik ili olimpijac, te da s njim ne izmijeni barem nekoliko riječi. U tim prvim dječjim susretima bio sam puki promatrač pomalo zbunjen što se i veliki ljudi znoje, trče i živciraju radi izgubljene lopte, ali i radostan i ponosan jer i iz našega grada potječu ljudi čiji glas odjekuje mnogo dalje od Žabe i Rujnice, skoro pa planina koje nam omeđuju zavičaj.
Nešto poslije, kad sam se iz Metkovića zaputio u Zagreb na studij, neki su mi naši ljudi bili poput svjetionika u maglovitu gradu: Krle i Florijan kuhali su mi čaj u Zanzibaru kad bih se prehladio, Marko mi je dao majicu s natpisom Petica koju sam ponosno nosio dok se prije nekoliko godina nije posve raspala (njemu je majka Hvarka, pa dobro zna koliko mi (polu)Bračani cijenimo dugo trajanje odjeće), a na Fudu bih s cimerom Matom svako malo naletio nedaleko od prvoga podstanarskog stana. Nešto bih rjeđe na istoj adresi ugledao Jašara, no nikad mu ne bih stigao pristupiti jer sam očito sličio na dužnika nekoga stanodavca u toj ulici. „Čovječe, peti put me zaustavljaš, slikaj toga svoga, pa mi daj sliku da upitan ćaću je li bio živahan prije 20 godina“, svaki bih put dotičnomu dobacio i vazda bi oštećena strana po naglasku shvatila da dužnik nisam ja. Do idućega duga i susreta! Bile su to čari bivanja stanovnikom maloga grada na privremenome radu u velikome gradu. Tamo vas je često pazila osoba koja vas kod kuće gotovo da nije ni doživljavala. Povremeno viđanje pokojega zalutalog znanca i zvuk zavičajnoga govora razbijali su čamotinju tad još hladnih zagrebačkih zima. Upravo sam tijekom jedne takve negdje na Ilici susreo Matiju i Juricu, kimnuo glavom njima (otkimali su i oni meni) te svojemu suputniku u šetnji dobacio kako su to ljudi iz mojega grada. „Pa vi i govorite isto, barem mi se čini po onome što sam čuo na televiziji“, dometnuo mi je tad, a te ću se rečenice prisjetiti nebrojeno mnogo puta u sljedećih dvadesetak godina.
Budi dobra, zemljo: otvori mu ušće / Znam da imam brata s očima što prose.
Trebalo je proći još mnogo godina da se s Juricom (naravno i Matijom) službeno upoznam iako smo se javljali i prije gdje god i kad god bismo se sreli, s Juricom najčešće dok bi preko košarkaškoga igrališta išao u Sportsku. „Kako ide momci? E da nam je živo Mehanikino…“, dobacio bi na košarkaškome i produžio dalje u smjeru u koji bih se i sam, nekoliko sati poslije, zaputio nakon završenoga basketa te prije uspona do stana odložio mokru majicu, obukao suhu i zasjeo s Markicom, Jovom i Ogijem. Bila su to vremena u kojima večer nije tako brzo završavala, u kojoj je zvuk košarkaške lopte odjekivao i u sitne jutarnje sate te u kojima su se lakše oblikovale dugačke misli i u kojima je ištipana hartija trpjela dužu rečenicu. Jedne od rijetkih večeri kad nisam igrao, prolazio sam Sportskom i Jure me pozvao da se pridružim njegovu društvu i njemu na piću. Tad sam već bio radni ljud, kako bi rekao Slamnig, pa me pitao malo o onome što radim posebno se zanimajući za Popovo gdje je proveo dobar dio ratnoga puta, a i vrlo smo brzo shvatili da nismo bliski samo po mjestu rođenja nego i po očevim zavičajima i obiteljskim sudbinama, da nas iz različitih kutova zanimaju slične teme i da nam oboma, koliko god bili društvena bića, katkad prija osama (pogotovo blizu mora). „Eto vas k’o dva brata“, dobacili bi nam često sugrađani kad bismo se zapričali negdje preko puta Tina (danas pekarnice „Klas“, čisto da se mlađi ne izgube). „Moram ti otić malo radit“, bila je zaporka za njegov bijeg iz stvarnosti nakon koje bi obično niknula kakva pjesma koju bi nekoliko mjeseci poslao e-poštom ili na WhatsApp. Jure, dakako, nikad nije ostajao dužan, pa bi se uvijek javio kad bih mu poslao snimku kakva nastupa ili poveznicu na članak. Nisu to bile ni duge poruke ni dugi razgovori, tek riječi potpore do kojih smo oboje držali. Zimi bih ga često susreo na zagrebačkoj špici s metkovskim štihom jer bih kod Charlieja prvo zamijetio Antu Pavlovića i Matu Perletu, a onda oko Buldoga njega i Marinka Hajvaza. Neizmjerno sam uživao u tome suživotu triju generacija Metkovaca na privremenoj zagrebačkoj adresi i dovikivanju na špici koja su me podsjećala na Pjacu jer mogli smo mi iz Metkovića otići, ali Metković iz nas nije izlazio.
Negdje svirac bučno nestajanje slavi / Aj, to su, zvijezde što nama umiru
„Znaš li po čemu smo mi Metkovci bili posebni?“, upitao me je jedne zgode nakon što smo prokomentirali film Trotakt projekt: Repriza izgubljene priče. „Nikad nismo imali kompleks male sredine, a svi drugi, čak i oni iz puno većih sredina, jesu. Gurali smo neki svoj film, pa kome pravo, kome krivo. Ljudima je bilo skroz neobično to što mi iz maloga grada živimo stilom života koji je urbaniji od života stanovnika većih gradova i pritom ne glumimo, nego takvi jednostavno jesmo.“ Sinulo mi je tad kako mi je kod Matije i Jure najdraže bilo to što se u njihovu govoru uvijek, i četrdesetak godina nakon što su napustili rodni grad, čuo Metković, koji ih je činio još jedinstvenijima i nepatvorenijima izdvojivši ih i time iz svijeta ujednačeno dosadnjikave estrade. „A i ti si sličan“, govorio mi je tijekom toga dugog večernjeg razgovora u Mete, „nema sela kojim se nisi bavio, a opet ti to što radiš nije izbilo ono gradsko što ti pomaže da ti granice ne zarobe um.“ Obojici nam je, ponovno na različite načine, svojevrsno životno geslo bio stih Veselka Koromana Ići ću na istok dok ne umrem s tim da se moj pohod zaustavljao negdje pored Dobre Vode u okolici Bara, a njega su duhovna nagnuća odvodila znatno istočnije, sve do daleke zemlje Indije, do Kerale u kojoj je gradišćanski Hrvat Filip Vesdin proučavao sanskrt i hinduističke spise te do zapadnoga Bengala u kojemu je Kristovu riječ širio otac Ante Gabrić. No, kamo god bi se zaputili, ponovno bismo se vratili k onome što dolje osta. Danas kad se i sam katkad oćutim strancem u vlastitu gradu, Jurin me sprovod vratio u onaj Metković iz kojega sam se otisnuo u metropolu. Tad je to bio grad u kojemu su mi bila poznata sva lica i u kojemu su svačija radost i bol bili zajednički (koliko to mogu biti) jer su se dijelili između bliskih lica. Romantičan je možda to pogled na jedan svijet na umoru, no bez njega teško da bi bilo Ivana Slamniga, Stojana Vučićevića i Vladimira Pavlovića, a definitivno ne bi bilo ni Jure ni te njegove male misaone noćne muzike koja me tolike noći zadržavala u gradu do kasnih ura.
U ovoj noći s popcem ćemo pjevat / Do Ušća gdje nas slani grobar čeka
Nekako sam iz dosadašnjega dijela života naučio kako postoje ljudi prolaznici i ljudi svjetionici, tj. ljudi čijih se riječi ne sjećate čak i ako ste mnogo vremena provodili s njima te ljudi čiji lik i ime pamtite. Jurica Popović definitivno likom i djelom pripada ljudima svjetionicima, ljudima od čijega se obličja svjetlost odbija i čijim se sjajem razbija tmina, oriđinalima za koje znate da ih je Bog stvorio kako bi ispunio neki svoj poseban naum, pa možda i bira osobit način da ih pozove k sebi kako ih ne bismo pokušali zauvijek zadržati za sebe. Kad bolje promislim, možda me zato noćas, dok mi se u mislima roje svi meni dragi ljudi iz nikad izgrađene aleje neretvanskih velikana (Mato, Radoslav, Feđa, Mile, Bobo, Ivan, Jozo, Florijan, Lidija…) s kojima Jurica već besjedi, posebno žegu riječi koje mi je uputila Matija: „Tebe je posebno volio!“ I ja sam njega.
