Subota je. Burovito vrijeme je za nama, a južina sve više pritišće. Promatramo kišne oblake sa jugozapada i pitamo se: Krenuti ili ne? Idemo ako i bude padalo, Norvežani kažu da će to biti ispod litre kiše.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Po tko zna koji put Drago, pisac ovih redaka i naš vjerni pratitelj Ari idemo na Rujnicu, ovoga puta od Sv. Nikole, zaseok Kuće u Desnama. Namjera nam je doći do odavno zaboravljene, a prije dvije godine pronađene crkvice sv. Marka na Jerebinki.

Na Rujničkom putu do Vigure (kapelica Gospa od Zdravlja) nailazimo na velika kamenja koja su se skotrljala i do stotinjeka metara s gradilišta novoga šumskoga puta. Nešto smo uspjeli i skloniti s puta jer za nama dolaze djeca koja pohađaju malu planinarsku školu HPD-a Grabovica. Oni će do Sv. Roka u napuštenoj Rujnici. Šumari su ovim novim putom presjekli drevni Rujnički put, nadamo se da će napraviti i pokoju stepenicu za laške prelažanje preko odrona od zemlje i poprilično velikog kamenja. Pitamo se kako će uskoro ovaj dio proći naši mali planinari?

Za pola sata došli smo do Vigure, prekrižili se, napili vode i nastavili Ruskim putom prema Babinoj Gomili. Za sljedećih pola sata evo nas na Sedlu: napuštamo Ruski put kod planinarske table za Babinu Gomilu i skrećemo na jugoistok prema Velikoj Rujnici. Pratimo greben s kojega puca predivan pogleda na donji dio Neretvanske doline, ušće Neretve i Pelješac. Desne i Donja Gora iznad Komina su nam pod nogama.

Frane Medak i ekipa su prije dvije godine sprejom ostavili crvene crte po stjenama, tražimo ih, ali se uočava nekakva staza i pokoji naslagani kamen. Ubrzo prepoznajemo i jedva vidljive crte koje usput obnavljamo. Pratimo njihovu stazu i čini nam se dosta laganom i logičnom s otvorenim, predivnim vidicima u smjeru mora.

Sa zapadne strane prolazimo vrh Velika Rujnica (620 m) koji ćemo danas propustiti. Znamo da se na ovom vrhu nalazi manja gomila kakvih ima gotovo na svakom rujničkom vrhu. Pred nama se ukazuje vrh Jerebinka i nekakva kamena struktura. To može biti samo Sv. Marko. Ne želimo žuriti već do vrha doći spomenutom, jedva uočljivom stazom.

Za dvadesetak minuta od Ruskoga puta stižemo na Jerebinku (610 m), provjeravamo GPS trag, udaljenost oko 900 metara. Pomalo smo iznenađeni nezahtjevnošću staze u ovom krševitom krajoliku. Prema dosadašnjem iskustvu očekivali smo grebene, škrape i gustu makiju smrika i zelenike.

Na Jerebinki je mala kamena suhozidana građevina koju su u siječnju 2023. locirali Frane i ekipa. Oni su zatekli hrpu kamenja i da nisu znali što traže ne bi primjetili temelje crkvice sv. Marka iz najvjerojatnije 18. st. Pomolili smo se Petrovu učeniku, Pavlovu suradniku i piscu drugog Evanđelja.

Crkvica je bila ucrtana na habsburškoj katastarskoj mapi iz 1836., a domaći ljudi su je potpuno zaboravili i nitko nije znao reći gdje bi se nalazila. Geodet Frane ju je izmjerio i locirao, a dva mjeseca kasnije planinari iz HPD Grabovica iz Ploča su se uspeli na Jerebinku i po digli zidove do metra visine. U unutranjem prostoru primjećuje se povišeni prostor za maleni oltar, tu su postavili malo drveno raspelo.

Mišo Glavinić (HPD Grabovica) tada je napisao (7.3.2023.): Na stijeni pored crkvice oštro Hrvojevo oko pronašlo je uklesane dvije godine, 1771. i 1798. I još jedan križ. U kamenu je rupa dubine 15-tak centimetara i slovo M.

Oko porušene crkvice vide se ostaci kamnih ploča kojima je vjerojatno bila pokrivena, a u temeljima i žbuka od vapna i crvenice. Pronalazimo i ulomke keramike što nam daje ideju da je prije crkvice možda ovdje bila prahistorijska gomila ili, kako domaći kažu, ilirska gomila kakvih u ovom kraju ne manjka.

U 18. st. ovim je prostorom upravljala Mletačka republika što objašnjava naslov ove crkvice (Sv. Marko je zaštitnik Venecije) koji inače nije uobičajen u našim krajevima.

Pogled s Jerebinke prema ušću Neretve je možda najljepši što smo ga vidjeli, stojimo gotovo u pravcu toka Neretve dok utječe u Neretvanski kanal, Donja Gora nam je na dlanu, a Desne se otkrivaju u svoj svojoj dužini, stješnjene između Babine Gomile i močvare. Na drugoj, istočnoj strani rujnička udolina, od 1910. napušteno selo Rujnica odakle potječu Kalebi, Dragovići, Kurti, Batinovići, Delije i Prusci. Zatim redom vrhovi Male Rujnice: Varda (D. Vidović objašnjava da “varda” dolazi od “guarda” – straža), Dragovića Varda, Mala Rujnica, Orlov vrh, Gnječeve Stine, Kablina).

U podnožju čujemo dječje glasove, dobro je, prošli su preko šumskoga puta. Zadovoljni i namireni marendom iz ruksaka vraćamo se istim putom u Desne. Još jednom želimo napraviti GPS trag do Ruskoga puta da sljedeći put ne tražimo crte po stjenama. Ne tratimo vrijeme, usput se javljamo našem povjesničaru don Mati Brečiću koji s velikim interesom istaržuje neretvansku prošlost. Kaže nam da u litaraturi nitko ne spominje ovu crkvicu i nadamo se da će on to uskoro ispraviti, šaljemo mu fotografije. Javljamo se i Frani kojemu dugujemo GPS trag, s njim dijelimo namjeru da ovaj dio puta što prije označimo planinarskim markacijama.

Prošla je i ura iza podne, tmasti oblaci sve brže jure preko vrhova mitske Rujnice, to je znak da će uskoro zakišiti. Tako je i bilo, ukrcavamo se u auto kod crkve Ss. Nikole, a prve kapi padaju po vjetrobranskom staklu.

Foto: Krešimir Jurić, Frane Medak, Mišo Glavinić