Za Babinu gomilu, najviši vrh Rujnice (735 mnv) znaju mnogi i planinari je često obilaze od je na njoj kontrolna točka (žig) Planinarske obilaznice Hrvatskog planinarskog saveza. U njezinoj sjeni stoji drugi po visini vrh Rujnice, Sv. Ilija ili kako u topografskim kartama piše Ilica (vjerojatno od Ilijica!).
Visinom od 691 mnv istaknuti je rubni vrh na sjeverozapadnom djelu Rujnice s kojega se pruža prelijep pogled što je gotovo pravilo kod ovakvih krajnjih vrhova gora i planina: pogled na Pojezerje i Maticu, planine Rilić, Biokovo, Vrgoračko gorje. Zapadna Hercegovina se nalazi kao na dlanu a u daljini se vide Kamešnica, Dinara, Vran, Čabulja, Prenj, Velež i tako redom do vrhova istočne Hercegovine.
Kada se okrenemo prema Babinoj gomili pred nama se pruža Rujnica svom svojom dužinom. S lijeve strane Borovci, Nova Sela, Vratar i tako do Metkovića, a s desne strane pogled puca na Zažablje (jezero Kuti i Marin vijenac) i brdovito Slivno na kojem se ističe Daska dok pod njima se provlači donji dio Neretvanske doline i Neretva kao žila kucavica. U zaleđu Ploča ona se ogleda u obliku brze ceste od Ploča do Karamatića (Plina) koje gordo nadvisuje Sv. Ilija s metalnim križem koji je, kako piše, postavljen 2003.
U središtu prostranog vrha nalazi se velika gomila u kojoj se uočavaju suhozidi iz čega možemo zaključiti da je vidikovac koji pruža ovaj vrh nekada bio na cijeni.
Možda je došlo vrijeme da ponovno otkrijemo našega Sv. Iliju na Rujnici, a to će biti moguće ako se prokrči i označi staza jer su pastirske odavno nestale.
Pisac ovih redaka je nakon dužeg planiranja i izviđanja danas se uspio probiti do Sv. Ilije. Sunce je istopilo a bura posušila i posljednje tragove snijega što je pao dva dana ranije. Lako je bilo doći do vojarne pod Ilicom (kako je zovu premda je ona pod Ježevcem, 627 mnv): prvo očišćenim putom iz Desana (od Šišina kod vodospreme) do sedla gdje se staza nakon 2 kilometra spaja s Ruskim putom koji vodi do razrušene vojarne do koje se može doći za malo više od sat vremena. Dalje je sve improvizacija i snalaženje u prostoru jer staze nema. Po teškom i zaraslom terenu u smjeru sjevera izađe se na greben kojega treba pratiti do vrha. Potom slijedi zaravan s malim gubitkom visine do pod samog Sv. Iliju koja je zarasla u jasenovinu, zeleniku i smriku i teško je prohodna. I završni uspon kojim se svladava 60-tak metara visine je zahtjevan zbog nepreglednosti terena koji je zarastao raslinjem.
Nakon nešto manje od 4 kilometra i malo više od dva sata hoda (a u drugoj polovici puta probijanja po bespuću) stiže se na cilj – na drugi po visini, zanemareni vrh Rujnice kojega narod zove Sv. Ilija (Ilijica), a topografi ga pišu Ilica.
