Svečanim misnim slavljem kojega je predslavio mons. Marin Barišić, nadbiskup i metropolit splitsko makarski, u suslavlju s nadbiskupom Martinom Vidovićem, provincijalom Provincije Presvetoga Otkupitelja fra Markom Mršom, svećenicima Neretvanskog dekanata i onima rodom iz Neretve, završila je desetodnevna proslava velikog jubileja – 300 godina Župe sv. Ilije proroka u Metkoviću.
Na početku nadbiskup Marin je pozdravio sve prisutne vjernike, među kojima i predstavnike građanskih vlasti. Prisutan je bio i metkovski paroh Boris Čolović.
Pjevanjem je misno slavlje uveličao Mješoviti župni zbor pod ravnanjem s. Mile Deak. Na kraju mise, fra Ante Crnčević je pročitao pozdrav kardinala Josipa Bozanića koji je bio spriječen predvoditi današnje slavlje zbog sudjelovanja na kardinalskom konzistoriju u Vatikanu. Vjernicima se obratio i provincijal fra Marko Mrše te župnik fra Ante Bilokapić je na svemu zahvalio ponajprije Svemogućem Bogu, Blaženoj Djevici Mariji i svima koji su sudjelovali ili na drugi način doprinijeli obilježavanju ovoga velikog jubileja Župe sv. Ilije proroka u Metkoviću.
Foto: Župa sv. Ilije proroka Metković
Homilija mons. Marina Barišića na misi povodom 300 godina Župe sv. Ilije proroka u Metkoviću
Draga braćo i sestre,
svečanim misnim slavljem radosno i zahvalno slavimo tristotu obljetnicu utemeljenja i života naše župe sv. Ilije u Metkoviću. Ovaj jubilej danas slave s nama i svi oni čiji je život bio utkan u ovo vrijeme, a sada se raduju s nama iz vječnosti – punine vremena. Ovih tristo godina satkano je od rađanja i umiranja, radosti i žalosti, nadanja i stradanja, obilja i oskudice, poplava i suša, bolesti i ratova, osvajača i nasilnika, želja, slobode i pravde, tolikih zima i ljeta. Bila su to teška, burna i nemirna vremena. Nešto od toga je zapisano, nešto pamćenjem prenašano i sve to iskustveno proživljeno. No, u svoj toj složenoj različitosti i nesigurnosti vremena, naši djedovi i bake, očevi i majke, osjećali su se ponosni, zaštićeni, štoviše bogati… Bogati jer su živjeli u istini vjere da je sam Bog u punini vremena iz ljubavi prema nama ušao u naše vrijeme i radi nas i našega spasenja čovjekom postao. Živjeli su u uvjerenju da smo u Isusu Kristu obdareni svakim blagoslovom zemaljskim i nebeskim. Bili su ponosni i zahvalni Bogu Ocu što smo njegovi posinjeni sinovi i kćeri, a međusobno braća i sestre. Uza sve poteškoće ostali su nepokolebljivi i vjerni Bogu.
Upravo kao vjernici, pouzdavajući se u Božju ljubav, milosrđe i pravdu, u svojim nevoljama, a osobito u ratovima, nasilju i nepravdama, i oni su poput proroka Habakuka postavljali pitanje: Zašto Gospodine…? Dokle Gospodine? (Hab 1, 2-3). Ovo dokle, bio je znak njihove vjere da je zlo ograničeno i pobijeđeno Kristovom ljubavlju, njegovom smrću i uskrsnućem, a dobro trajno ostaje. Svjesni da je u Isusu Kristu vječnost zahvatila naše vrijeme, svaku godinu od ovih tristo godina nazivali su: ljeto Gospodnje – ljeta Gospodnjega…! Na tom tragu vjere naših otaca i majki, slavimo danas tristotu obljetnicu župe sv. Ilije u Metkoviću – ljeta Gospodnjega 2019. Ovo ljeta Gospodnjega znači s Kristom, a ne poslije Krista.
Vjera u Boga i ljubav prema bližnjima uvijek je bila prepoznatljiva vrlina, ne samo grada Metkovića nego i čitave Neretvanske doline, plodne duhovnom i poljoprivrednim kulturama. Tako ova plodna vjernička župna zajednica, natapana milošću Božjom i svjedočanskim življenjem tolikih generacija i pojedinaca, mogla je dati obilat urod za našu Crkvu, narod i društvo. Ne umanjujući vrijednost drugih poziva i poslanja, želio bih spomenuti samo neke duhovne mladice tri-stoljetnog hrasta župe svetog Ilije u Metkoviću: mučenika biskupa Josipa Carevića – ubijena od partizana 1945; oca fra Stanka Petrova – duhovnika, pisca i znanstvenika; oca fra Nikolu Gabrića – profesora i ljubitelja starina; monsinjora Fabijana Veraju – podtajnika kongregacije za proglašenje svetih. U Metkoviću je djelovao i mučenik don Rade Jerković – kateheta mladih. Tu je devet živućih redovnika i svećenika iz ove župne zajednice. A osobiti ponos župne zajednice svetog Ilije, grada Metkovića, Neretvanske doline i čitave domovine Hrvatske, jest sluga Božji, isusovac otac Ante Gabrić, pojam i primjer misionara, koji je dugi niz godina naviještao Radosnu vijest braći i sestrama u Indiji. Bio je misionar i u svojoj Hrvatskoj jer za vrijeme bezbožnog ateizma, nekoliko puta navraćao je u svoju Neretvu i Hrvatsku. Puno su nam značili njegovi pohodi, njegove riječi i primjer svetačkog života. Ljeta Gospodnjega 1978, bio je povijesni događaj za grad Metković, jer je sa ocem Antom ovdje bila i najveća misionarka, danas sveta majka Tereza.
Duhovna zvanja ove župe plod su molitve, rada i života u obitelji, kao i tolikih vrijednih župnika – otaca franjevaca naše provincije Presvetog Otkupitelja, koji pastoralno vode ovu župu od samog njenog utemeljenja 1719 godine. Neki od živućih župnika i kapelana prisutni su i na ovom slavlju. Poznato je da su svećenici iz drugih sredina teško dolazili u Neretvu, a još teže odlazili iz Neretve. Ovaj narod Neretve puno je primio od svojih duhovnika, ali isto tako i sami svećenici duhovno su se obogaćivali i rasli zajedno sa svojim narodom i za svoj narod.
U životu i radu župne zajednice sv. Ilije, veliki doprinos dala je i prisutnost sestara družbe Maloga Isusa koje nam je rijeka Neretva donijela iz Bosne i Hercegovine – Sarajeva 1912 godine. U takvom kršćanskom ozračju rađale su se generacije, živjele i umirale. Vjera se živjela u obitelji, crkvi, na radu u polju, susjedstvu i gradu. Uvijek se svoje držalo, a tuđe se poštivalo. Grad Metković i dolina Neretve nikada nisu bili plodno tlo za strane ideologije. Za vjeru u Boga, za zdravu ljubav prema Domovini i svakom čovjeku, toliki su osobno platili i ostavili divan primjer ljudskosti i vjere. Sjećamo se iz tih vremena osobito jednog profesora glazbe kao i onog natpisa na školskoj ploči: sretan Božić, te kažnjene generacije maturanata. A ja se uvijek rado sjetim i jedne anonimne starice, anonimne meni a ne Bogu.
Braćo i sestre, vjera život znači! Ne možemo bez vjere! Kršćanska vjera obilježila je našu prošlost, prožima našu sadašnjost, određuje naš identitet, oblikuje našu kulturu i otvara nam budućnost. Naši djedovi i bake, očevi i majke kao najveće svoje bogatstvo predali su nam vjeru u Boga. Vjera je pratila rađanje, ulazak u ovaj svijet i prijelaz iz ovoga svijeta; početak i završetak radova u polju; osvjetljavala je odnose u obitelji i društvu, te bila izvor kulture i umjetničkih ostvarenja. Dakako, vjera nije samo tradicija i prošlost nego i milost, naš osobni susret s Gospodinom. Vjera utjelovljuje nadu, čini je prisutnom – vidljivom. Vjerujemo Bogu Ocu koji nam je pokazao svoju ljubav u Isusu Kristu. Vjera je poput sjemena koje u sebi nosi snagu života, rasta – stabla. Življena i svjedočka vjera čini nemoguće, uklanja dud – murvu naše umišljenosti i oholosti; premješta i mijenja brdâ; brdâ svađa, podjela i neprijateljstva u mir, pomirenje i zajedništvo.
Stoga, duboko svjesni važnosti vjere za život, učenici mole Isusa: Gospodine, umnoži nam vjeru (Lk 17, 5). A sveti Pavao svjestan izazova i problema koje sredina i život donosi, poziva mladog učenika Timoteja, da raspiri u sebi milosni dar vjere koji je primio krštenjem a praćen u svom odrastanju primjerom života svoje bake i majke. Isus često u evanđelju naglašava: Vjera te tvoja spasila! Vjera nas doista spašava, premješta brdâ i daje nam snagu da izdržimo i pod križem i na križu života. Samo iz osobne, življene vjere imamo pravo postaviti ono pitanje: Zašto i dokle Gospodine? Prisjetimo se da je od diktature do naše slobode prošlo 50-ak godina, a isto toliko od onog takozvanog neprijateljskog i opasnog za narod natpisa na ploči: sretan Božić do prijateljske prisutnosti vjeronauka u našim školama. A zar i nama Gospodin ponekada ne uzvraća isto pitanje: Zašto tako, dokle sinko?
Draga braćo i sestre, vjera je poput zrna koje u sebi nosi snagu života. Vjera traži plodan teren u nama i među nama. Plodan teren znači osobna i obiteljska molitva, slušanje riječi Božje, sudjelovanje na nedjeljnom euharistijskom slavlju u svojoj župnoj zajednici, življenje i svjedočenje vjere u javnom i društvenom prostoru odgovorno zauzimajući se za pravdu i opće dobro. Ako se zapustimo, naš život – osobni, obiteljski i društveni, postat će poput neobrađenog i zapuštenog vrta, gdje divlje guši i ugrožava pitome kulture. Dosta je samo godina dana da nam se to dogodi s vrtom, a život možemo ugroziti i urušiti još u kraćem vremenu. Stoga, danas dok slavimo ovaj jubilej, zahvalni Bogu i našim djedovima i bakama, očevima i majkama, nameću nam se neka pitanja. Tko smo? I gdje smo mi? Jesmo li i kakvi smo kršćani? Jer ako nedostaje radnih mjesta, a broj praznih školskih klupa se povećava, ponegdje sve su prazniji i banci u nekim župnim zajednicama, ako nam mladi i obitelji odlaze iz plodne Neretvanske doline u druge sredine, Kaliforniju, a ovdje može biti prava Kalifornija, pitanje je koliko je naša vjera živa, svjedočka, utjelovljena. Ova pitanja se nameću sama od sebe, jer vjernik ne gleda samo na prošlost nego je prije svega okrenut Božjoj i svojoj budućnosti. Zašto sve ovo i dokle Gospodine?
Dragi vjernici i građani grada Metkovića, dok slavimo naš jubilej, podsjećam vas da ova župa ima svoga titulara i zaštitnika svetog Iliju. Prorok Ilija u svome vremenu pozivao je suvremenike i svojim životom i imenom. Ilija – Elijahu znači Bog je Bog i moj Bog je Jahve, znači osobnu ispovijest vjere i navještaj drugima. Ilija je izabrao između Jahve i idolâ, Bog je Bog! Istine nad ovom nema istinom! I mi se danas nalazimo pred istim sudbonosnim izborom. Ali, Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti (Dj 4, 12). Blago vjere predali su nama naši preminuli članovi obitelji i generacije ove župne zajednice. Raspirimo dar vjere, dar života – u sebi, u svojoj obitelji i zbog novih naraštaja. Danas i svaki novi dan, iskreno zamolimo Onoga komu su se obratili učenici: Gospodine, umnoži nam vjeru! Učini nas živima i životvornima! Njemu jedinome neka je slava i čast, sada i u vijeke vjekova! Amen!
