Ušće Neretve je uvriježena inspiracija ali i polazište svima nama koji iz doline Neretve započinjemo sa umjetničkom fotografijom, omiljeno crpilište nadahnuća, te uvijek iznova projicirane fabule… Vjerojatno nema onoga koji nije barem jedanput ovjekovječio prizor iz stanovite lokacije.
Jesam li se u svojih 11. godina stvaranja u šestoj umjetnosti etablirao kao (možda) jedini neretvanski fotograf koji izbjegava umjetnički istrošene kliše na ušću Neretve, krajobrazne prikaze, prirodne fenomene vremenskih pojava, flore i faune i tih silnih zalazaka sunca, ne znam? Vrijeme će pokazati… Dakako da sam i ja među svojim prvim uradcima imao pokoji zalazak, strpljivo iščekujući taj impresionistički trenutak između Pelješca i Hvara. Međutim, moja preokupacija je zasnovana na temeljima vođenim prema staroj školi životne (life) fotografije i njene stilizacije fenomena pojavnosti čovjeka u prirodi ili zatečenosti, čovjeka kao predmeta oko kojeg se i vrti svima nama poznati univerzum; tema društvene i socijalno angažirane fotografije iz koje opet iščitavam prvenstveno humanizam, poetski realizam, magični realizam, fotografiju trenutka, dokumentiranja stvarnosti…
Zapravo, fotografija nije bila moja glavna umjetnost niti sam ju doživljavao interesno. Sve je nadošlo slučajno. Ona se nije pojavila zauzdano, već stihijski. Više sam volio slikarstvo, posebice crtačku vokaciju, ali kako me sudbina odvela drugamo, kako sam postajao nediscipliniran za slikanje, lijen, s odgodama bez kolotečnog ritma, fotografija se pronašla kao olakotna okolnost i jednostavniji način kako bih se izrazio. U međuvremenu sam ju i zavolio naravno, u tolikoj mjeri da sam počeo i kolekcionirati stariju analognu fotografiju. Način na koji pristupam je da nikad ne režiram scenografiju kao što i ne biram statiste svojih priča, tek pokoji nagovor prijatelja ili poznanika za veće umjetničke vrijednosti. Volim čisti likovni izraz. Generiranu fotografiju baš i ne. Ne volim studijska snimanja, mada bi se volio okušati i u aktovima. Više sam se pronalazio u spontanom naturalizmu, neorealizmu ako hoćete, ili onome što smo na domaćem terenu nazvali Zagrebačka škola fotografije iz koje je opet nastao Zadarski krug, Splitski đir, itd.
Možda je najbolji savjet o tome što fotografirati u jednom od intervjua dao majstor talijanskog neorealizma Piergiorgio Branzi rekavši: Prije svega ne treba fotografirati zalaske sunca, a naročito one uz more. ‘Dolje s mjesečinom’, vikali su futuristi. Nagovještaj neke situacije i emocija trenutka neće se dojmiti kamere, već ono što se, očigledno, uspije stvoriti u kvadratiću tražila i što će moći prenijeti neku poruku. Sve ono što je izvan kadra ne postoji, čak i ako je ganulo autora.
Obitelj čovjeka (The Family of Man) Edwarda Steichena upriličena 1955. u MoMA u New Yorku možda je stoga i najviše utjecala na smjernice kojima sam htio biti vođen; najprikazivanija fotografska izložba na svijetu imala je odjeke i na moja htjenja. Kada sam prije par godina nabavio taj vrijedan katalog izložbe, to neiscrpno blago povezanosti i komunikacije, već sam znao što ću i kako raditi.
Kada ste kreator nekog umjetničkog stvaranja, jasno da uvijek u sebi skrivate i skeptika, kritičara, važete radi odabira, balansirate; morate isto tako imati i edukativnih smjernica umjetničkog konteksta jer je tehniku najmanji problem savladati. Ne morate pratiti trendove ili slijediti kanone postupka, pravilo je da nema pravila; u fabuli je sve metafizika ali i iluzija mogućeg… Privid imaginarnog. Jer svako oko vidi drugačije, onako kako u primisli registrira ili projicira…
Jedno je vrijeme vladala prenaglašena emocija u portretiranju tako da se nagovaralo ljude da plaču (neki su čak na snimanjima nosili i luk) i time iskažu svoje unutarnje stanje. Meni je to patetično ukoliko doista niste uhvatili neku osobu kojoj su zbog razno-raznih nezgoda i navrle suze na oči.
Kao možebitnu preporuku potencijalnim, nadolazećim lovcima trenutaka, onima koji bi htjeli raditi s ljudima, stilski se ogledati u uličnoj, life fotografiji, dokumentirati prostor i vrijeme ili se možda baviti novinskom fotografijom, savjet je da bez strasti i pasionske zanesenosti nikad ništa ne stvarate. Da se nikada ne namećete, nikad ne iritirate one kojima će te oduzeti dio njihove osobnosti. Budite dakle ponizni, pristojni, etični, susretljivi, pa i molećivi ako treba… Ukoliko u tome uspijete, dogoditi će vam se primijećenost a to je ipak ona konačnica kojoj svi težimo.
