Jadranska magistrala počimala je od granice Slovenije i Italije kod Trsta te preko Rijeke, Zadra, Splita i Dubrovnika išla dalje do Bara u Crnoj Gori i Podgorice te Kolašina da bi svoj put nastavljala dalje preko Kosovske Mitrovice do Skopja.
Ukupna dužina Magistrale iznosila je 1407 km, a uz samu obalu bila je duga 745 km. U Hrvatskoj je do 1945 godine bio izrađen samo jedan manji dio i to od Rijeke do Novog Vinodolskog u duljini od 48 km. Poslije drugog svjetskog rata počinje se graditi dionica po dionica da bi se do 1962 godine došlo do Šibenika. Ukupna duljina je do tada izgrađenog dijela iznosila 296 km.
Od 1963 godine počinje gradnja dionice Šibenik-Split-Dubrovnik-granica Crne Gore u ukupnoj duljini od 291 km. Ovako duga dionica uz osigurana sredstva Međunarodne banke za obnovu i razvoj uspijeva se izgraditi u svega dvije godine. Što se u ono doba smatralo pravim graditeljskim čudom i velikim poduhvatom.
Jedini segmenti na cijeloj trasi koji nisu u funkciji 1965 godine su mostovi preko rijeke Neretve kod Rogotina – Rogotinski most i most preko morskog tjesnaca između Vodica i Šibenika-Šibenski most. Bez obzira na manji broj vozila povremeno su se stvarale velike gužve na pontonskom mostu preko Neretve koji se nalazio oko jedan kilometar uzvodno prema Kominu, a kojega je izgradila JNA i uspijevala održati u prometu i za velikih vodostaja nabujale rijeke Neretve i tijekom zimskih mjeseci.
Na mekom i muljevitom tlu blizu samog ušća Neretve u more radnici „Mostogradnje“ Beograd su za 780 dana odnosno 26 mjeseci uspjeli podići ovaj i dan danas najveći most preko rijeke Neretve duljine od 413,60 metara. Rogotinski most nije samo najveći po svojoj duljini nego i sa svojom visinom od preko 18 metara iznad Neretve je i najviši (nakon Starog mosta u Mostaru) te svojom visinom omogućuje neometenu plovidbu do idućeg mosta na Neretvi u Metkoviću.
Slaba nosivost tla u dolini Neretve zahtijevala je od graditelja temeljenje na kesonima u samoj rijeci, dok su obalni dijelovi mosta temeljeni na šipovima tipa „Benoto“ koji se nalaze oko 30 metara ispod razine mora. U most je ugrađeno ukupno 572 tone betonskog željeza. Most ima 7 otvora od kojih onaj srednji je najveći i ima 110 metara širine. Kolnik je širok 7,5 m, a dvije pješačke staze sa svake strane kolnika po 1,5 m.
Radi fundiranja temelja moralo se ići s kesonima od 16 metara na lijevoj strani mosta, a 27 metara na desnoj obali sve dok se nije došlo do čvrstog tla.
Interesantno je da su graditelji koristili sistem konzolnih kliznih oplata čime su omogućili nesmetan brodski saobraćaja cijelo vrijeme gradnje što je za ono vrijeme obzirom na intenzitet i putničkog, a posebno trgovačkog saobraćaja koji se odvijao preko luke Metković bilo jako važno. Prilikom gradnje svoj veliki doprinos dala je i plovna dizalica Veli Jože Brodosplita u to vrijeme najveći takav plovni objekt na Sredozemlju.
Projektant mosta Dimitrije Čertić diplomirao je 1952 godine i do tada je ima već dva značajna projekta most u Novom Sadu i most preko rijeke Pive. Posvetio se projektiranju objekata od prenapregnutog betona te je na Rogotinskom mostu prvi puta u bivšoj državi primijenio tako velike dimenzije na izvedbi nosača ojačanim stupovima. Most je rađen uz primjenu klizne oplate bez skele na način da su nakon izgradnje stupova na njih se sa jedne i druge strane ravnomjerno nadograđivao most. U pojedinim fazama stupovi su izgledali kao vaga sa dva uvijek ista kraka.
Radovima je rukovodio mladi inženjer sa svega šest godina iskustva Vladimir Žugić, a na njemu je prosječno radilo cca 180 radnika i za divno čudo bez i jedne nezgode i povrede.
Iz priloženih materijala vidimo da je most imao varijantu A koja ga prikazuje na način da ravno nastavlja svoj put prema padinama slivanjskih brda bez skretanja prema Opuzenu. Prema priči starijih Neretvana izgleda da su argumenti admirala Stanke Parmaća bili dovoljno jaki da imamo ovakvu trasu Jadranske magistrale i čvorište sa Bosanskom transverzalom bliže Opuzenu. Osobno mislim i sam da je ovakvo rješenje bolje i za Neretvu kvalitetnije sa manje devastacije u prostoru i bliže ljudima koji je koriste svakodnevno na svom putu od Metkovića preko Opuzena do Ploča.
Sam most nije dobio nikakvo službeno ime na dan svoga otvorenja 27.srpnja 1966 godine pa su ga zvali Novi most na Neretvi. Tom prilikom je izdata i prigodna omotnica sa žigom Rogotin OTVARANJE MOSTA 27 VII 1966. Slikovni motiv na omotnici i na žigu predstavlja novosagrađeni most, a rad je grafičkog crtača Ante Zidića iz Splita. Iznad grafike je natpis NOVI MOST preko Neretve kod Rogotina, a sa lijeve strane crteža vidimo natpis JADRANSKA MAGISTRALA.
Sama svečanost otvorenja mosta bila je za cijelu dolinu Neretve i njene stanovnike veliki događaj. Tog jutra je prvo otvoren most u Šibeniku da bi oko 14 h počela svečanost otvaranja i Rogotinskog mosta. Vjesnik od 28. srpnja (četvrtak) prenosi: „Predsjednik Izvršnog vijeća Sabora Mika Špiljak danas poslijepodne je presijecanjem vrpce pustio u promet još jedan značajan objekt na Jadranskoj magistrali-vitki armirano betonski most preko Neretve kod Rogotina“. Saznajemo iz članka da se okupilo svega nekoliko stotina stanovnika metkovićke (metkovske) općine, te da je Jerko Mateljak, predsjednik Općinske skupštine Metković pozdravio Miljenka Neoričića, saveznog sekretara za saobraćaj i veze. Mateljak je u svojoj pozdravnoj riječi istaknuo golemi značaj mosta za privredni razvoj našeg kraja i iznio kako će dovršenjem pruge normalnog kolosijeka Sarajevo-Ploče i bosanske transverzale čitav neretvanski kraj, a pored njega i hercegovina biti dobrim komunikacijama povezani sa svojim prirodnim zaleđem.
Nakon Jerke Mateljka je govorio inž. Stjepan Lamer, direktor Zajednice za ceste SRH koji je posebno istaknuo karakteristike mosta i odao priznanje svim sudionicima u izgradnji. Poslije njegovog govora Mika Špiljak je presjekao vrpcu i time simbolički pustio most u saobračaj (naime zbog ranijeg završetka most je već desetak dana ranije funkcionirao). Uzvanici i gosti u pratnji izvođača obišli su most koji je ukrašen zastavama pružao rijetko lijepi izgled.
Vjesnik u svom podnaslovu ističe „Magistralom bez prepreka“, Večernji list u podnaslovu ističe „Betonski kolos preko Neretve“, a sami naslov glasi „Novi biseri magistrale“. Slobodna Dalmacija u svom naslovu donosi „Novim mostom magistrala prekoračila Neretvu“. O otvaranju mosta je pisalo i sarajevsko Oslobođenje, a vjerujem i druge dnevne novine.
Neretvani su vrlo brzo most počeli zvati kako ga i danas svi zovemo Rogotinski most ili most kod Rogotina. Nisam nigdje uspio pronaći dali je dobio svoje službeno ime ili ne. Jedno je sigurno da će ovaj ljepotan u najboljim godinama još dugo dugo povezivati obale naše prelijepe rijeke i svojom elegancijom pljeniti poglede, a svima nama pružati neponovljiv doživljaj sa njegovog vrha dali pogledali prema Ušću ili prema Opuzenu i Kominu.
Piše: Mario Talajić / Hrvatski neretvanski zbornik, br.9, 2017.
Foto: Iz privatne zbirke Marija Talajića
