“U muci se poznaju junaci” izreka je koja nam pada na pamet gotovo uvijek kada se oko nas događaju neprilike, poput ovih dana požari koji bjesne oko nas. Muka je opet iznjedrila junake, ovaj put u vidu svih naših vatrogasaca, a posebno mjesto među njima zauzeo je zapovjednik DVD-a Smokvica, zapovjednik na području gdje je ovih dana bilo najteže. On se zove Ivo Pecotić i zet je našega barba Ive Pavlovića, inače dugogodišnjeg člana Gradske glazbe Metković. Smatramo ga našim i ponosni smo na njega. U nastavku u potpunosti prenosimo tekst koji je o njemu napravila Slobodna Dalmacija.
Kad odlazim na požarište, žena me ispraća riječima: “Čuvaj se.” Zna da ne smije od mene tražiti da ostanem doma, iako bi joj to bilo draže. A kad se vraćam kući, čeka budna i trči mi u zagrljaj.
Riječi su to kojima dobrovoljni vatrogasac Ivo Pecotić, zapovjednik DVD-a Smokvica, opisuje što proživljavaju obitelji neustrašivih gasitelja koji su ovog tjedna Dalmaciju obranili od vatrene stihije. Kako navodi ovaj hrabri vatrogasac, njegovu borbu s vatrom ipak teže podnosi sedmogodišnja Antonia, starija od dvije kćeri, koja ovaj put nije bila na Korčuli kad je požar krenuo.
Antonijine suze
– Na otok se vratila drugog dana požara i na putu do kuće zaustavili su se pokraj mene. Ja sam bio na terenu, blizu ceste. Lijepo smo se pozdravili i izljubili pa su je odveli kući. Međutim, prizori gorućeg otoka i mene uz požarište toliko su je se dojmili da je ostala potresena, te je počela plakati čim je ušla u kuću. Majka je nije mogla smiriti. Zazivala je mene i preplašeno plakala. Morao sam na tren doći kući da je umirim. Čim me je vidjela, zaspala je – razdragano se prisjetio naš sugovornik.
Dobrovoljnom vatrogasnom društvu 30-godišnji se Ivo pridružio još kao 16-godišnjak, a stekavši zvanje strojarskog tehničara, ubrzo se prekvalificirao za profesionalnog vatrogasca, te je već 2004. godine postao zapovjednik DVD-a Smokvica. Uz oca koji je, otkad Ivo pamti, bio član istog DVD-a, takva mu odluka nije bila strana ni teška.
Na naše pitanje što ga je nagnalo da se posveti toj nesebičnoj i opasnoj aktivnosti, Ivo odgovara:
– Ima tu svega pomalo. Dijelom je to fascinacija iz djetinjstva, kada sam s divljenjem i oduševljenjem promatrao vatrogasna vozila. Sigurno je privlačan i adrenalin, uzbuđenje zbog opasnosti s kojom se suočavamo, ali presudna je ipak bila želja da se pomogne zajednici. Da se učini dobro djelo i bude od koristi društvu. A na kraju svega, i ekipa je dobra – istaknuo je zadovoljno.
Kao najtežu intervenciju u kojoj je sudjelovao Ivo je izdvojio neuspjeli pokušaj spašavanja jednog broda od potonuća po olujnome moru, ali kao najzahtjevniji zadatak ipak navodi požar koji je prošle subote započeo na Korčuli i alarmirao vatrogasce iz cijele države. Naš je neumorni dobrovoljac u pet dana spavao desetak sati, baš kao i većina njegovih kolega koji su protekle dane i noći proveli u borbi s plamenim jezicima, a dvije noći uopće nije spavao.
– Kad ulazim u vatru, u glavi sebi stalno ponavljam: “Samo pazi na sebe i ljude”, jer mene će zvati njihove žene, majke i očevi ako se oni ne budu javili na mobitel. Na vrućini izdržiš koliko treba. Ako treba, tri dana uzastopno. To se ne pita. U obrani od ovog požara svi smo bili zajedno, jedan uz drugoga. Želim posebno pohvaliti sve DVD-ove s otoka, jer smo funkcionirali u savršenoj slozi i koordinaciji. Bili smo kao jedan. A zahvalio bih i svim vatrogascima s kopna i drugih otoka koji su nam pritekli u pomoć. Zahvaljujući njihovu odazivu i neustrašivosti, Korčula je spašena – ističe Pecotić.
Ovaj Smokvičan navodi kako je tijekom tjedna primio pozive iz svih krajeva države. Zvali su ga, kako kaže, zapovjednici raznih udaljenih DVD-ova i govorili da su spremni i čekaju njihov poziv, pa Ivo koristi ovu priliku da i njima zahvali na potpori. Riječi hvale ovih dana tako pršte sa svih strana. Domaći su vatrogasci po tom pitanju vjerojatno najbolje prošli, jer su im susjedi donosili hranu i piće na teren, znajući gdje ih mogu pronaći.
– No, postoji i druga strane te medalje – navodi naš sugovornik.
– Ja ne znam što je to zločesto u ljudima, da samo gledaju kako prigovoriti. Čak i lažu. Prva glasina koja je počela kružiti, sjećam se, bilo je da smo na intervenciju kasnili pola sata. A ja znam da to nije istina, jer sam igrom slučaja od izvora požara bio udaljen nekoliko minuta i stigao sam tamo među prvima. Pa nas onda napadaju da smo birali kome hoćemo, a kome nećemo braniti masline…
znao sam…
Ima svega. Ima dobrih ljudi koji dođu i pomognu, a ima i onih koji samo prigovaraju i nikad nisu zadovoljni, ali isto zovu u pomoć kad im zagusti – požalio nam se ovaj dobrovoljac.
Kad ne gasi požare, ili ispumpava vodu, odnosno radi na svakodnevnim poslovima u DVD-u, ovaj otočanin lovi ribu. Ivo je s 18 godina otvorio obrt, digao kredit i uz pomoć roditelja kupio dva broda: koćaricu i plivaricu.
– To je moja druga ljubav. Odmalena sam znao da ću biti ribar i vatrogasac. Taman je krenulo s ribom kad je izbio ovaj požar. Neka se sad malo sve primiri, pa ću opet u ribe. Jedva čekam zaploviti – kazao je za kraj.
tekst i slike: slobodnadalmacija.hr
